Od 5 Do 95 je multimedijalni umjetnički web projekt kojem je za cilj prenijeti široj javnosti kako je biti djevojčica, djevojka i žena u Hrvatskoj. Autori projekta Andrea Kaštelan, Marin Leo Janković i Arijana Lekić-Fridrih otkrili su za N1 s kakvim problemima se suočavaju njihove protagonistice u različitim životnim razdobljima.

Marin Leo Janković: Najprije moramo istaknuti da naše protagonistice ne pitamo direktno što znači biti djevojčica, djevojka ili žena u Hrvatskoj, ali odgovor na to pitanje često čujemo dok razgovaramo o formativnim iskustvima svake naše sugovornice i kroz njihov stav o položaju žena u Hrvatskoj općenito. Uvijek nas rastuži trenutak kad naše sugovornice govore o svojim majkama, bakama i kćerima jer propitujući osobne povijesti svojih majki i baka one shvaćaju koliko je na njihov život utjecao njihov spol i uloga majke, a govoreći o svojim kćerima nerijetko shvaćaju da neovisno o promjenama koje su se dogodile tijekom godina, njihova pozicija nije bitno drugačija od vlastite.

U turbulentnim vremenima konstantne ugroze ženskih prava i sloboda, ovaj projekt ima posebnu težinu jer kroz njega možemo pratiti i ostvarivanje i borbu za ljudska prava. Koliko su naglašeni takvi trenutci?

Andrea Kaštelan: Ovaj projekt sigurno je velikim dijelom i reakcija na novi konzervativizam koji se u Hrvatskoj pojavio u posljednje dvije godine. Ta je konzervativna revolucija prvenstveno usmjerena na žene, ženama se želi oduzeti prava za koja su se već izborile i, što je najvažnije – prava koja im pripadaju. Izvan naše motivacije, budući da se projekt događa upravo u ovom trenutku naše se sugovornice često dotiču situacije u Hrvatskoj danas i, iako ne želimo generalizirati, vrlo često ističu neravnopravnost žena, često kroz vlastito iskustvo, ali i spremnost za obranu vlastitih prava i nastavak borbe za ravnopravnost.

Jeste li uočili uzorak u svjedočanstvima? Koje su priče i iskustva koja različite žene doživljavaju u različitim životnim periodima?

Arijana Lekić-Fridrih: Iako su sve naše protagonistice različite i rijetko govore o sličnim iskustvima možemo istaknuti da priče naših protagonistica ostavljaju dojam da se po pitanju odgoja dječaka i djevojčica za životne uloge koje društvo očekuje da preuzmu malo toga promijenilo. Naša petnaestogodišnja protagonistica govori o tome kako njezine vršnjakinje odrastaju u obiteljima u kojima se podrazumijeva da je žena stvar, alat, a iz njezine i ostalih priča njezinih vršnjakinja stječemo dojam da ni naše škole ne rade dovoljno na obrazovanju za ravnopravnost koje je primarno sredstvo za postizanje ravnopravnosti spolova. U dvadesetim i tridesetim godinama žene se muče s očekivanjem društva da postanu majke, ali uz to i s očekivanjem da postignu neku vrstu profesionalnog uspjeha. Kasnije strahuju od gubitka posla jer, kao što neke naše protagonistice i govore, ukoliko posao izgube u srednjim godinama teško će se ponovno zaposliti. Naše najstarije sugovornice uglavnom su i najsretnije iako obeshrabruje da često ističu kako je to njihovo zadovoljstvo povezano s nedostatkom očekivanja koja društvo stavlja pred starije žene pa se tako one napokon posvećuju sebi i otkrivaju što ih usrećuje te konačno žive život po vlastitim pravilima.

Koliko su opće sudionice projekta svjesne položaja i uloge žena u današnjem društvu? Jesu li uopće svjesne svoje podređene pozicije u ovom patrijarhalnom svijetu?

Marin Leo Janković: Nezahvalno je procjenjivati iz čvrste vlastite pozicije tuđu svjesnost o položaju i ulozi žena, mi bismo uvijek voljeli da je stav svake sugovornice radikalan i borben. Naše su sugovornice ipak većinom vrlo svjesne svoje podređene pozicije, a kao što smo već spomenuli, najteže je suočiti se s time kroz živote vlastitih baki, majki i kćeri i usporedbe s vlastitom pozicijom. Primjećujemo doduše jednu vrstu tihog konzervativizma. Prema mišljenju jednog broja naših sugovornica, u liberalnom društvu žene ipak smatraju da je njihova dužnost preuzeti brigu o obitelji. Naravno, podupiremo svaki ženski izbor, ali ukoliko se radi upravo o tome- o izboru.

Koje teme su najčešće otvorene u razgovorima? Razgovara li se o temama o kojima su hrvatskom društvu još uvijek šuti – ženskoj seksualnosti?

Andrea Kaštelan: Budući da svaka žena kad govori o sebi bira koja će iskustva podijeliti i koje teme želi otvoriti i teme su vrlo raznolike. Naravno da se dotičemo seksualnosti ukoliko naša protagonistica želi govoriti o seksualnosti, a otvorili smo i niz drugih ženskih tema o kojima se u hrvatskom društvu šuti – zlostavljanju žena, mobbingu ili još jednoj privatnoj i javnoj borbi koju neke žene vode- borbi za ravnopravnost seksualnih i rodnih manjina.

Intervjui su namjerno labavo strukturirani, a pitanja otvorena i podložna izmjenama. Kakva su iskustva sudionica projekta?

Arijana Lekić-Fridrih: Intervjui su, u pravu ste, vrlo labavo strukturirani, a pitanja su iznimno opća i otvorena. Intencija je bila da se svaka žena predstavi što autentičnije, da sama bira o čemu želi govoriti i na koji način. Nema senzacionalizma koji često prati razgovor o ženskoj intimi – za nas je svaka priča priča koju je vrijedno ispričati. Nadamo se da je sugovornicama ugodno razgovarati s nama, a posebno im se zahvaljujemo na povjerenju koje su nam ukazale i iznimnoj otvorenosti i iskrenosti.

Osim umjetničke težine, ovaj projekt također ima i aktivističku ulogu, zar ne?

Marin Leo Janković: Naravno, ovaj projekt je aktivistički i prvenstveno feministički. Ovih devedeset priča ukazat će na žensku poziciju u ovom trenutku u Hrvatskoj, a naša je želja da potakne na borbu za promjene. Bilo bi strašno da za pedeset godina ponovimo ovaj projekt i da su naše kćeri u istoj situaciji kao i mi danas. Ionako ih nažalost čeka promišljanje o tome koliko je naš život odredila činjenica da smo žene ili muškarci. To se nažalost premalo promijenilo od vremena naših baka.

Vratimo se na početak – kako ste se odlučili na ovakav projekt?

Andrea Kaštelan: Kao što smo spomenuli, projekt je nastao kao reakcija na konzervativnu revoluciju koja se događa u Hrvatskoj. Učinilo nam se da postoje neke teme o kojima se govori isključivo u intimnom krugu, a da su te teme uglavnom vezane uz žene i žensko iskustvo. Kad ste u medijima posljednji put čuli priču o namjerno ili nenamjerno prekinutoj trudnoći ili o menopauzi. To su teme o kojima smo željeli govoriti i pokazati ženama da nisu jedine na neki način proživjele neko iskustvo, da nisu same u svojoj traumi.

Kako je tekla sama realizacija? Kakvi su dojmovi javnosti?

Arijana Lekić-Fridrih: Najprije smo se obratili ženama koje poznajemo, nama bliske žene bile su naše prve sugovornice. Kad smo objavili prvih nekoliko priča žene su nam se same počele javljati za snimanje, a to je reakcija kojoj smo se nadali i zbog koje smo uvjereni da zajedno s protagonisticama radimo vrijedan projekt. Primamo mnogo poruka podrške, ali i poruka za naše sugovornice. Možda je zanimljvo spomenuti da nam se već na samom početku projekta javilo nekoliko žena koje su tražile pomoć. Nadamo se da su naše sugovornice neke žene uspjele potaknuti na promjene.

U kojem smjeru namjeravate razvijati projekt u budućnosti?

Marin Leo Janković: Svih devedeset priča bit će dostupno na našoj web platformi koja se nalazi na adresi: www.od5do95.com i tamo će ih gledatelji i gledateljice moći pronaći i idućih pet godina kada se nadamo ponoviti projekt. Nadamo se u međuvremenu uz pomoć partnera postaviti galerijsku izložbu s pričama naših protagonistica kako bi ih što veći broj ljudi imao priliku čuti. Želja nam je izložbu pokazati u Zagrebu, Osijeku, Splitu i Rijeci, ali rado ćemo je postaviti gdje god za ženske priče bude postojao interes.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.