Diljem Njemačke obilježava se 29. godišnjica rušenja Berlinskog zida, koji je više od dva desetljeća dijelio Istočnu i Zapadnu Njemačku.
Nakon kapitulacije nacističke Njemačke, ovu zemlju, njen glavni grad Berlin, saveznici su podijelili na četiri okupacijske zone, američku, britansku, francusku i sovjetsku. Njemačke regije koje su tada pale pod kontrolu Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije i Francuske ujedinile su se u svibnju 1949. pa je tako formirana Savezna Republika Njemačka, odnosno Zapadna Njemačka.
Od sovjetske zone, 7. listopada 1949. formirana je Njemačka Demokratska Republika (DDR) poznatija i kao Istočna Njemačka. Za glavni grad Zapadne Njemačke odabran je Bonn, a Istočne Berlin.
Zapadna Njemačka se, uz podršku zemalja saveznika, u vremenu koje je uslijedilo razvijala u kontekstu slobodne tržišne ekonomije i demokratske strukture.
S druge strane, nerazvijanje Istočne Njemačke čije su se ekonomija i politička struktura temeljile na sovjetskom socijalističkom sistemu, rezultiralo je bježanjem na desetine tisuća stanovnika iz slabe Istočne prema znatno prosperitetnoj Zapadnoj Njemačkoj.
Najpovoljnije mjesto za prelazak u Zapadnu Njemačku bio je grad Berlin. Pretpostavlja se da je u periodu od 1949. do 1961. godine iz Istočne u Zapadnu Njemačku prebjeglo više od tri miliona ljudi, među kojima značajan broj obrazovanih i kvalificiranih mladih ljudi.
Kako bi zaustavila masovni bijeg u zapadni dio, Istočna Njemačka je 12. kolovoza 1961. godine tajno donijela odluku da se granica u Berlinu zatvori. Sutradan, 13. kolovoza, istočnonjemačka vojska zatvorila je bodljikavom žicom područje pod sovjetskom kontrolom, no to nije spriječilo prijelaske.
Odlukom komunističkog režima, kako bi se spriječio odlazak istočnih Nijemaca, u noći 17. kolovoza 1961, počela je gradnja Berlinskog zida, visine 3,6 metara, koji će kasnije biti nazvan “zidom srama”.
Izgradnja, održavanje i nadziranje zida i širokog “pojasa smrti” uz njega, građevine koja je u završnoj fazi bila dugačka oko 160 km, bilo je vrlo skupo i predstavljalo je znatan teret za istočnonjemačku ekonomiju. Kroz sami grad Berlin prolazila su 44 kilometra zida.
Između istočnog i zapadnog Berlina formirano je osam graničnih prijelaza. Checkpoint Charlie je bio jedan od najpoznatijih. Nalazio se ulici Friedrichstrase, između američkog i sovjetskog sektora, kao i između gradskih četvrti Centar u istočnom Berlinu i Kreuzberga u zapadnom Berlinu.
Tadašnji američki predsjednik Ronald Regan je prilikom posjete Zapadnom Berlinu 1987. godine uputio poziv tadašnjem ruskom lideru Mihailu Gorbačovu, poručivši mu: “Sruši ovaj zid”.
Dugogodišnji vladar DDR-a Erich Honecker u prosincu 1989. godine javno je davao prognoze da će Berlinski zid stajati još 50 do 100 godina, no tijek događaja, koji je poslije prepoznat kao mirna revolucija u DDR-u 1989. godine, ga je demantirao.
U rujnu 1989. godine izbile su demonstracije širom Istočne Njemačke. U početku, demonstranti su bili uglavnom ljudi koji su željeli emigrirati na Zapad. Izvikivali su parolu “Wir wollen raus” (Želimo van). Demonstracije su potrajale i postajale sve masovnije. Njihov vrhunac bio je 4. studenog, kada se oko pola miliona demonstranata okupilo na trgu Alexanderplatz u Istočnom Berlinu.
Već 9. studenog 1989. godine su ljudi samoinicijativno počeli fizički razbijati dijelove zida, a 13. studenog je istočnonjemačka vojska počela s organiziranim uklanjanjem nekih njegovih dijelova. Državljanima DDR-a je bilo odmah omogućeno da prelaze iz istočnog u zapadni Berlin, međutim pogranična služba do 23. studenog 1989. godine ograničavala je ulazak zapadnonjemačkih državljanima u istočni Berlin. Službeno ujedinjenje Njemačke je nastupilo 3. listopada 1990. godine.
U razdoblju od 1961. do 1989. istočnonjemački graničari ubili su barem 138 osoba koje su pokušavale pobjeći preko zida. Uspješnih bjegunaca preko zida zabilježeno je 5.075, od toga 574 iz redova vojnika čiji je zadatak bio da čuvaju Berlinski zid. Prve dvije osobe koje su izgubile život u pokušaju prelaska Berlinskog zida su Ida Siekmann i Gunter Liftin.
Zid je bio i simbol Hladnog rata, pa je time i samo rušenje Berlinskog zida označilo početak oslobađanja od komunističke ideologije i struktura, ne samo u Istočnoj Njemačkoj nego u većini do tada socijalističkih država u Evropi.
Zanimljivo je da povratak u doba bivše Demokratske Republike Njemačke, odnosno DDR-a, priželjkuje deset do petnaest posto od onih 16 miliona građana koji su nekada živjeli na prostoru te države.
Ipak, posljednje ankete pokazuju da se velika većina raduje tome što živi u ujedinjenoj i ekonomski moćnoj Njemačkoj gdje može uživati u mnogo većem blagostanju i slobodama nego u bivšem DDR-u koji je postojao od 1949. do 1990. godine. Njemačka je dugi niz godina, a posebno nakon ujedinjenja, najveća ekonomska sila u Evropi i među vodećim u svijetu.
Svakog 9. studenog organizira se skromno obilježavanje godišnjice rušenja Berlinskog zida kada se prisutni prisjećaju i onih koji su izgubili živote.
Njemačka savezna kancelarka Angela Merkel, u povodu 25. godišnice pada zida, nazvala je rušenje zida “epskim udarcem tiraniji”.
