„Koliko ga poznajem, ne vjerujem da je prijetio novinarima“, iznio je predsjednik Vlade Andrej Plenković svoje skromno mišljenje o najnovijem skandalu iz njegova ministarskog tima – telefonskim prijetnjama koje je ministar branitelja Tomislav Medved počastio Indexovog novinara Vojislava Mazzocca.

„Koliko ga poznajem, ne vjerujem da je prijetio novinarima“, iznio je predsjednik Vlade Andrej Plenković svoje skromno mišljenje o najnovijem skandalu iz njegova ministarskog tima – telefonskim prijetnjama koje je ministar branitelja Tomislav Medved počastio Indexovog novinara Vojislava Mazzocca zbog pisanja o tome kako je, nakon nećaka, na budžet MUP-a instalirao i rođenog sina.

„Budete li mi dirali u sina, u meni će se probuditi vojnički duh!“, podviknuo je ministar Medved novinaru, što je ovaj iz nekog razloga protumačio kao prijetnju. Stvar je, jasno, u „percepciji“: „percepcija“ je i inače čest problem Plenkovićeve Vlade i njenih ministara, kako smo vidjeli i u slučaju krive „percepcije“ načina na koji se donosio Lex Agrokor. Da je Mazzoccovo pisanje u ministra i veterana Domovinskog rata probudilo, recimo, njegov književni duh, ili polemički, sportski, glazbeni, bilo koji od Medvedovih duhova, ne bi Indexov novinar to percipirao kao prijetnju. Kad, međutim, u veterana Domovinskog rata probudite vojnički duh – što ti je percepcija! – eto nelagode i straha.

„Nisam prijetio, ja nikada nisam prijetio novinarima“, odlučno je ministar na kraju otklonio takvu percepciju, pa ponudio svoju: „Podsjetit ću vas da sam tijekom Domovinskog rata bio jedan od vojnika koji je novinaru dao krv i spasio mu život.“ Ukratko, ministar, oficir i džentlmen – kako sam ja to shvatio – poručio je Mazzoccu kako će mu, „bude li mu dirao u sina“, dobrovoljno dati krv i spasiti mu život. Vrag je, kako vidite, „percepcija“: zlonamjeran netko, recimo, i to će protumačiti kao izravnu prijetnju Vojislavu Mazzoccu, jasnu poruku da će mu dati krv ne bi li imao barem malo hrvatske. I tako, shvatili ste, nehrvatskom – pače, antihrvatskom – novinaru spasiti život.

„Pozvao sam ga da kritički prati što radim, mene, moje odluke i ustanovu koju predstavljam, sa zamolbom da se usmjeri prema meni, a ne zadire u članove moje obitelji”, objasnio je najzad ministar Medved, ne pojašnjavajući podrobnije kako se to može pisati o zapošljavanju ministrovog sina u državnoj službi, a da se ministru „ne dira u sina“: kako točno novinar može „kritički pratiti“ ministre i „njihove odluke“ da u „ustanovama koje predstavljaju“ uhljebe nećake i sinove – pisati dakle o nepotizmu u Vladi i zapošljavanju članova ministarskih obitelji – a da se pri tom „usmjeri“ samo prema ministru, „a ne zadire u članove njegove obitelji“?

Takva „percepcija“ ministrovih riječi, dopustit ćemo tanku mogućnost, zvuči malo kretenski, ali – na koncu – „kritičko praćenje“ nije ministrov posao, to su pravila novinarskog zanata koje bi Mazzocco trebao znati. Samo kad bi, eto, u njega pored jugoslavenskog, srbočetničkog ili izdajničkog bilo barem mrvu „novinarskog duha“.

Objašnjenje je dovoljno dobro za predsjednika Vlade, pa ako je dobro njemu, dobro bi trebalo biti i nama. „Ministar Medved je objasnio svoju izjavu i rekao da nije bilo prijetnji“, rekao je premijer novinarima. „Nitko od nas nije sudjelovao u toj konverzaciji, a koliko ga poznajem, ne vjerujem da je prijetio novinarima.“

Andrej Plenković, eto, ne vjeruje da je ministar Medved – „koliko ga poznaje“, a poznaje ga vrlo dobro – prijetio novinaru Indexa. Dirljiva je ta čvrsta, nepokolebljiva vjera predsjednika Vlade u svoje ministre. Čvršća i nepokolebljivija od vjere u suradnike još je samo Plenkovićeva nevjerica u njihove nepodopštine. „Koliko ih poznajem, ne vjerujem.“ Je li pak do toga što ih slabo poznaje, ili je riječ o nečem drugom, tek svaki put kad Plenković ne vjeruje, ispadne da je možda ipak trebao pokazati malo više vjere.

„Ne vjerujem da će biti disonantnih tonova“ – tim je riječima, recimo, prije nekoliko dana Andrej Plenković najavio izvještajni sabor HDZ-a. „Preuzeli smo odgovornost za Hrvatsku na svim razinama vlasti, a ako je netko otvoren za dijalog, onda sam to ja. Možete pitati sve kolege.“ Koliko, eto, poznaje Davora Ivu Stiera i Mira Kovača, „ne vjeruje da će biti disonantnih tonova“. Što je bilo dva dana kasnije, znamo. Sabor HDZ-a složan poput zbora Bečkih dječaka, nijedan jedini disonantni ton da bi se čuo.

Ili, prije toga, slučaj ministrice gospodarstva Martine Dalić.

„Ne vjerujem da bi ministrica Dalić ikada, ali baš ikada ikakav privatni interes pretpostavila interesima hrvatske države“, rekao je premijer Plenković, sjetit ćete se možda, prije godinu dana, kad je Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa odlučivalo o potencijalnom sukobu interesa Martine Dalić oko MOL-ova otkupa dionica Ine, u čijoj upravi sjedi njen muž Niko. Jednako kako u to – da bi ministrica Dalić privatni interes pretpostavila interesima države“ – „nije vjerovao“ do samog kraja sapunice o Lex Agrokoru i aferi Hotmail.

„Ja mislim da je cijela javnost zaboravila kontekst, zaboravili smo kako je bilo prije četrnaest mjeseci. Sad se po mom sudu bavimo greškama u procesu. Ne vjerujem da su napravljene namjerno“, rekao je Plenković samo tri dana prije nego što će ministrica Martina Dalić podnijeti ostavku, a premijer svoju nevjericu u njene greške zamijeniti dubokom nevjericom u pogubne posljedice: „Ne vjerujem da ove doista male sjene, koje sada bacaju mrlju na inače izrazito uspješan proces sprečavanja prelijevanja krize u Agrokoru, mogu ugroziti restrukturiranje i potpisivanje nagodbe“, govorio je Plenković stojeći uz ministricu dok je davala ostavku.

Ili, prije toga, slučaj Vladinog izvanrednog povjerenika za Agrokor Ante Ramljaka.

„Ne vjerujem da tu ima nekakvih pravnih elemenata, budući su to ugovori između privatnih kompanija“, govorio je Plenković o aferi koja je izbila kad su uopće otkrivene uloge i ugovori konzultantskih kuća, samo tjedan dana prije nego što će izvanredni povjerenik podnijeti ostavku, a on izraziti jednako čvrstu nevjericu u njene posljedice: „Ne vjerujem da će biti ikakvog prekida funkcioniranja izvanredne uprave, niti bilo kakve opasnosti za destabiliziranje cijelog procesa.“

Predsjednik Vlade, kako vidite, nikad ni u što loše „ne vjeruje“, i uopće, prilično je nevjerojatan tip. Kad se ono prije pola godine – još samo taj primjer – iščekivala pravomoćna presuda Haškog tribunala za šestoricu hercegbosanskih warlordova, Plenković jednako „nije vjerovao“ da će ih sud povezati s hrvatskom državom. „Neću prejudicirati, vlada će komentirati presudu kada bude objavljena, ali u svakom slučaju ne vjerujem da bi na bilo koji način moglo doći do povezivanja odgovornosti Hrvatske u vezi s cijelim tim predmetom“, samoneuvjeren u svojoj čeličnoj nevjerici izjavio je Plenković samo dva dana prije presude, na marginama sastanka na vrhu zemalja središnje i istočne Europe u Budimpešti.

Pa dva dana kasnije, kad je objavljena presuda, malodušno konstatirao kako se „presudom pogrešno aludira na ulogu državnog vrha u zbivanjima u BiH devedesetih godina“: „Mislim da smo kao prijatelj suda pokušali dati maksimalan napor da se pridonese dokazima koje bi proširile vidike suda, nažalost to nije uvaženo. Vidjet ćemo što možemo napraviti po pitanju osporavanju dijelova presude.“ Ako je za Prlića i društvo ostalo išta nade, ona sva leži u činjenici da Plenković, eto, nije rekao kako, štajaznam, „ne vjeruje da presuda može opstati“.

Sva je sreća, eto, bila da je Plenković optužnicu protiv hercegbosanske šestorice poznavao dobro kao što je poznavao i Martinu Dalić i Antu Ramljaka, i Davora Ivu Stiera i Mira Kovača. „Koliko ga poznajem, ne vjerujem da je prijetio novinarima“, zaključio je tako i slučaj ministra Medveda, pa ako dosad i nismo bili sigurni o čemu je riječ – najzad, „nitko od nas nije sudjelovao u toj konverzaciji“ – nakon javne nevjerice Andreja Plenkovića nije ostalo nimalo sumnje. Ako je pak išta nade bilo za Tomu Medveda, ona je pokopana još kad je premijer prije mjesec dana u inervjuu za Novu TV izjavio kako su „njegovi ministri“ – koliko ih valjda poznaje – „najbolji“, pa sedmi put ponovio kako „ne vjeruje da će biti rekonstrukcije Vlade“.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.