Premda Zakon o zaštiti životinja u Hrvatskoj propisuje novčanu kaznu od 15 do 30 tisuća kuna za napuštanje životinja, građani i volonteri svakodnevno po cijeloj Hrvatskoj svjedoče odbacivanju bespomoćnih životinja, najčešće mladunaca, viškova koje nitko ne želi, koji smetaju, za koje više nema mjesta. Svijest o sterilizaciji i kastraciji još nije dospjela do šire javnosti, ali zato primjer jedne 14-godišnje djevojčice pokazuje kako tu svijest proširiti i kako vlastitim primjerom pokazati kako se brine o živim bićima.

Zagrebačka djevojčica koja je ljetos iza sebe ostavila osnovnjak i upisala Veterinarsku školu, 14-godišnje dijete koje će tek otkriti kako ovaj svijet stvarno funkcionira, pokazala je što znači veliko srce, ali i što se može učiniti kad ima volje.

Od situacije u kojoj se našla nesumnjivo bi većina odraslih pobjegla glavom bez obzira, no hrabra djevojčica je, iako je bila u šoku i iako su joj pritom tekle suze, spasila tek okoćene psiće, čvrsto vezane u plastičnu vrećicu i ostavljene da uginu.

Naime, na povratku s mora, gdje je išla s obiteljskim prijateljima koji imaju kćer njezinih godina, stali su u mjestu Čovići u Lici. Djevojčice su krenule u šetnju, ali od mirnog poslijepodneva nastao je kaos kad su začule cviljenje iz grmlja. Iz grma je virila crvena najlonska vrećica, čvrsto zavezana. U njoj pak pet mrvica koje još nisu progledale, puni izmeta, muha, svi još s pupčanim vrpcama, upareni od vrućine.

14-godišnjakinja se odmah rastrčala i tražila oko sebe što može iskoristiti. Pa je tako uzela bačenu kašetu i u nju stavila robu iz svog kofera pa malce položila unutra. Odmah je nazvala i roditelje koji su, dok je ona pomagala bebama da prežive, obavili sto poziva, objavili apel za pomoć na Facebooku. Ona je za to vrijeme napunila boce vrućom vodom i improvizirala grijače za bebe, a obiteljski prijatelji koji su je vodili sa sobom, otišli su u nabavku kozjeg mlijeka.

“U gumenu rukavicu je natočila mlijeko i pokušala ih nahraniti. Samo je jedan povukao. Pa su našli neku bočicu i tako je probala”, napisala je njezina mama Danijela na Facebooku.

Na kraju su telefonski pozivi urodili plodom, javila se gospođa koja živi u blizini da privremeno na dan-dva zbrine malce i hrani ih svaka dva sata na bočicu.

Mama Danijela svoju je objavu zaključila:

“Na kraju svega me Pela nazvala i toliko se rasplakala… od stresa, brige i olakšanja. Rekla je: “Odlučila sam da će mi, ako treba, umrijeti na rukama, ali nisam mogla dopustiti da umru u plastičnoj vrećici!” Ovo neka bude pouka svima koji nađu životinjicu u potrebi, a imaju 100 izgovora da ne pomognu. Pomogli su nam drugi ljudi, ali onaj prvi ključni korak napravila je djevojčica od 14 godina.”

Ovi su psići preživjeli samo pukom srećom. Jedna je djevojčica, koja je protezala noge od puta, čula cviljenje i odlučila ne okrenuti glavu.

Osim što su na ovaj svijet došli u najgorim mogućim uvjetima, borili se za svaki udah, nasilno su uzeti nekoj kujici koja kao i svaki sisavac sad proživljava grozne trenutke i vjerojatno traži svoje štence, a usto može razviti i brojne zdravstvene probleme, kao uostalom i bačeni štenci koji oko dva mjeseca inače ovise o mami.

Ništa bez zajednice i reakcije

Nažalost, iako je u Hrvatskoj donesen Zakon o zaštiti životinja koji među ostalim propisuje novčanu kaznu od 15 do 30 tisuća kuna za napuštanje životinje, kazne se nikad ne propisuju jer je u ovakvim situacijama gotovo nemoguće dokazati tko je i kad ostavio psiće.

VEZANA VIJEST

Ne napuštajte kućne ljubimce! Kazne su paprene, a životinje neizmjerno pate

Vijesti

30. srp 2022 2

Vijesti

30. srp 2022 2

Treba podsjetiti i da Članak 5. Zakona o zaštiti životinja kaže da je zabranjeno “zanemarivati životinje s obzirom na njihovo zdravlje, smještaj, ishranu i njegu”, kao i izlagati životinje nepovoljnim temperaturama i vrmenskim uvjetima, …, čime se kod životinja uzrokuje bol, patnja, ozljede, strah ili smrt”.

Upravo zato užasno je važan angažman ljudi u zajednici, onih koji će prijaviti zlostavljanje životinja, koji će pitati ili pružiti pomoć…

Osoba koja je bacila štence iz ove priče, nije imala hrabrosti gledati štence kako umiru, ali je zato imala hrabrosti okrenuti leđa, zaboraviti da će uginuti u još gorim mukama. Nije nazvala ni veterinara jer je vjerojatno znala da je to protuzakonito i da nijedan veterinar ne smije usmrtiti zdravu životinju. Osoba koja je vezala štence u vrećicu, iz ovog ili onog razloga nije bila sposobna sterilizirati svoju kujicu, ali je zato bila sposobna vezati tek okoćena živa bića u vrećicu i ostaviti ih bez zraka.

S druge strane djevojčica iz ove priče je imala hrabrosti držati ih, čistiti, hraniti i bila je spremna da joj “uginu na rukama” umjesto sami, izbezumljeni od straha i bolova. Podsjetila je cijelu zajednicu što znači biti čovjek. I ne samo to. Podsjetila je sve i što znači zajednica – jedna osoba teško sama može puno napraviti, ali uz pomoć prijatelja, susjeda, obitelji – granica je puno, puno viša.