Zamislite si samo: jednostavno uđete u autobuse, tramvaje i podzemnu željeznicu i vozite se gdje trebate. Bez da nešto platite. Bez ikakve sumnje: mnogi građani će tako ostaviti svoj automobil pred kućom i zrak će postati čistiji – barem dugoročno.

Pa recite onda da političari više nisu sposobni za doista velike reforme. Crno na bijelo stoji u jednom pismu ministrice okoliša Hendricks (SPD), ministra poljoprivrede Schmidta (CSU) i čak šefa ureda kancelarke i privremenog ministra financija Altmaiera (CDU) Europskoj komisiji: Njemačka „razmišlja” o uvođenju besplatnog gradskog javnog prijevoza. Barem u nekim gradovima. I ako ništa drugo neće pomoći da bi se poboljšala kvaliteta zraka u tim gradovima, piše komentator Deutsche Wellea Jens Thurau.

Zamislite si samo: jednostavno uđete u autobuse, tramvaje i podzemnu željeznicu i vozite se gdje trebate. Bez da nešto platite. Bez ikakve sumnje: mnogi građani će tako ostaviti svoj automobil pred kućom i zrak će postati čistiji – barem dugoročno. Drugdje u svijetu to već postoji: na primjer u Estoniji, u Belgiji, čak i ponegdje u Rusiji. Ali u Njemačkoj? U zemlji autocesta i luksuznih limuzina nakrcanih konjskim snagama? To bi stvarno bilo nešto novo.

S pravom je Udruženje njemačkog javnog prijevoza upozorilo da bi to značilo enormno povećanje broja putnika. I da bi bile potrebne novi vlakovi, više osoblja, možda i nove željezničke linije što bi onda koštalo milijarde i milijarde. A to je novac kojeg će onda trebati platiti porezni obveznici. Berlinski ministri to također uviđaju. Barem u tom pismu nude gradovima koji žele ukinuti naplatu – podršku vlade. Ali brzo je svima postalo jasno da je tu riječ o enormnim novcima. Samo za ilustraciju u kojim redovima veličine je tu riječ: trenutno u svim njemačkim gradovima se sa kartama za javni prijevoz ubire oko 12 milijardi eura godišnje.

Ali, inicijativa iz Berlina prije svega pokazuje nešto drugo: koliko velika je zabrinutost u nadležnim ministarstvima. Godinama su prije svega brojni dizelaši u njemačkim gradovima uzrokovali da su granične vrijednosti za dušične okside iznad dopuštenih granica. Ubrzo će Savezni upravni sud u Leipzigu odlučiti, da li su zabrane prometa takvim vozilima u skladu sa zakonom ako granice budu prijeđene. A šanse za tužitelja nisu loše da će to biti tako.

Ali takvu zabranu i ova tehnička, a sigurno i slijedeća vlada želi svakako spriječiti. A iz Europske komisije se već moglo čuti da Bruxellesu nisu dovoljne mjere koje je njemačka vlada uvela za čišći zrak u gradovima. Dakle nije bio dovoljan medijski napuhani „susret na vrhu automobilske industrije” prošle godine, sva obećanja da će na cestama biti više ekološki podnošljivijih vozila niti jamstvo da će prljavi dizelaši biti nadograđeni.

Naravno da besplatna vožnja u autobusima i prigradskim željeznicama nije loša ideja. A tko to može izvesti, ako ne Nijemci? Javni prijevoz već sad nije tako loš, pogotovo u velikim gradovima. Ali da budu besplatni? Koliko brzo se gradovi mogu prilagoditi navali novih putnika iz čitavog svijeta? Kada bi zrak doista postao bolji? I hoće li vlada sad isto tako odlučno krenuti i protiv uzročnika, dakle njemačkih proizvođača automobila, pita Jens Thura.