"Modrice iz '91 su ostale i ostat će do kraja života. Tijelo pamti, a mozak zaboravlja", kazao je Bogić Bogićević u Pressingu u srijedu.

Na pitanje o događajima iz 1991. godine kada je na sjednici Vrhovne komande OS SFRJ izgovorio “NE” za vrijeme glasovanja o proglašavanju izvanrednog stanja u regiji, Bogićević je opisao koje su posljedice s kojima se suočio nakon glasovanja i kako je tekla operacija “Lomljenje Bosanca”. 

“Ovdje nije bilo riječi o izvanrednom stanju, iako je na papiru tako izgledalo. Ovdje se pokušavalo uvesti ratno stanje. Za izvanredno stanje odluku donose vlade republika ili savezna Vlada, a ono se odnosi na elementarne nepogode. Ovdje se točno zna da je rat trebao početi 12. ožujka 1991. godine. Da je bilo izvanredno stanje, treći dan zasjedanja Vrhovne komande ne bi Kadijević otputovao u Moskvu i tražio suglasnost za vojnu upravu. Što bi bilo? Nije teško reći niti je to u sferi nagađanja. Stavili bi u pokret 200.000 vojnika i oficira, 550 borbenih aviona, 2.300 tenkova, 4 mornarske fregate i tisuće topova i oružja i naravno sve ono s čim je raspolagala JNA, četvrta vojna sila u Europi i svijetu“.

Dodao je da bi rat počeo na čitavom prostoru bivše Jugoslavije, a Hrvatska, BiH i Makedonija ne bi bile međunarodno priznate.

“Izvjesno je jedno; ne bi došlo do međunarodnog prizanja Srbije, Hrvatske, BiH i Makedonije. Rat bi počeo na čitavom prostoru bivše Jugoslavije. Mnogo više bi žrtava bilo, jer bi istovremeno došlo do cijepanja JNA jer bi posljedice bile kobne za narode iz kojih vojnici dolaze. Ako je itko pročitao Kadijevića i Boru Jovića, izvjesno je da bi vojska stala na granice nove tvorevine Velike Srbije i te granice bi bile povučene od Zagreba, a u tome konceptu BiH ne bi postojala, jer ta vojska i ta sila bi samo prošli preko teritorije BiH“.

Na pitanje jesu li akteri iz tog perioda svjesni koliki je značaj njegovog “NE”, kazao je da to nije radio zbog njih.

“Možda jesu svjesni, možda nisu, ali to nisam radio zbog njih. Podsjetio bih vas da sam BiH u Jugoslaviji predstavljao dva puta. Slušao sam svoju savjest, jer dođe vrijeme kada u životu morate donijeti odluku, a ona nije logična ni normalna, ne razmišljate o posljedicama koje vas mogu koštati života. To sam htio, donijeti ispravnu odluku, anti-ratnu bez obzira na posljedice“.

Nakon glasovanja, na Bogićevića su vršeni razni pritisci, a cijeli događaj je upamćen kao operacija “Lomljenje Bosanca”. Pritisci su bili sa svih strana.

“To je Jović napisao u svojoj knjizi. Deset dana ‘Lomljenja Bosanca’, kada se sve događalo u trokutu Milošević – Jović – Kadijević. Trebalo je postići većinu u Predsjedništvu kako bi se izbjegla bilo kakva odgovornost beogradskog režima i svih režima u ovim pokrajinama za početak rata. Vojska je bila uz njih. Međutim, da bi dobili takav glas onda su deset dana danonoćno u podrumima vođeni razgovori sa mnom da mi se ukaže na eventualne posljedice ako ne prihvatimo takvu odluku, jer je došlo vrijeme da se Jugoslavija rasturi, da se stvara nova tvorevina, neko Dušanovo carstvo, da sam ja ipak Srbin od čega sam se ježio jer sam ja prije svega čovjek. Kad vas neko pritišće, ta opruga otpornosti je sve jača. Shvatio sam da sve što mi mogu uzeti je život i ništa više“.

Dodao je da nije pristao na vile, novac i sve što su mu nudili u tom periodu.

“Ja nisam prihvaćao takva naređenja uz sve posljedice. Karakter određuje ponašanje prema drugima. S druge strane, možda će pokazati vrijeme, ponešto sam imao na stolu, ponešto sam vidio, ponešto sam pročitao da su većina aktualnih političara danas – samo dobri predstavnici Međunarodne zajednice i arhitekata Novog svjetskog poretka. Od kraja 60-ih godina, Slobodan Milošević je bio najbolji predstavnik međunarodne zajednice na ovom prostoru“.