Dino Sokolović, prvi Hrvat koji je na Paraolimpijskim igrama osvojio zlatnu medalju o iskustvu osvarivanja ovako velikog uspjeha, svom životu i planovima za dalje.
“Još uvijek dolazim k sebi, put je bio dug, natjecanje je bilo psihički i fizički naporno, cijele dane smo bili na skijalištu. Za razliku od Sočija gdje je bilo hladno, u Pjongčangu su temperature išle do 18 stupnjeva.
Bila je prava fešta na zračnoj luci u Zagrebu, hvala svima što su došli, posebno mojoj obitelji. Jedva sam čekao da ih vidim i izljubim, i odmorim se”, rekao je Sokolović koji je opisao samo iskustvo nastupa na tako velikom natjecanju kakvo su Zimske paraolimpijeske igre.
“Bio je pritisak, uvijek je medalja pritisak, svi još od Sočija očekuju da ću ja biti taj koji će osvojiti medalju, ali to je bio Bruno i svaka mu čast. Ja sam prvi osvojio zlatnu medalju na Zimskim paraolimpijskim i drago mi je zbog toga. Ali cijelu sezonu se pripremam za nastup, da kada dođe taj trenutak nisam opterećen veličinom natjecanja nego da to maknem od sebe i kao da nastupam na najobičnijoj utakmici, na državnom prvenstvu Hrvatske. Nije mi to uspjelo ali maknuo sam sve na stranu i koncentrirao sam se, dao sam sve od sebe i isplatilo se.
Najgore je maknuti misli koje stalno dolaze. Prva vožnja mi nije bila problem, znao sam da moram dati sve od sebe, nisam bio sto posto siguran da će mojih sto posto biti dovoljno ali me nije briga. Ako ja uspijem odskijati najbolje čestitat ću drugima ako me pobjede. U prvoj vožnji sam bio treći, a za drugu vožnju se treba opet pripremiti, vizualizirati stazu i koncentrirati se na skijanje.
Mislio sam da mi je prvo mjesto nedostižno, mislio sam si samo da ne izgubim treće mjesto, biti drveni, to je nešto najgore. U stazi sam sebe motivirao i na kraju sam uspio”, rekao je Sokolović.
VEZANE VIJESTI
O nastupima u drugim disciplinama
“U svim drugim disciplinama sam dao maksimum, odskijao najbolje, osim u spustu gdje sam u dijelovima usporio jer sam prvi put vozio. Nije mi bilo svejedno, nisam htio riskirati na rizičnim dijelovima. Dao sam maksimum u svim utrkama, bio sam zadovoljan i tako sam ušao i u slalom, bez opterećenja. Osjetio sam pritisak natjecanja na Paraolimpijskim igrama, bez obzira na Soči, četiri godine je puno vremena. Zaboravi se osjećaj kako je nastupiti i koliki je pritisak. Drugi su napredovali, ja nisam toliko u svim disciplinama ali mislim da sam bolji u slalomu. Drugi su radili puno više na usavršavanju opreme i monoskija, mi smo smatrali da ne trebamo mijenjati ono na čemu sam dobar, možda smo pogriješili. Možda bi bio bolji da sam skijao na nekoj drugoj monoskiji, ali to je dvosjekli mač, možda bi bio gori u slalomu. Zato nismo htjeli riskirati. Zadovoljni smo i ne treba žaliti”, rekao je Sokolović koji kaže kako uvjeti u Hrvatskoj ne dopuštaju treninge za brze discipline.
“Spust ne možemo trenirati ni tu, ni vani jer trebamo rezervirati i zatvoriti kompletnu stazu. Sama logistika za takav jedan trening, nemamo uvjete za to. Jedini treninzi koje možemo trenirati su one Super G-a kada se spojimo s drugim reprezentacijama. Teško je, jedino financije mogu pomoći da se zaposli još ljudi koji su nužno potrebni. Meni je moj trener i pomagač i trener i serviser, logističar, sve. Zato je ovaj rezultat puno vrijedniji”, rekao je Dino Sokolović koji je ponosan i na uspjeh svojih kolega.
“Bruno Bošnjak je prvi snowboarder i uzeo je broncu, to je vrhunski rezultat. U Hrvatskoj ima nas četiri ilipet koji znamo skijati u monoskiji, ja sam jedan od njih i uspio sam donijeli zlatnu medalju. Imamo mlade potencijalne skijaše, Lovra Dokića koji ima 16 godina, u stojećoj konkurenciji, pa Evu Golužu koja ima17 godina, u konkurenciji slabovidnih. Imamo još mladih koji će tek doći, koji ne mogu nastupiti jer su premladi. Doći će i njihovo vrijeme ali trebamo i ovo drugo. Koliko god ljudi mislili da financija ima… Ima, ali nije dovoljno, trebalo bi još investirati jer bi se tek onda napravio bum”, kaže Sokolović koji je ispričao i kakve veze ima Janica Kostelić s njegovom monoskijom.
“Sva sreća da je Janica ostala bez štapa na Sljemenu jer je nekoliko godina nakon toga upravo zahvaljujući donaciji za štap Monoski klub Zagreb kupio moju monoskiju i pet dana učenja skijanja u Austriji. Da nije bilo te donacije pitanje je bi li se ja bavio ovime i osvojio medalju”, rekao jeSokolović koji kaže da Kosteliće nije previše gnjavio oko savjeta, ali da su mu se javili i čestitali mu na medalji.
“Kada smo počinjali trebali smo učiti jer sam ja bio prvi koji je krenuo s tim. Na mom iskustvu se sada može puno naučiti kako bi drugi puno prije došli do rezultata”, smatra Sokolović koji se prisjetio i perioda života nakon automobilske nesreće.
“To je period koji nije bio jednostavan. Imao sam uz sebe obitelj, prijatelje, moj otac je pozvao Anu Sršen i došla je kod mene u bolnicu i rekla mi da život bez nogu ide dalje, da ostanem pozitivan i da se počnem baviti sportom. Bacila me u plivanje. Dobro je da sam se počeo time baviti, ušao sam u krug ljudi koji su prihvatili svoj invalidiettom, koji su mi dali pogled da invaliditet nije takav bauk i da se s tim može živjeti. Tako sam i ja počeo živjeti. Ne isplati se tugovati nad sobom. Okrenuo sam ploču, prihvatio to što se desilo”, kaže Sokolović koji priznaje da se dosad sve baziralo na nastupu u Pjongčangu i da zasad nema planova za dalje.
“Sada ću se odmoriti, družiti se sa ženom i djecom pa ću u dogovoru sa suprugom isplanirati što dalje”, zaključio je Dino Sokolović.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
