Mnogo je definicija takvog hrvatskog mira, a jedna od njih je i sljedeća: rat je kad stariji i ljepši Dubrovnik projektiraju trebinjski kamiondžije, a mir kad stariji i ljepši Dubrovnik projektiraju - američki investitori.

“Kad su Hrvate pitali zašto su srušili Stari most na Neretvi u Mostaru, oni su rekli da će napraviti novi most, stariji i ljepši. Kada su mene pitali, ja sam u šali rekao da ćemo napraviti stariji i ljepši Dubrovnik. To nije bilo ozbiljno”, mrtav je ozbiljan pred Haškim tribunalom ispričao zloglasni ratni gradonačelnik Trebinja, kamiondžija i vojskovođa Božidar Vučurević, kad se ono prije pet godina pred međunarodnim sudom za ratne zločine pojavio kao svjedok obrane Radovana Karadžića.

I nije bilo prvi put.

Već godinama ponavlja on to objašnjenje, pravdajući svoju čuveni zločinački aforizam o izgradnji “starijeg i ljepšeg Dubrovnika” kao parafrazu nekakve hrvatske zajebancije o izgradnji “starijeg i ljepšeg mosta” u Mostaru. Iako je prava istina – najzad, i lako provjerljiva činjenica – da je bahati trebinjski kamiondžija svoj osebujni urbanistički plan Dubrovnika izložio nakon granatiranja Grada u jesen 1991., točno dvije godine prije nego što je srušena stara mostarska ćuprija, i da je “stariji i ljepši most” bio zapravo parafraza Vučurevićevog već tada općeg mjesta ratne paraleksikografije, a nikako i nemoguće obrnuto. Znam to prilično pouzdano, jer smo je Predrag, Viktor i ja osobno smislili studenoga 1993. – kad je tenk HVO-a u Mostaru dokrajčio Mimar Sinanovu ćupriju – i pod naslovom “Sagradit ćemo još stariji i ljepši most!” stavili na naslovnicu Feral Tribunea.

Priča o tome kako je jedna naša interna redakcijska zajebancija antidatirana završila u sudskim spisima Haškog tribunala kao obrana Božidara Vučurevića – pa onda i samog Radovana Karadžića – ima, jasno, pouku: nema zajebancije s graditeljima ljepše i starije prošlosti.

Ili, kraće: nema zajebancije.

Rat je u međuvremenu minuo našim životima i ostao tek kao dosadna hrvatska svakodnevnica, trajno međuratno stanje čiji ćemo završetak, kako je ovdje vazda bio red, proslaviti manjim kakvim svjetskim ratom. Mnogo je definicija takvog hrvatskog mira, a jedna od njih je i sljedeća: rat je kad stariji i ljepši Dubrovnik projektiraju trebinjski kamiondžije, a mir kad stariji i ljepši Dubrovnik projektiraju – američki investitori.

U svakoj drugoj poslijeratnoj međuratnoj kulturi bila bi to stoga odlična zajebancija, to naime kad američki poduzetnik Jeffory Jeff Blackard dođe u Zadar na nešto što se, ako sam dobro kopipejstao, zove Investicijski forum zdravlja i turizma Adriatic regije – gdje god bila ta Adriatic regija – pa pred županom i ministrom turizma svečano najavi ulaganje šest stotina milijuna dolara u netaknutu južnu obalu otoka Pašmana, gdje je na dvjesto šezdeset hektara zamislio izgradnju prave pravcate Pašman Riviere, sa ganc novim tradicionalnim dalmatinskim pučko-renesansnim gradićem.

Bila bi Blackardova vizija odlična zajebancija čak i prije nego bismo u novinama vidjeli objavljene njene kompjuterske simulacije, sa sve autentičnom dalmatinskom lučicom za kruzere, autentičnom kamenom crkvom s autentičnim dalmatinskim vodoskokom, autentičnim zjogovima za golf i autentičnim gentrificiranim pučkim kupalištima, odnosno – najbolje da riječ prepustimo samom gospodinu investitoru, izvolite, thank you – “autentično dalmatinsko naselje u skladu s tradicijom i okolišem koje sam detaljno proučio”.

Pravo pravcato i novo novcato, valja ponoviti, “autentično dalmatinsko naselje u skladu s tradicijom” bilo bi tako odlična zajebancija i prije nego bismo u vijesti o predstavljanju projekta uopće došli do pasusa u kojemu pojavu gospodina investitora prisnažuje njegov prijatelj, glavom šef financijskog odbora predsjedničke kampanje Donalda Trumpa: svakako, prije nego bismo konačno posumnjali da se netko dobro s našom zajebancijom dobro zajebava, došavši u vijesti iz Zadra do dijela gdje se Trumpov senator na predstavljanju projekta “autentičnog dalmatinskog naselja” s gotovom gentrificiranom plažom zove – Gentry Beach.

U svakoj drugoj kulturi bila bi to odlična zajebancija, pa ako i ne više za Feral, ono barem za memove, gifove i ostale internetske rubrike za zajebavanje: ne bi, naime, gospodin Blackard rekao ništa krivo i netočno – a, konačno, ni sablažnjivo – da je umjesto “autentičnog dalmatinskog naselja u skladu s tradicijom” najavio izgradnju “ljepšeg i starijeg dalmatinskog naselja”. Niti bi bogami senator Vučurević rekao išta pogrešno – a bogami ni manje sablažnjivo – da je onomad u trebinjskom hotelu Leotar sazvao nekakav investicijski forum i najavio izgradnju “autentičnog Dubrovnika u skladu s tradicijom i okolišem”.

Bila bi to, rekoh, odlična zajebancija, samo što – kako smo u međuvremenu naučili – nema kod nas zajebancije s graditeljima ljepše i starije prošlosti.

Bila je nekad, ne kažem, dok je autentična dalmatinska naselja najavljivao, projektirao, kompjuterski simulirao i na investicijskim forumima predstavljao kojekakav Vicenco Blagaić, ali ne i danas, sve otkako smo prvi put čuli za američkog poduzetnika Jefforyja Jeffa Blackarda, kad je ono – sjetit ćete se – prije desetak godina oduševljen Dalmacijom i Bračom jednako barnumovski najavljivao kod kuće u Teksasu izgraditi pravu pravcatu repliku Supetra. Pa nekoliko godina kasnije usred teksaške vukojebine, daleko od naše nadmoćne zajebancije s pijanim američkim bogatašem, zaista izgradio čudovišni “autentični Supetar” – eno vam ga na internetu, Adriatica Village, Mediterranean Drive, McKinney, Texas, ako i dalje mislite da se zajebavam – sa sve autentičnim dalmatinskim kamenim Starbucks Cafeima, autentičnim dalmatinskim komeštibile mallovima i autentičnim dalmatinskim sushi-konobama.

Točno i bez greške kao u našim zajebavanjima, ispao na koncu nakazni, deformirani križanac Disneylanda, Primoštena i Kusturičinog Kamengrada, nešto poput one “srpske Venecije” u Šimanovcima kraj Beograda, seta za Pinkov reality Zadruga, kakvoga bi Željko Mitrović sagradio da ima Blackardove pare i Trumpova šefa financija, te talent i kokain njegova druga Kanyea Westa.

Ukratko, “ljepši i stariji Supetar”.

Sa Jefforyjem Jeffom Blackardom, kako vidite, nema zajebavanja, i kad Jeffory Jeff Blackard kaže da će na Pašmanu sagraditi “autentično dalmatinsko naselje u skladu s tradicijom i okolišem”, onda će autentično dalmatinsko naselje u skladu s tradicijom i okolišem Jeffory Jeff Blackard na Pašmanu i sagraditi, koliko god se vi zajebavali sa Dunkin’ Donuts oštarijama, drive in peškarijama i malim kamenim scijentološkim crkvicama svetoga Džontre.

Kao što, uostalom, po Teksasu već gradi još dva autentična naselja: jedno autentično talijansko, i jedno autentično katalonsko, oba u skladu s tradicijom i Blackardovom kretenskom teorijom koju je sam nazvao neoretroizam. Nakon čega preostaje tek da ih neki frustrirani teksaški kamiondžija saspe granatama obećavajući sagraditi noviji i ružniji Adriatica Village, pa nazove to retro-neoretroizam.

Bit će tako, naravno da će ga biti, i Blackardova neoretro-dalmatinskog gradića na Pašmanu. I prije Investicijskog foruma u Zadru zloslutno ga je, uostalom, najavio starozavjetni prorok Izaija, čije je prijeteće riječi Blackard dao uklesati na ulazu u stariji i ljepši Supetar: “So shall my word be that goes out from my mouth; it shall not return to me empty, but it shall accomplish that which I purpose, and shall succeed in the thing for which I sent it.” Iliti, kako stoji našim Biblijama: “Tako je i s mojom riječi, koja izlazi iz mojih usta; ne vraća se k meni prazna, dok nije izvršila što sam htio, i ispunila za što sam je poslao.”

Naravno da će biti Blackardova starijeg i ljepšeg dalmatinskog naselja, baš kao što ima i njegovog Adriatica Villagea, bit će ga jednako američkog i strahotnog, i naravno da će izgledati isto kao i opskurni Adriatica Village u McKinneyu, i kao Kusturičin Kamengrad u Višegradu i kao Srpska Venecija u Šimanovcima, upravo dakle onako – da se ne zajebavamo, jer zajebancije, kako rekoh, nema – kako bi izgledao Dubrovnik da su se ostvarili vlažni urbanistički snovi vojvode Vučurevića, pa da ga je bio u prilici sravniti i iznova sagraditi. Starijeg i autentičnijeg, u skladu s tradicijom kakvu jednako zamišljaju neobrazovani kamiondžije iz trebinjskih kafana i američki poduzetnici iz godišnjaka prestižnih sveučilišta.

Iste su, naime, njihove kič-fantazije, jednake i u siromašnoj hercegovačkoj vukojebini i u bogatom teksaškom wolfucklandu, kao što se njihovo jednako provincijsko strahonipodaštavanje razlikuje tek po tome je li delfin od betona ili mramora: starije i ljepše dalmatinske gradove onaj prvi zida tako da ih najprije sruši i spali, a drugi tako da na investicijskom forumu okupi župana, ministra turizma, proroka Izaiju i Trumpova šefa financija.

Prvi je, shvatili ste, ratni zločinac koji se samo malo zajebavao, a drugi gospodin investitor, poduzetnik i partner. S kojim, ponovimo za svaki slučaj, nema zajebavanja.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.