Nakon teških optužbi za obiteljsko nasilje bivšeg ministra financija i potpredsjednika SDP-a Borisa Lalovca u Pressingu N1 televizije razgovarali smo s bivšom čelnicom udruge B.a.B.e., Sanjom Sarnavkom.
Koncept sigurnih kuća, je li se pokazao uspješnim? Bivša ministrica Milanka Opačić je u pitanje dovodila uspješnost tog projekta.
Vi ste diskiminirani u Hrvatskoj, čim se maknete iz Zagreba. Zbog toga smo u Vukovarsko-srijemskoj županiji otvorili Sigurnu kuću. Mi u Sigurnoj kući žrtvu možemo držati pola godine, najviše godinu dana, a nakon toga mora van. A onda se javlja situacija, kad im kažete da moraju ići, one su bez posla. U Sigurnoj kući se odmore od nasilja. Opačić nije imala nikakvog sluha niti se s nama sastala u u četiri godine. Ona je tvrdila ono što je nonsens, da će žene ostati u svojim nekretninama.
U Sigurnoj kući im pružate podršku, pomažete im, radite s djecom, radi se na rješavanju pravnih problema, tranzicije i pripreme za samostalni život. Imali smo i ženu koja je 15 puta bila u Sigurnoj kući, ona se dolazila odmoriti.
Kako objašnjavate takav recidiv?
Kod nas sve počinje od odgoja, kao i svugdje u svijetu, a ako se uči da se jedino ostvaruje žena kao udana i kao majka, a nemate posao i prostor u kojem ćete živjeti, naprosto mislite da morate trpjeti to nasilje, jer nemate mogućnosti za drugačiji život.
Grozno je kad žene ne rade. Nasilje se događa svakome, svaka bi žena trebala raditi, imati posao i prihod pa da kada dođe do takve situacije, da se okrene i zalupi vratima.
Što govore statistike, je li obiteljsko nasilje u porastu?
Statistike pokazuju da ono ne raste, ali je sve brutalnije, imamo sve češće situacije da se ubije partnerica pa se ubije sebe, a to nije dobro i po tom pitanju treba nešto učiniti. A to je komplicirana priča.
Što je sa zakonima koj su na snazi, kojim se štite žrtve nasilja?
Sada ide novi zakon, ide u prvo saborsko čitanje, Ines Strenja-Linić iz Mosta zamolila nas je da pročitamo zakon i da vidimo postoje li manjkavosti.
Najspornije je da sustav ne funkcionira. Kod nas se osnuju tijela pa onda ništa. Na papiru piše da mi imamo Nacionalnog tima za suzbijanje obiteljskog nasilja, ali kod nas suradnja ne postoji. Nasilje je jako kompleksan problem, to ne može riješiti ni sam sud ni policija, potreban je timski rad. Ako je težak slučaj, moraju sjesti predstavnici četiri ministarstava. Ako se ne krene iz korjena, ništa se neće učiniti.
Među zlostavljanim ženama ima i obrazovanih žena, zar ne?
Ima i obrazovanih žena, a ima jako puno nezposlenih žena, ali, s druge strane to je stvar odgoja – “poruke moje majke”. Važno je i kako će obitelj reagirati. Ima žena koje se obitelji ne usude reći da trpe nasilje. Kad vas obitelj podržava, onda je sve lakše.
Kakav je profil nasilnika u obitelji?
Nasilnici su izuzetno društveni, omiljeni, simpatični, ali iza zatvorenih se vrata pretvaraju u druga bića. Više istraživanja je pokazalo da su to narcisoidne osobe, koje naprije sebe vide, vole sebe najviše na svijetu, vole moć i vole vladati.
Kakvo je ponašanje sudova kada je u pitanju obiteljsko nasilje?
Mi i ne možemo reći kakava je praksa, jer ovisi u kojem je mjestu sud, kako je sud pozicioniran, kakve je volje sudac ili sutkinja i ono što se sve češće događa kod policije jer kažu da nemaju vremena, počeli su privoditi oboje jer ne znaju tko je kriv, nisu prisustvovali sceni nasilja. Zvao me jedan otac da su mu zatvorili kćer, ženu koja je dugodišnja žrtva nasilja. Nema dobre volje da se to riješi.
Tabu je još uvijek nasilje nad muškacima, ima li ga?
Definitivno postoji. Kad gledamo na postotke, puno više je muškog nasilja jer svugdje na svijetu još živimo u patrijarhatu. Moram reći, da sam do sada imala jedan slučaj, kad je supruga prijavila Vojkovića iz Croatia osiguranja. Imate ženu koja je na čelu moćnog odvjetničkog društva i kada dođe do podjele imovine, ona kaže da ga se bojala prijaviti zbog nasilja.
Jesu li žene solidarne?
Žene nisu solidarne, imate žene u politici i ne žele se baviti problemom neravnopravnosti jer misle da će izgubiti na dignitetu ako se budu bavile ovim problemom.
Koliko je ljudi zaposleno u udruzi B.a.b.e.?
Vukovarsko-srijemska županija daje plaće za tamošnjih četvero zaposlenika, u Zagrebu ih je troje, sveukupno desetak.
Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović je često na udaru, napadaju li je isključivo zbog njenog rada ili i zbog tog što je žena?
To se kod nas ne da razlučiti. Kad se ne slažemo s nekim, treba se suzdržati od seksizma i komentara nekoga kao žene. Imam strašno puno primjedbi na rad predsjednice pa i na ovaj zadnji odlazak u SAD, ali nikada ne bih komentirala njezinu kilažu ili to kako je plavuša. Nitko takve stvari ne ocjenjuje kod Angele Merkel.
Na udaru je bila i biviša premijerka, njeni broševi i krumpir salata.
Sve ovisi i o stavu žene, kako će reagirati. Primjerice, predsjednica voli slušati da je lijepa i sređena, a kod Mrak Taritaš toga nije bilo jer to ona ne dozvoljava, ona govori o programima i zna se šaliti. Zanimljiva mi je priča sa suprugom predsjednice, krenulo je od navijača, a sada je postalao gotovo najnormalnije da se na Facebooku može vidjeti “Jakove izdrži”. Ona tako ispada grozna, a njega “jadna” svi simpatiziraju, on čuva djecu, a ona hoda po svijetu. Neću je cijeniti po odjeći i što radi suprug, već po onom što čini kao predsjednica.
Kako komentirate zastupljenost žena u politici? Uvedene su kvote.
Vidjeli smo da će radije platiti, nego ispuniti kvote. Vidimo da se vrlo specifični tipovi žena mogu popeti na hijerarhijskoj ljestvici, one koje su fine, zgodne, pa se dečki s njima lijepo mogu družiti, kao i one koje se stvarno ne daju. To je jako komplicirana priča i po tome se vidi da živimo u patrijarhatu. Muški se druže i idu na nogomet, a žene ostaju doma i obavljaju kućanske poslove i one nemaju vremena za druženje i umrežavanje, a što je važno za karijeru.
Ali Grabar Kitarović je pokazala da žena može postati predsjenica.
Nju je stavila stranka jer su bili sigurni da će izgubiti. Tako su gurnuli i Kosor da se kandidira protiv Mesića.
Dok se govorilo o slučaju Lalovac, navedeno je da je njegova supruga imala rak dojke. I vi ste sami prošli bolest, kako ste sada?
Dobro sam. Nisam za lovljenje na bolest ja sam rak ‘protrčala’, no ništa to ne znači, možda još ‘čuči’. Išla sam s posla na kemoterapije. Ja se ne dam.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter |Facebook | Instagram.
