Međunarodni sud za ratne zločine na području bivše Jugoslavije (ICTY) pravomoćno je dokazao krivnju za najteže zločine više desetaka osuđenika, ali oni nakon odsluženja kazne u svojim sredinama doživljavaju novu javnu afirmaciju protivnu temeljnoj svrsi presude, ocjenjuju stručnjaci.
ICTY je okončano postupke protiv 107 osoba s područja bivše Jugoslavije, među kojima je petoro njih osuđeno na doživotne zatvore, što po komentatorima govori o razmjerima počinjenog zločina. U postupku su još predmeti za četiri osobe – Ratka Mladića, Gorana Hadžića (privremeno prekinut zbog zdravstvenih razloga) Radovana Karadžića i Vojislava Šešelja. Dva procesa u kojima se sudi osmorici osoba su u žalbenom postupku.
VEZANE VIJESTI
Kako istaknuti stručnjaci iz Hrvatske, Srbije te Bosne i Hercegovine ocjenjuju ostvarenje svrhe Haškog suda i kako objašnjavaju nelogičnost da osuđenici za najteže zločine po povratku bivaju proglašeni nacionalnim junacima?
Matić: “Mislio sam: Bolje išta nego ništa”
Profesor sociologije na Hrvatskim studijima u Zagrebu Renato Matić slaže se da je Haški sud tek djelomično ostvario svoju svrhu, no kaže: “Do zadnjeg fijaska toga suda sa Šešeljem mislio sam ‘bolje išta nego ništa’, a sad ni u to nisam siguran”. Kazneno-penološka svrha da se vrati pravda u društvo i da se društvo u tom smislu vrati u svoje predratno stanje tek je donekle zadovoljena, a drugi cilj, „legislativno-popravljujući“, da se pošalje poruka da se zločini ne smiju više događati, nije uopće ostvaren, kaže Matić.
Koliko god osuđenik dobio kaznu za najgnusnije užase koje je počinio, kad je završi on će u svojoj sredini bit dočekan kao junak. To znači da rat nije osuđen i da se rat još uvijek može ponovo dogoditi, smatra Matić. Po njemu, razlog je u nedostatku političke volje u navedenim državama. U unutrašnjim prilikama proizvode se političke manipulacije zlom, na kojima se grade nove ideološke konstrukcije. „Pa mi iz istih razloga još nismo riješili ni Drugi svjetski rat“, kaže Matić.
Politolog s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Sarajevu Nerzuk Ćurak kaže da su presude Međunarodnog suda za ratne zločine u Hagu značajan doprinos regulaciji pravde, osobito za najteže zločine. No, ističe da je moto i jedna od ključnih intencija suda – da presude nalogodavcima budu ugrađene u proces pomirenja – gotovo u potpunosti izostala.
Proces vraćanja povjerenja i pomirenja sud nije uspio postići, no nije do suda da kreira pravedne kulturne vrijednosti u nekoj zemlji nego je to, prije svega, obaveza njezinih elita, kaže Ćurak. Kvaliteta haških presuda je veliki kapital za te procese, ali društva s izraženim deficitom političke kulture ne uspijevaju se nažalost na tome izgraditi u bolju zajednicu, ističe Ćurak.
Profesor psihologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu i političar Žarko Korać kaže da se države, koje su prihvatile Haški sud i koje su obavezne prihvatiti njegove odluke, uglavnom prave nevine tvrdeći da je slavljenje osuđenika tobože stvar javnog mnijenja i da one nemaju tu „šta da rade“. Treba, međutim, vidjeti vodi li se u tim državama javna rasprava o karakteru ratova za koje su osuđeni, koliko je bilo javnih emisija o tome, koliko je prikazano dokumenata i slično.
U Srbiji imamo primjera da je javnost pozitivno reagirala kad je imala informacija poput uvida u dokumente o egzekucijama koje su počinili „škorpioni“. Neko vrijeme se čak i iznajmljivala kazeta s tim snimkama koje su ljudi gledali i osuđivali ih. Mi se dakle pravdamo da ljudi tako reagiraju, a javno ne rasvjetljavamo okolnosti zbog kojih su osuđenici dobili tako visoke kazne, kaže Korać.
Ćurak: Negiraju ključne vrijednosti
Što govori takva situacija, pita se Ćurak i odgovara: Na djelu je kultura poricanja zločina koju provode etnonacionalne elite i stvaranja herojstva na takvom poricanja zločina. Ta kultura herojstva je strašna. Najsvježiji primjer je povezan s Karadžićem. Političke elite u Srbiji i političkom entitetu Republike Srpske u BiH spremne su cijelu zajednicu upregnuti u kulturu poricanja presude koju je izrekao Međunarodni sud u Haagu.
Ćurak naglašava da Srbija, koja želi ući u Europsku uniju, negira ključne postulate na kojima egzistira EU. Europski parlament donio je rezoluciju o Danu sjećanja na žrtve Srebrenice i to je postala vrijednost Europe. Kako Srbija misli postati dio EU ako negira njezine ključne postulate, pita Ćurak i dodaje: „Kultura poricanja žrtava odbacuje mogućnost da bude ugrađena u srpsko društvo i da njezini građani postanu bolji ljudi“.
Renato Matić vidi problem u činjenici što se međunarodna zajednica nije potrudila natjerati Srbiju da se suoči s onim što je učinila drugima i – naravno druge u odgovarajućoj mjeri – da Srbija proživi katarzu, nego je pod političkim utjecajima dogovorena neka vrsta podijeljene odgovornosti u odnosu Srbi 60 : Hrvati 30 : Bošnjaci 10 posto ili 70 : 20 : 10, kako se već govorilo. Zaista je bilo mučno gledati kako države manipuliraju Haškim sudom i sva ta slavlja, pjesme i tamburice s kojima su dočekivali haške osuđenike. Ili ovih dana gledati presudu Karadžiću koji je za tisuće i tisuće života dobio 40 godina zatvora, kaže Matić.
Žarko Korać kaže da je važna individualna razina krivnje i pokajanja u ostvarenju svrhe suda, ali naglašava da se ovdje ne radi o običnim individualnim krivnjama. To su krivice posebne vrste, koje su radili ljudi koji su imali političku i vojnu moć, ljudi na čelu partija, državnih institucija, vojske, paravojnih organizacija i raznih drugih tijela, koji zbog toga imaju široku odgovornost, kaže. U Srbiji je danas teško nešto napraviti u tom smislu jer su na vlasti oni koji su podržavali politiku rata i koji su nerijetko bili izravni nositelji te politike, kaže i dodaje: Kad bi oni osudili tu politiku, morali bi negativno govoriti o sebi.
Braniti zločine ili žrtve?
Izlazak iz navedenog stanja nije lagan, ocjenjuju stručnjaci, ali naglašavaju da važnost promicanja humanističkih vrijednosti nema alternativu. Principi o kojima je riječ ne mogu se trenutačno provesti, ali moramo na njima neumorno inzistirati, moramo onemogućavati kulturu laži i kulturu poricanja žrtava. Moramo to javno govoriti do mjere da dosadimo jedni drugima. Moramo se suočavati s vlastitim zločinima, kaže Ćurak.
Kad se entitet RS nastoji u cijelosti identificirati s pozicijom Radovana Karadžića, on pravi stravičnu grešku jer je cijelu RS upregnuo u održavanje tog neprihvatljivog naslijeđa, premda je taj entitet po Daytonskom sporazumu neupitan. Time se propušta i podizanje razine povjerenja u zemlji. Presuda traži pijetet prema žrtvama, a ne izvrtanje i laži, kaže Ćurak.
Vođe bošnjačkog naroda u BiH moraju priznati žrtve Kazana i Grabovice. Vođe hrvatskog naroda moraju osuditi zločine Ahmića, Stupnog Dola i logora po Hercegovini, naglašava Ćurak. Umjesto govora zločinaca treba omogućiti da se javno čuje što govore Latinka Perović, Nataša Kandić i Sonja Biserko, ili što je govorio Srđa Popović. Treba inzistirati da se vrijednosti koje oni zastupaju ugrade u društvo i postanu njegovo opće vlasništvo, kaže Ćurak.
Korać se slaže da treba o tome govoriti cijelo vrijeme, ali ističe da taj teret sada ostaje na nevladinim organizacijama, manjim političkim partijama i pojedincima. Svakako treba inzistirati na izvršenju obaveza koje je Srbija preuzela, ali i druge države. To danas unutar Srbije mogu samo demokratske ličnosti koje nemaju opterećenja ratom, ali njih nema dovoljno. Te snage imaju ulogu katalizatora u procesu koji će dugo trajati, kaže Korać.
Matić kaže da zbog svih tih okolnosti ostaje gorak okus u ustima da nismo ništa iz rata naučili, ali i to je manje zlo od toga da suda nije bilo. Ipak, naše poljuljane vrijednosti nisu rezultat djelovanja Haškog suda, premda je njegova svrha bila da ih popravi, nego su rezultat ratnog profiterstva koje se razvijalo dok su se drugi branili zemlju. Političke partijske strukture koje održavaju takve vrijednosti su jedini kontinuitet u našim poslijeratnim društvima, a u taj kontinuitet spadaju i obrane ratnih zločina, kaže Renato Matić.
Ćurak inzistira da politika nije nužno nemoralna stvar, nacionalizam, šovinizam i kultura laži, nego da postoje brojni sasvim suprotni primjeri koji su vratili moral u politiku. Jedan od primjera je predsjednik Urugvaja Jose Mujica, koga je britanski magazin Economist 2013. proglasio osobom godine zbog reformi od koje “koristi može imati cijeli svijet”. Zar nije s tim vrijednostima bio suglasan Vlado Gotovac? Zar nećemo njima dati podršku? zaključuje Nerzuk Ćurak.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook.
