Ruski rat u Ukrajini uništio je Putinov imidž nedodirljivog autokrata. Prije 24. veljače 2022. godine, Putin je djelovao beskrupulozno i agresivno, a zbog vojnih poteza u Siriji i na Krimu dobio je reputaciju sposobnog stratega.
U veljači prošle godine, Putin je jednim potezom razotkrio svoju nesposobnost, pokrenuvši invaziju na zemlju koja Rusiji nije predstavljala nikakvu prijetnju. Uslijedio je niz vojnih poraza i promašaja, a posljednji u nizu je oružana pobuna plaćeničkog vođe Jevgenija Prigožina. Iako je pobuna bila kratkog vijeka, ona je dodatno potkopala Putinov pažljivo stvoren imidž, piše Foreign Affairs.
Putin je odigrao važnu ulogu u Prigožinovu uzletu, a ignorirao je znakove upozorenja o skupini Wagner. Dok se redovna ruska vojska mučila u Ukrajini, Prigožin je postajao sve popularniji, a njegova slava dosegla je vrhunac kada je Wagner u ime Rusije u svibnju ove godine zauzeo Bahmut. Prigožin je iskoristio posljednji necenzurirani politički prostor u Rusiji – društvenu mrežu Telegram – i preko nje se obraćao ruskoj javnosti.
Mjesecima je Prigožin otvoreno planirao ustanak: javno se svađao s vojnim zapovjednicima, dijelio populističke kritike na račun rata, a iznosio je i sumnje oko Putinove službene izlike za pokretanje sukoba. Ipak, Moskva je svejedno ostala iznenađena kada je Prigožin od vojnika zatražio da ustanu i pridruže se pobuni protiv ruskog ministarstva obrane.
Putinova oholost i neodlučnost glavna su priča ovog rata, a sada su došle i u centar unutrašnje ruske politike. Koji god bili Prigožinovi motivi, njegova pobuna razotkrila je bolnu slabu točku Putinova režima: njegov prijezir prema običnom čovjeku. Putin je bio prepametan da dopusti da rat ostavi traga u Moskvi ili Sankt Petersburgu ili da dotakne elite u tim gradovima.
Ipak, upravo ta proračunatost rat je dovela pred vrata ostatka ruske populacije. Uvučeni su u katastrofalnu kolonijalnu borbu, a u onim trenutcima kada se Moskva nije nepromišljeno igrala njihovim životima, prema njima je pokazivala tek bešćutnost. Mnogi vojnici još uvijek nemaju pojma za što se bore i umiru. Prigožin je postao glas tih ljudi. Njega ne podržava nijedan politički pokret, nema jasne ideologije. Ipak, on se direktno suprotstavio vladinoj propagandi, naglasio je užasnu situaciju na fronti i vidljivu apatiju Putina koji je izgubio dodir sa stvarnošću, Putina koji uživa slušati priče ministarstva o ruskoj vojnoj veličini.
Ako se Putinov prijezir i bijes ruskih vojnika sudare i pretvore u simbol zemlje kojom Putin vlada, Kremlj će biti u ozbiljnim problemima, čak i ako ne dođe do otvorenog puča. Prigožinova pobuna možda je tek prvi u nizu izazova za Putinov režim. Rusiju vjerojatno čeka još jača represija. Nervozni vođa koji je nespretno i jedva preživio unutrašnju pobunu opasniji je od ratnog autokrata koji misli da je kod kuće siguran.
Zapad ne može učiniti mnogo, već treba pustiti da se ova politička drama – koja poprilično nalikuje na farsu – odigra u Rusiji. Zapad nema interesa u održavanju Putinovog statusa quo, ali ne bi trebao ni tražiti naglo rušenje njegova režima. Nestabilnost u Rusiji za ostatak svijeta je važna zbog onoga što ona znači za situaciju u Ukrajini, gdje bi mogla otvoriti nove vojne opcije. Osim iskorištavanja tih opcija zajedno s Kijevom, Zapad ne može ništa drugo nego se pripremiti na nestabilnost unutar i izvan ruskih granica.
Kula od karata?
Ironija Prigožinovog ustanka leži u tome što je potekla od Putinovih pokušaja da svoj režim učini otpornim na pobune. Temelj Putinove moći je populacija koja ga podržava ili je barem poslušna. Povrh tih čvrstih temelja uvijek je bilo suprotstavljenih strana među elitama i sigurnosnim službama, no Putin je te raskole pažljivo podrivao i držao pod kontrolom.
Kako bi strukturu održao na životu, Putin je morao spriječiti masovne izraze zadovoljstva i političku elitu držati na uzdi. Uvijek je više volio surađivati s ljudima koje poznaje iz vremena rada u KGB-u i vladi Sankt Petersburga. Ti ljudi bili su mu odani jer su mogli uživati u moći i utjecaju samo ako Putin vlada zemljom. Za Putina su veći rizik predstavljali oni koji su se probili u vojsku i sigurnosne službe, a nisu bili njegovi dugogodišnji pajdaši. Njih se moralo nadgledati i kontrolirati beskonačnim spletkarenjima. Druge zemlje imaju tržište dionica koje raste ili pada, a Kremlj ima svoje unutrašnje tržište na kojem rastu i padaju političke sudbine moćnika.
Rat je u početku slijedio tu rutinu. Vojni čelnici izmjenjivali su se na pozicijama dijelom zato jer rat nije išao po planu, a dijelom zato jer je Putin morao paziti da se među generalima ne istakne neki napoleonski vođa koji bi ga izazvao. Putin je podržavao sukob ministarstva obrane i Wagnera, promatrajući tko od njih će postići bolje uspjehe u Ukrajini i tako kontrolirajući moć vojske i ministra obrane. Prigožin je služio kao proturavnoteža vojnim čelnicima, a u Ukrajini je napravio ono što se od njega tražilo: zauzeo je Bahmut, što je najveći ruski vojni uspjeh u posljednjih godinu dana. Prigožinova efikasnost stvorila je pritisak na iznimno neefikasnu rusku vojsku.
Putin se dosad mogao držati povrh svega toga, kao što čini već godinama: šah-majstor koji vješto pomiče figure. Tako se barem činilo, dok netko drugi nije došao i prevrnuo čitavu šahovsku ploču.
Igra prijestolja
Događaji koji su se odvili u posljednja tri dana oslikavaju mračnu sliku ruske budućnosti. U nekoliko kratkih sati, Prigožinova pobuna stvorila je totalni kaos. Rat je razvukao ruske državne kapacitete, a pobuna ih je dovela do točke pucanja i Moskvi servirala još jedan izazov kod kuće.
Već godinama Kremlj smišlja načine za gušenje liberalne, urbane revolucije. Ipak, ispostavilo se da još veću prijetnju predstavlja neliberalna revolucija: visoko militariziran populistički ustanak koji ne predvode kozmopolitski reformatori, već ruski nacionalisti. Nacionalizam koji se raspirio ratom mogao bi nanijeti ozbiljnu štetu Putinovom režimu, a Prigožin vjerojatno neće biti posljednji pobunjenik.
Prigožin je dokazao da se putinističku tvrđavu može napasti. Tijekom vrlo kratke pobune, elite su izrazile odanost Putinu, no ti izrazi bili su nevjerojatno bezizražajni. Drugi, mudriji igrači mogli bi nešto naučiti od Prigožina i njegov populizam kombinirati s političkim programom koji može dotaknuti širu skupinu, a ne tek pobunjene plaćenike. Elite koje bi mogle dobro reagirati na takvu situaciju ne bi dolazile iz akademije ili biznisa, već sigurnosnih službi. Mogle bi biti motivirane dijeljenjem plijena, percepcijom Putinove slabosti ili strahom od nadolazećih čistki. Ako dođe do scenarija u kojem Putinov pad bude izgledao neizbježno, svi će htjeti biti baš ti koji su ga svrgnuli, ili barem u blizini pobjednika. Na isti način, nitko neće htjeti čekati, pogotovo ako Putin bude u osvetničkom raspoloženju. Ako među ruskom elitom dođe do noći dugih noževa, mogle bi isplivati moćne figure s planom za svrgavanje Putina.
Prigožinov brzi put do Moskve mogao bi inspirirati druge potencijalne ratne čelnike ili političke igrače koji traže lokalni dio plijena. Nitko od njih neće biti dovoljno moćan da svrgne cara u Moskvu, no oslabit će moć i prestiž režima. Posljedice bi mogle paralizirati vladu i dodatno oslabiti rusku vojnu poziciju u Ukrajini.
S vremenom je Prigožin od kritike izvedbe rata došao do kritike poante rata. Ono što je Prigožin javno rekao – da bi promašeni rat mogao biti udar na ruski ponos, no ne na samu Rusiju – ne može se više povući.
Priprema na najgore
Putin i njegovi sljedbenici mogli bi za Prigožinovu pobunu pokušati okriviti autsajdere. Ipak, ovo bi bilo previše čak i za režim koji je stvorio umjetnost od okrivljavanja Zapada za sve. Washington nema utjecaj u unutrašnju rusku politiku: nestabilnost u Rusiji nije nešto što SAD može pokrenuti ili ugasiti. Ipak, ona se može dobro iskoristiti na ratištima u Ukrajini. Nakon pobune će uslijediti period nesigurnosti, uzajamnih optužbi i rastresenosti, a Putin će se morati nositi ne samo s logistikom povratka na staro, već i s poniženjem koje je pretrpio, ali i osvetom koja će uslijediti. Ništa od toga neće proći brzo.
Iako je Ukrajina pokrenula dugo iščekivanu protuofenzivu, njena vojska nije ostvarila značajni vojni napredak od studenog prošle godine. Ruski vojnici su se ukopali na mnogim mjestima, a protuofenziva se zasad kreće vrlo sporo. Spremni za napad na ruske pozicije, ukrajinski vojnici vrlo su motivirani, imaju ogromnu podršku i jasan strateški smjer. I bez političke nestabilnosti, pozicija ruske vojske u Ukrajini vrlo je opasna. S političkom nestabilnošću, ona bi se mogla potpuno raspasti.
Putinov susret s političkom smrću predstavlja paradoks za SAD i njegove saveznike. Njegov režim veliki je sigurnosni problem za Europu, a njegov odlazak s međunarodne političke scene neće se oplakivati. Ipak, era Rusije nakon Putina, koja bi mogla stići mnogo brže nego što se prije očekivalo, zahtijevat će veliki oprez i pažljivo planiranje.
Nadajući se najboljem – kraju rata u Ukrajini i manje autoritarnoj Rusiji – ima smisla planirati za najgore: novog ruskog vođu koji bi mogao biti još radikalniji od Putina, s još ekstremnijim desnim stavovima, možda i s više vojnog iskustva nego što je Putin ikada imao; nekog koga je oblikovala brutalnost rata.
U veljači prošle godine, Putin je odlučio pokrenuti zločinački rat. Bila bi poetska pravda da on padne kao žrtva tog rata, no njegov nasljednik mogao bi biti dijete rata, a rat stvara problematičnu djecu.
SAD i njegovi saveznici morat će pokušati umanjiti posljedice nestabilnosti u Rusiji. U svim scenarijima, Zapad će morati tražiti stabilnost po pitanju kontrole ruskog nuklearnog oružja i potencijalne proliferacije oružja masovnog uništenja. Morat će jasno pokazati da nema nikakvu želju zaprijetiti postojanju ruske države. Istovremeno, Zapad mora poslati jasnu poruku odvraćanja i fokusirati se na zaštitu NATO-a i njegovih partnera. Nestabilnost u Rusiji neće ostati unutar Rusije. Mogla bi se proširiti čitavom regijom, od Armenije do Bjelorusije.
Prigožinova pobuna već je izazvala čitav niza povijesnih analogije. Možda promatramo ponavljanje scenarija iz 1905: mala pobuna prije one velike. Možda je riječ o Rusiji iz veljače 1917., Rusiji pod političkim pritiscima zbog rata, kao što je i sam Putin spomenuo. Možda govorimo o Sovjetskom savezu iz 1991., scenariju u kojem je Putin novi Gorbačov: netko čija je sudbina izgubiti carstvo.
Bolja analogija Prigožina smješta u ulogu Stenke Razina, pobunjenika protiv carske moći koji je prikupio vojsku seljaka i pokušao marširati na Moskvu s juga Rusije davne 1670. godine. Razin je s vremenom uhićen i brutalno smaknut na Crvenom trgu, no postao je stalni motiv ruskog političkog folklora. Razin je razotkrio slabosti tadašnje vlasti, a u narednim stoljećima drugi su činili isto, inspirirani njegovom pričom.
Za ruske autokrate lekcija je jasna: čak i neuspješna pobuna može posijati sjeme za buduće pokušaje.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
PROČITAJTE JOŠ
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Pridruži se raspravi ili pročitaj komentare