Deložacije ljudi koji su živjeli u stanovima jugoslavenske vojske tijekom rata 1990-ih godina bile su odobravane od strane vlasti i podržavane od vojne policije, ali su ipak neki aktivisti za ljudska prava bili dovoljno hrabri u pokušaju da ih zaustave.
Balkanska istraživačka mreža (BIRN) razgovarala je s aktivistima i novinarima koji su devedesetih godina sprječavali ili su tek uspjeli prisustvovati nasilnim evikcijama “nepoželjnih elemenata” iz stanova, što je potpuno ignorirano u medijima u to doba.
Tijekom prvih godina prisilnih deložacija, žrtve su se obraćale za pomoć policiji, ali su policajci tvrdili da ova stvar nije u njihovoj nadležnosti, prebacujući odgovornost na vojnu policiju, koja ne samo da je odobravala deložacije, već je i pomagala naoružane ljude koji su to radili. Prema svjedočanstvima aktivista, najčešće su izbacivane ranjive skupine, koje je bilo lako zastrašiti.
Jedan od gradova gdje se odvijala najšira akcija je Split.
Cinični položaj spomenika jedinici “Rafael vitez Boban”
Najozloglašenija jedinica koja je vršila početne deložacije u Splitu bila je jedinica Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) “Rafael vitez Boban”, oružano krilo desničarske Hrvatske stranke prava, koja je kasnije, u travnju 1993. godine, integrirana u Hrvatsku vojsku.
Ova jedinica, imenovana po fašističkom zapovjedniku iz Drugog svjetskog rata Rafaelu Bobanu, bila je posebno aktivna u Ulici Ruđera Boškovića, u kojoj su skoro svi stanovi bili u vlasništvu JNA, a u kojoj se danas nalazi i spomenik podignut u čast ove jedinice.
Na proslavi 25. obljetnice od formiranja ove jedinice, održanoj početkom ovog mjeseca, ratnog zapovjednika jedinice Marka Skeja razljutilo je pitanje BIRN-a o njenoj ulozi u deložaciji ljudi iz iste ulice.
“Kako se zovete? Znate li vi gdje ste vi? Radite svoj posao i ne počinjite s provokacijama“, rekao je Skejo.
Samo je nekoliko hrvatskih novinara bilo dovoljno hrabro da svjedoči o deložacijama iz prve ruke i da izvještava o njima. Jedan od njih bio je Petar Dorić, novinar tjednika “Feral Tribune”, koji je iz prve ruke zabilježio oko 20 deložacija u posljednjim mjesecima 1993. pa sve do 1996. i 1997. godine.
Na pitanje kako su deložacije izgledale, Dorić je odgovorio: “Ne mnogo drugačije od neke ulične ‘cipelarke’, ili navijačkog obračuna. Sve su bile nasilne. Za nekog tjelesno, za mene srećom uvijek samo verbalno“, prisjeća se on.
“Ako je civilna policija bila prisutna, onda su gledali u tlo. Ako je vojna policija bila prisutna, onda nije bilo mene, jer toliko lud ipak nisam da se kačim s vojnom policijom“, rekao je on.
On se sjetio incidenta kada je pripadnik HOS-a njega i jednog nizozemskog aktivistu držao kao taoce sat vremena, držeći u ruci, kako se kasnije ispostavilo, lažni eksploziv.
Oni tada nisu prijavili incident vlastima, jer “nisu vidjeli smisla u tome”.
“Državne vlasti? Vi se šalite, zar ne?“, rekao je Dorić, gotovo smijući se.
Nakon što su iselili Srbe, krenulo je i iseljavanje Hrvata
Tonči Majić, posvećeni aktivista za ljudska prava s oštrim umom i još oštrijim jezikom, nonšalantno govori o danima kada su ga tukli dok je pokušavao usprotiviti se nasilnicima koji su iseljavali ljude. Prema hrvatskim vlastima, od strane ljudi koji su izbačeni u Splitu podneseno je 330 kaznenih prijava, ali Majić kaže da ima jake dokaze, prikupljene iz brojnih izvještaja, da je ukupan broj prijava bio najmanje tri puta veći.
Prvi pokušaji naoružanih ljudi da provale u stanove desili 1991. i 1992. godine, ali su bili brzo riješeni jer “nisu bile podržane od službene politike“ i nisu mogle dobiti podršku vojne policije. Raširena kampanja je počela 1993. i trajala je do početka 1994. godine.
Kampanja deložacija uglavnom je bila pod kontrolom vojne policije, koja je također vodila zatvor Loru u Splitu, logor Kuline u blizini Šibenika i Kerestinec kraj Zagreba, koji su se, prema Majiću, koristili za “neku vrstu etničkog čišćenja od Srba”.
Kasnije, dodaje on, vojnici su počeli iseljavati i neke Hrvate koji su živjeli u stanovima JNA, budući da nije bilo dovoljno slobodnih stanova.
Majke s malom djecom, neudate žene, starije osobe
Majić je rekao da su ljudi koji su vršili deložacije gotovo isključivo ciljali majke s malom djecom, neudate žene, posebno one starije, ili starije parove.
Ovo podupire zaključke aktivista Zorana Pusića, koji je rekao da se od 10 slučajeva deložacije koje je predstavio tadašnjem predsjedniku Sabora Stjepanu Mesiću “u devet radilo o Srbima, a u osam od njih riječ je o samohranim majkama”.
“U Osijeku imali ste predsjednika suda i predsjednika stambene komisije, koji je rekao da nijedan Srbin ne može ostati u stanu dok je jedan branitelj bez stana. To je praktički bio poziv na zloupotrebu“, rekao je Mesić.
Policija tukla aktiviste koji su štitili ranjive
Pusić je sa svojim kolegama iz Građanskog odbora za ljudska prava pokušao zaustaviti oko 70 deložacija u Zagrebu.
On se posebno sjeća jednog dramatičnog iseljenja u zagrebačkoj četvrti Maksimir, kada je u rujnu 1994. godine samohrana majka i njezino dvoje male djece nasilno izbačena iz svog doma.
“Policija je došla, a mi smo sjedili na podu sobe… otprilike osmero nas. Nismo htjeli otići i policija je izgubila živce te počela tući jednog čovjeka (aktivistu)“, prisjeća se on.
“Ja sam se digao i rekao: ‘Gledajte, možete ga iznijeti van, ali ga ne možete tući.’ Naravno, oni su skočili i počeli i mene tući“, kazao je on.
On dodaje da je zatim šest od sedam policajaca skočilo na njega, stavili mu lisice i udarali dok su ga vodili prema patrolnim kolima. Iako se policija ispričala, priča je postala vijest, pa su im sljedeći put kada su pokušali spriječiti iseljenje podršku dali oko 10 zastupnika.
Administrativno “pokrivene” evikcije i klasično razbojništvo
Mnoge od tih deložacija provedene su na temelju ‘rješenja o privremenom korištenju’ stanova stambene komisije Ministarstva obrane Hrvatske, koje je preuzelo kontrolu nad stanovima koji su nekada bili u vlasništvu JNA.
Iako su svi ljudi koji su bili izbačeni imali stanarsko pravo, komisija je izdavala rješenja o “privremenom korištenju”, obično na godinu dana, vojnicima, braniteljima, ljudima protjeranim iz dijelova Hrvatske pod kontrolom pobunjenih Srba, ali i drugim licima koja nisu imala legitiman osnov za dobijanje rješenja.
“Bile su dvije vrste deložacija. Jedne su [bile opravdane] po administrativnim odlukama [Stambena komisija], a ljudi koji su provodili deložacije imali su potporu hrvatske policije… Druga vrsta je bilo klasično razbojništvo; tipovi bi razvalili vrata, prijetili [stanarima] oružjem… dok prestrašeni stanari nisu imali podršku policije u ovim slučajevima“, objasnio je on.
Čitav tekst o nasilnim deložacijama na području Hrvatske pročitajte na stranicama Balkan Insighta.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
