U neuroznanosti, hrana je nešto što se naziva "prirodnom nagradom". Kako bismo preživjeli kao vrsta, stvari poput hranjenja, vođenja ljubavi i briga o drugima moraju biti ugodne mozgu, kako bi učvrstili i ponavljali ta ponašanja.
Evolucijom je nastao mezolimbički put, sustav u mozgu koji nam dešifrira ove prirodne nagrade. Kada napravimo nešto što nam stvara ugodu, skup neurona, nazvanih ventralno tegmentalno područje, šalje neurotransmiter dopamin dijelu mozga zvanom nucleus accumbens. Veza između nucleus accumbensa i našeg čeonog režnja diktira naše motoričke pokrete, poput odlučivanja da li napraviti još jedan zalogaj ukusne čokoladne torte. Čeoni korteks također aktivira hormone koji govore našem tijelu: “Ova torta je stvarno dobra. I zapamtit ću to za ubuduće.”
PROČITAJTE JOŠ
Naravno, nije sva hrana jednako nagrađujuća. Većini nas draži su slatkiši od kisele i gorke hrane jer je evolucijom naš mezolimbični put ustvrdio da je slatka hrana zdravi izvor ugljikohidrata za naša tijela.
Kada su naši preci odlazili u potragu za bobicama, na primjer, kiselo je značilo “nisu još zrele”, dok je gorko značilo “pažnja – otrov”.
Voće je jedna stvar, ali moderna je prehrana krenula u zasebnom smjeru. Prošlog je desetljeća utvrđeno da prosječni Amerikanac konzumira 22 žličice dodanog šećera na dan, što se je 350 dodatnih kalorija, a ta je brojka od tada mogla i porasti. Prije nekoliko mjeseci, jedan je stručnjak procijenio da prosječan Britanac konzumira 238 žličica šećera svaki tjedan.
Danas, kad je isplativost važnija nego ikad u odabiru hrane, gotovo je nemoguće pronaći obrađenu i pripremljenu hranu kojoj nisu dodani šećeri radi ukusa, konzervacije i slično.
Postali smo ovisni o naknadno dodanom šećeru. Baš kao što zlouporaba droge, poput nikotina, kokaina i heroina, sabotira put nagrada u našem mozgu i čine korisnika ovisnim. Sve veći broj neurokemijskih i bihevioralnih dokaza pokazuje da šećer stvara ovisnost na isti način.
Ovisnost o šećeru je stvarna
Postoje četiri glavne komponente ovisnosti: prejedanje, povlačenje, žudnja i križna osjetljivost (jedna tvar koja stvara ovisnost predisponira nekoga da postane ovisan o drugoj tvari). Sve ove komponente su uočene u životinjskim modelima ovisnosti – za šećer, kao i zlouporabe lijekova.
Tipičan eksperiment ide ovako: štakori su lišeni hrane na 12 sati svaki dan, potom im je omogućen pristup šećeru i redovitoj hrani na 12 sati. Nakon mjesec dana ovakve dnevne rutine, štakori imaju znakove ponašanja slična onima na drogama. Kretat će se prema ponuđenom šećeru puno češće nego prema regularnoj hrani. Također, pokazuju znakove tjeskobe i depresije tijekom razdoblja uskraćivanja hrane. Mnogi štakori tretirani šećerom, koji su kasnije izloženi lijekovima, kao što su kokain i opijati, pokazuju ovisnička ponašanja prema drogama u usporedbi sa štakorima koji nisu prije konzumirali šećer.
Ukratko, učestali pristup šećer s vremenom dovodi do produljenog signaliziranja dopamina te potrebu za većom količinom šećera za aktiviranje receptora dopamina srednjeg mozga kao prije.
Mozak postaje “otporan na šećer” i potrebno ga je više kako bi se postigao isti osjećaj ugode.
Odricanje
U studiji koju su proveli Carlo Colantuoni i kolege sa Sveučilišta Princeton 2002. godine, štakori koji su prošli kroz tipičan tretman ovisnosti o šećeru tada su stavljeni u proces “odvikavanja” . To je učinjeno ili lišavanjem hrane ili tretmanom Naloxonom, lijekom koji se koristi za liječenje ovisnosti opijatima.
Obje metode odvikavanja dovele su do fizičkih problema, cvokota zubi, tremor šapa i trešnje glave.
#related-news_0
Naloxon tretman također je činio štakore više nervoznima.
Slični eksperimenti odvikavanja također pokazuju ponašanje slično depresiji u zadacima kao što je test prisilnog plivanja. Štakori u odvikavanju od šećera imaju veću vjerojatnost da će pokazati pasivno ponašanje (samo plutaju) od aktivnog ponašanja (kao što je pokušaj bijega) kada se stave u vodu, što ukazuje na osjećaj bespomoćnosti.
To su ekstremni slučajevi, naravno. Kod ljudi nije uobičajeno da se od hrane suzdržavaju 12 sati da bi se na kraju dana pretrpali krafnama, ali ova istraživanja s glodavcima svakako nam mogu dati uvid u neurokemijske temelje ovisnosti o šećeru, odvikavanju od šećera i ponašanju, piše Index.
