Prije tri godine vozila sam iz Austrije prema planinskom prijevoju Ljubelj na granici sa Slovenijom i na obodu Klagenfurta iznenadio me prizor. Kraj ceste, ispred jedne kuće, nalazio se gotovo pa hram na otvorenom. Svijeće, cvjetni aranžmani, poruke pisane rukom, fotografije u srcima. Mislila sam da je neka crkva ili da je neki mladi svijet ondje nedavno izgubio živote pa im građani u velikom broju odaju počast. Zastala sam, a onda sam vidjela fotografiju Jörga Haidera.
Parkirala sam i izašla iz auta. Bilo je to mjesto na kojem je trinaest godina prije no što sam ja naišla, u automobilskoj nesreći poginuo lider Slobodarske stranke, koruški guverner, zbog čijeg je ulaska u austrijsku vladu Europska unija, odnosno tada 14 zemalja članica, odlučilo uvesti sankcije Austriji. Zašto? Zato što je prvi put nakon Drugoga svjetskog rata jedna desničarska stranka ušla u vlast jedne europske države, i to Austrije. Bio je to europski presedan, kao i odluka da se Austriji uvedu sankcije, nakon velike zabrinutosti koju su tada izrazili i SAD i Izrael. Unija je imenovala tzv. Trojku, predvođenu bivšim finskim predsjednikom Marttijem Ahtisaarijem koja je, dok su austrijski veleposlanici stavljeni na led, trebala donijeti zaključak postoji li opasnost da Austrija skrene s puta europske demokracije bazirane na vladavini prava i poretku mira koji je nakon Drugoga svjetskog rata sazdan nakon pobjede nad Hitlerom.
Na kratkotrajne diplomatske sankcije, ostatak Unije odlučio se, dakle, zbog ulaska radikalno desne stranke u vladu jedne europske države. Stranke koja je ponekad u celofanu, a ponekad i ne, baštinila novokomponirano sjećanje na nacističku tradiciju, u novom, suvremenom okružju neoliberalnog ekonomskog koncepta. Danas je taj scenarij gotovo pa potpuno normaliziran u Europi.
Centar se drži, slavodobitno je proljetos nakon izbora za Europski parlament uskliknula Ursula von der Leyen, iako je broj glasova koje su za ekstremno desne stranke dali Europljani bio nikad veći od kraja Drugog svjetskog rata.
U državama članicama regionalnog savezna znanog kao Europska unija, situacija je i gora. Radikalna desnica je na vlasti u mnogim državama. Relativizirati tu činjenicu vrlo je opasno.
Čudila sam se da je sjećanje na Haidera toliko živo te 2021. godine te da posthumno predstavlja kult i svojevrsno mitsko biće. Kasnije sam pročitala da su neke vjerske udruge čak tražile i njegovu beatifikaciju.
Desni ekstremisti oduvijek su naginjali okultnom i teorijama zavjere pa su se one krojile i oko Haiderove pogibije. Njegovi nasljednici na čelu Slobodarske stranke svoju politiku bazirali na temama koje su boljele austrijsko društvo, ali se na koncu ta ista desnica nikada za njih nije pokazala kao rješenje, već samo kao korumpirana i prijetvorna šaka jada. Austrija Austrijancima, toliko primamljiv slogan, za sada se pokazao neostvarivim.
Samo godinu i pol prije no što sam naišla na Haiderovo svetište, Slobodarska se stranka našla u rasulu. Mediji su 2019. objavili videosnimke tadašnjeg stranačkog lidera i vicekancelara Heinza-Christiana Strachea, iz kojih je, da pojednostavim, jasno da prima mito od Kremlju bliskih tajkuna.
Afera poznata kao „Ibiza gate“, rasturila je vladu koju su predvodili konzervativci tadašnjeg premijera Sebastiana Kurza. Konzervativci koji su drugi put dali šansu Slobodarskoj stranci da sudjeluje u vlasti na nacionalnoj razini. I Strache, a na koncu, iz sam Kurz, iz drugih razloga pali su pod optužbama za korupciju. U pandemiji, glavnu ulogu teoretičara zavjere, pronositelja narodne istine i pravde i proruskog propagandista preuzeo je Herbert Kickl, aktualni vođa Slobodarske stranke. Ako kažu da desni populisti trebaju karizmu, Kickl je još traži, no to ga nije spriječilo da poput svojih globalnih kolega, od Trumpa ili Putina, Wildersa ili Le Pen, zagovara novi svjetski poredak pa još nadoda malo gasa na austrijski, pardon, ruski način, s obzirom na to da se Austrija u opskrbi plinom i dalje dominantno oslanja na Ruse. I dvije godine nakon ruske agresije na Ukrajinu, 98 posto plina koji koriste Austrijanci ruskog je porijekla.
Baštineći anti-islamske osjećaje i sve ono što Slobodarsku stranku krasi od Haidera, preko Strachea do danas, Kickl je ostvario dosad najveći uspjeh u povijesti. Doveo je stranku na vodeću poziciju u državi. Nije onda ni čudo što se, barem nekima, naježila koža kada su čuli da sebe vidi kao Volkskanzlera, „narodnog kancelara“. Gle čuda, upravo je tako sebe zvao onaj propali slikar. Nedavno je njemački AfD osvojivši izbore u nekoliko saveznih država, svoju pobjedu proslavio plakatima koristeći pak jednu povijesno poznatu njemačku arhaičnu riječ za pobjedu. Sieg.
Dok kreće proces konzultacija oko formiranja vlade, iz Beča se čuje da je novi scenarij uključivanja desnice u vlast gotovo pa zabranjena zona za sve. Ipak, politika je k****, a normalizacija desnice već se odavno dogodila. Iako se institucionalno Unija bori s Mađarskom oko kršenja vladavine prava, upliv u političku volju nacionalnih država i naroda nešto je s čime se taj konstrukt bez zajedničkog političkog prostora teško bori. Sanitarni kordoni prema ekstremnoj desnici sada su već zakašnjela stvar. Oformi koaliciju pučana, liberala i zelenih, veliku koaliciju, izmisli nešto treće, ali u zraku i dalje ostaje opori miris. Nema više trojki ni sankcija, danas imamo Lisabonski sporazum i pravne procedure oko kršenja europskog prava. Desne stranke sve su češće pojedinačno najjače stranke u državama članicama Europske unije.
Desnica je pojedinačno najjača stranka u Austriji. Je li koalicijska kombinatorika nešto što će, već ionako demokracijom iscrpljeni građani istrpjeti? Zašto pobogu ljudi u tolikom broju glasaju za one koji povijesno dokazano obećavaju šuplje stvari, žele reducirati prava drugima, zvuče kao Putin i od Putina dobivaju lovu, nemaju ideju što bi s novim svijetom koji se rađa osim da se zatvore, a to zatvaranje je fizički i svakako drugačije, kada se pogleda realna globalna situacija, nemoguće? Da se osjećaju sigurni? Da ih ne pojedu naplavine migranata? Da očuvaju svoju kulturu i običaje? Boju kože? Vjeru? Zbog inflacije i dvogodišnje ekonomske stagnacije? Zato što im vjeruju? Da će riješiti stvari ili samo zato što mrze druge u državi kojoj su ekonomiju izgradili ti drugi? Bilo Turci ili svi oni s prostora bivše Jugoslavije? Bilo oni koji su ondje stigli 2015. Ili oni koji i dalje stižu… Austrija je u protekloj godini dobila više zahtjeva za azil od bilo koje druge europske države. Globalizacijski paradoks, kako ga je davno artikulirao jedan od najpoznatijih svjetskih ekonomista Dani Rodrik, pokazuje se u svojoj definiciji i u Austriji i u Europi i nadograđuje novim kontekstom današnjice (navedenom u njegovom novom autorskom tekstu na istom linku).
Hoće li dream team novih europskih povjerenika u novoj Von Der Leyen Komisiji riješiti stvar? Hoće li Austrija sastaviti vladu koja će moći ignorirati činjenicu da je u rekordnoj izlaznosti (glasalo je skoro 80 posto birača), gotovo trećina građana glasala za Kicklovu stranku?
Veliki rizici i nesigurnost današnjeg svijeta svoju političku manifestaciju u Europi sve češće nalaze u ovakvom tipu politike. Austrijska specifičnost u ovom povijesnom trenutku i dalje je bolna veza s njezinom poviješću, kao ona u Njemačkoj, a i njezina neutralnost i odnos Slobodarske stranke s Kremljom. Tijekom Stracheovog sudjelovanja u vlasti, otkrivena je i gotovo pa potpuna infiltracija ruskih obavještajaca u sigurnosni sustav Austrije. Kickl je tada bio ministar unutarnjih poslova. U doba formiranja nove Europske komisije, koja će na nove oblike rizika i stranog utjecaja staviti veliki naglasak i u kojoj će Austrija dobiti resor migracija, nimalo bezazlen nije utjecaj FPÖ-a na austrijsku politiku i svekoliku javnost. Stranka je to, podsjećam, koja je nakon aneksije Krima potpisala i službeni memorandum o partnerstvu s Putinovom strankom Ujedinjena Rusija.
U globalno sve nestabilnijoj i opasnijoj situaciji, vatrenom prstenu koji okružuje Europu od Ukrajine do Bliskog istoka, rizicima koji zahtijevaju akcije koje su u konstruktu Europske unije vrlo teško izvedive, razmišljati o jačanju europske desnice koja djeluje na istoj anti-liberalnoj agendi kao Putin, kao stvari koju će europska demokracija apsorbirati kroz političke trgovine i kako će sluđeni građani od dugotrajnih kriza u te sustave imati trajno povjerenje, u ovom trenutku čini se vrlo naivno.
Kako god se stvari u Austriji rasplele, Kickl na krilima ovakvog uspjeha, koji zasigurno, barem u on-line svijetu nije prošao bez nekog ruskog poguranca, neće baš tako stati i zašutjeti. Jedina koalicijska opcija na stolu za njega su konzervativci aktualnog austrijskog premijera Karla Nehammera. No ovaj put, za razliku od Haiderovog ili Stracheovog doba, karte su se drugačije izmiješale. Kickl je broj jedan i on s te pozicije traži i želi samo jedno. Biti Volkskanzler.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!