Rusko priznanje odmetnutih ukrajinskih regija Donjecka i Luhanska, a potom slanje vojske pod obrazloženjem da se radi o "mirovnim snagama", potezi su koji su značajno promijenili dosadašnju situaciju: Došlo je do otvorenog kršenja međunarodnog prava, nestala je realna osnova da se po sporazumu Minsk 2 pokrene mirovni proces i drugi put je - nakon aneksije Krima prije osam godina - umjesto uobičajenog alata nazvanog "soft power" korištena stvarna sila, "hard power". Dobili smo svojevrsni Hladni rat 2.0, smatra politolog i dekan Veleučilišta VERN Vlatko Cvrtila.
“Putin je priznao suverenitet dviju regija, ali ih po svemu sudeći ipak neće anektirati, dok s druge strane odgovor Zapada nisu maksimalne sankcije, nego ipak neka vrsta upozorenja. No potencijala za eskalaciju svakako ima: zanemaruje se činjenica da u slučaju nastavka incidenata koji ondje traju već osam godina ukrajinske granate neće padati po pobunjenicima, nego ruskim vojnicima”, kaže Vlatko Cvrtila za tportal.
VEZANE VIJESTI
“U svom pismu koje je nedavno uputio Ukrajincima i u govoru koji je sinoć održao Putin je prvi put, uz uobičajenu dozu racionalnosti, iznio veliku količinu emocija kada je spominjao da je Ukrajina izmišljena država ili kada je objašnjavao da je njena nezavisnost posljedica Oktobarske revolucije i Lenjinovih pogrešaka – a s takvim emocijama racio sve manje vrijedi. Unesena je velika doza nepredvidivosti, no predviđam da slijedi dugotrajno održavanje krize koja će značajno utjecati na političke i ekonomske prilike u Ukrajini jer ona, jasno, neće priznati gubitak svog priznatog teritorija”, dodaje Cvrtila.
Priznanjem dviju samoproglašenih država na ukrajinskom teritoriju, koje već godinama kontroliraju pobunjenici, Putin de facto nije izvršio invaziju na susjednu državu – ali de iure, zakonski, jest. Cvrtila ne vjeruje da zasad slijede invazija na ostatak Ukrajine i njena okupacija.
“Za ostvarenje tog cilja morao bi koristiti znatno veću vojsku, cijena rata i kasnije obnove bila bi ogromna, a rezultat bi – kao Amerikancima u Afganistanu ili Iraku – zapravo bio ravan nuli. Ova kriza izglednije će ići prema lokaliziranju sukoba i držanju situacije u formi konstantnog konflikta i krize ograničenog karaktera. Nešto slično onome što se događa na Kosovu”, kaže Cvrtila komentirajući dalje zanimljiv fenomen: dio hrvatske javnosti ukrajinsku krizu uspoređuje s Kosovom, a drugi dio s početkom agresije na Hrvatsku i srpskom podrškom “SAO Krajini”.
“I u jednome i u drugome ima istine. No ne smije se zaboraviti da je Hrvatska uložila strahovito puno energije u pregovore s pobunjenicima, čak im nudila plan Z4, po kojemu bi oni de facto imali svoju suverenost, a u oslobađanje je krenula tek kada je odbijen i taj prijedlog. Ukrajinci naprosto nisu željeli pregovarati. Nadalje, treba znati da je istočna Slavonija reintegrirana također uz ogroman angažman i teške odluke, poput abolicije za pobunjenike. Hrvatska se odlučila za miran proces i to je bilo prihvatljivo međunarodnoj zajednici”, rekao je Cvrtila, priznavši, doduše, da je olakšavajuća okolnost bila ta da se na suprotnoj strani granice nalazila Srbija, a ne Rusija.
Rusko-ukrajinski sukob dakako ima goleme geopolitičke reperkusije, a jedna od njih svakako je plinovod Sjeverni tok 2 prema Njemačkoj, koji je gotovo dovršen, ali ne i stavljen u funkciju: nakon promjene vlasti njemačke regulatorne institucije najavile su da odluku o početku rada neće donijeti prije ljeta.
“Rusija smatra da se ovdje radi isključivo o komercijalnom projektu, a Amerika da se radi o geopolitičkom pitanju, i nije isključeno da će zaprijetiti sankcijama njemačkim tvrtkama koje sudjeluju u projektu. Po običaju, u njihovom sukobu na gubitku je Europska unija jer u globalnoj podjeli moći ionako ne predstavlja geopolitički entitet sa značajnom snagom i utjecajem. Pojavit će se problemi s opskrbom plinom i njegovom cijenom, a potrebe će i dalje rasti jer europski plan dekarbonizacije i prelaska na čiste energente zahtijeva strahovito puno vremena, investicija i subvencija, odnosno nalazi se na staklenim nogama. I na tom polju vodi se Hladni rat 2.0”, objašnjava Cvrtila.
Hrvatska pozicija u ovoj krizi bit će, smatra, vrlo jasna i precizna: njena politika može biti usmjerena isključivo na solidarnost prema Ukrajini i sankcije prema Rusiji, što je unison stav Zapada – a pogotovo članica EU-a i NATO-a. U globalnom kontekstu, kaže, ukrajinska kriza počela je još prije osam godina i tada su se dogodile ključne stvari poput ruske aneksije Krima, a sada slijedi nadjačavanje velikih sila.
“Putin očito ima namjeru biti uporan dok ne dobije barem minimum onoga što je tražio, a Zapadu odgovara to da se konflikt ne odvija na njegovom teritoriju”, zaključuje Cvrtila za tportal.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
