Prije koji tjedan Hrvatska se borila s požarima, a prije nekoliko dana s poplavama. Šteta je ogromna, a novca u proračunu nema dovoljno. Građani na stradalim područjima su na rubu očaja zbog opetovane reprize "sezone plivanja". Naime, poplave u potpunosti nije moguće spriječiti, ali je moguće prilagoditi se i umanjiti negativne posljedice.
Zastarjela obrana od poplava glavni je uzrok velikih ekonomskih šteta od poplava danas u Europi, odavno upozoravaju struka i aktivisti pokušavajući osvijestiti u glavama odgovornih da je potrebno mijenjati sustav stanovanja i življenja da bi funkcionirao i u ovim ekstremnim situacijama.
“Treba prvo shvatiti što su to poplave. To su prirodne pojave, baš kao i kiša i snijeg. Dakle, najčešće u proljeće i jesen rijeke bujaju i to je neminovno. Treba također razlikovati poplave kao prirodne pojave i štete od poplava za koje je najčešće odgovoran čovjek”, upozorava Goran Šafarek, poznat i kao “šaptač rijekama” – biolog, publicist, istraživač, fotograf i snimatelj, koji već godinama pokušava senzibilizirati javnost o nužnosti i važnosti očuvanja hrvatskih rijeka kao i potrebi njihove revitalizacije što bi, između ostaloga, uvelike smanjilo štete od poplava s kojima se susrećemo svake godine.
“Godinama smo živjeli u zabludi ‘pobjede nad prirodom’ tehničkim mjerama, no vidjeli smo da su cijelo to vrijeme poplave i dalje harale. Došlo je do masovnog naseljavanja u niskim poplavnim područjima, u vjeri da će nas vodoprivreda spasiti. No to nikad nije u potpunosti funkcioniralo u ekstremnim situacijama koje su i najgore, a ti su ekstremi uslijed klimatskih promjena sada sve češći i jači. Nadalje, rijeke su masovno regulirane. Nekad su se rijeke polagano izlijevale duž svojeg korita u poplavna područja, one su vijugale kroz šumu, otočiće itd, no sada su većinom ravni kanali. Zbog toga, s jedne strane, vodeni valovi sada mnogo brže prolaze, a s druge strane se putem više ne izlijevaju, nego se voda nakuplja u koritu sve dok više ne može izdržati i onda voda više jednostavno nema kamo. Ako je negdje nasip oslabljen, on puca i dolazi do katastrofe”, objašnjava Šafarek.
Međutim, kako napominje, nije to samo pitanje vodoprivrede: “To je posljedica zapravo cijele civilizacije, jednostavno smo rijekama oduzimali prostor i naseljavali se direktno na njihove obale. Uzmimo gradove koji su popločeni betonom i asfaltom. Padne kiša i ulice postanu staza za spust vodenoj bujici. Poplave stoga možemo nazvati i alergijom modernog društva”.
Stoga je najvažnije spriječiti daljnju gradnju u najugroženijim poplavnim područjima. “Sustav prostornog planiranja mora uzeti u obzir poplavna područja i karte opasnosti od poplava te ne dopuštati naseljavanje i gradnju infrastrukture na tim područjima, a postojeće stanovništvo koje živi na tim visoko rizičnim pdoručjima treba u dogovoru s njima preseliti na neka sigurnija područja kako bi smanjili štete na svojim kućama i živjeli sigurnije i sretnije. Naš sustav obrane od poplava, ne može odgovoriti na ovakve ekstreme i zato treba raditi na mjerama predostrožnosti i na cjelovitim rješenjima”, ističe Irma Popović Dujmović, koordinatorica projekata za vode međunarodne nevladine organizacije World Wildlife Fund (WWF) u Hrvatskoj.
Istaknuto mjesto pritom ima “zelena infrastruktura”, naime, kalo objašnjava Popović Dujmović, “riječ je o prirodnim mjerama obrane od poplava, o korištenju prirodnih servisa jer priroda ima svoja rješenja za poplave pa se kroz korištenje poplavnih šuma, nizina, polja može napraviti sustav u koji se puštaju velike poplavne vode bez štete za infrastrukturu, a u isto vrijeme se smanjuje pritisak na urbana područja u kojima nastaju štete. Trebalo bi, dakle, uspostaviti sustav suhih retencija – poplavljuju samo u slučaju visokih voda, a inače se normalno mogu koristiti za ispašu, kao košanice ili u slučaju šuma za sve koristi koje nam šume pružaju”.
S obzirom na to da poplave nije moguće u potpunosti spriječiti jer su prirodna pojava na koju ne možemo utjecati, kao i na potrese, suše i slično, a ekstremi su sve veći pa obrana od poplava kakvu danas poznajemo ne djeluje, ali se možemo prilagoditi i tako umanjiti negativne posljedice istih, važno je odrediti prioritete. “Ključno je uspostaviti cjelovit sustav s uključivanjem više struka – od prostornog planiranja, meteroologa, ekologa, do inžinjera – kako bi se sagledalo prostor Hrvatske u cjelosti sa svim korisnicima i na taj način smanjile štete od poplava, koje će se svakako pojavljivati. Primjere dobre prakse pritom imamo već i kod nas, toviše, čak i stranci uče od nas”, napominje Popović Dujmović.
“Na Lonjskom polju i Kopačkom ritu, gdje su očuvane velike površine i događa se prirodna dimanika poplavljivanja, na taj se način štite naselja i gradovi od velikih voda. U isto vrijeme su to i zaštićena područja pa je to lijep primjer suradnje više struka. Istina je da bi se takva poplavna područja uz Savu, Dravu i Dunav sva trebala staviti u tu funkciju što znači da ima prostora za unaprijeđenje postojećeg sustava”, upozorava.
Šafarek dodaje da “ne postoji univerzalno rješenje za sprečavanje poplava jer rješenje , primjerice u Karlovcu nije pogodno za planinsko područje, niti za ravnu Slavoniju. Stoga je potreban niz razrađenih mjera svaka prilagođena lokalnim uvjetima uz pravovremene prognoze i dojavljivanja preko granica država te spremih ekipa za reakciju pri čemu bi prioritet trebao biti usvajanje modernih metoda obrane od poplava, a ne samo ulaganje u staromodne tehničke sustave”.
“Definitivno je važno rasterećivanje vodenih valova prije nego što dođu do gradova. U Europi i Americi radi se na obnavljanju močvarnih područja uz rijeke, revitalizirane su čak rijeke u urbanim sredinama, primjerice Los Angelesu, Londonu … a zašto onda ne u našim prirodnim područjima (šume,livade). Razvijaju se dobri modeli prognoziranja i opasnosti od poplava, kao i ekipe za brzu reakciju”, ističe Šafarek.
Neke projekte obećava se desetljećima, a građanima je voda odavno došla do grla dok se neki pitaju i što čine Hrvatske vode, ali i kolika je odgovornost svih nas, odnosno vlasti – kako na nacionalnoj, tako i na lokalnoj razini, kao i samih građana, koji nemaju dovoljno poštovanja prema rijekama.
“Iako je potrebna odluka na višim nivoima, npr. Vlade, da se krene u cjeloviti sustav obrane od poplava, Hrvatske vode se polako okreću prema zelenijim rješenjima, ali smatramo da prostora ima dosta na napredak i da se kroz sustav manjih suhih retencija može napraviti puno za neki vodotok. Ne treba težiti isključivo velikim i megalomanskim rješenjima, koja su ujedno i skupa, već kroz manja, jeftinija rješenja, pokriti sva kritična područja”, upućuje Popović Dujmović.
“Hrvatske vode su u teškoj situaciji jer moraju braniti od poplava nešto što je teško već sad ostvarivo, sada kada su cijela sela, industrije, prometnice u poplavnoj zoni. No, i same su pogoršale stanje što su pogotovo u nizinama samo ubrzavale rijeke i smanjivale njihov retencijski kapacitet putem. Sada se planira umjetne retencije, gdje bi se usmjeravalo poplavnu vodu. No, na mnogim mjestima smo taj trošak mogli izbjeći da smo dopustili da rijeka plavi prirodna područja umjesto da ih kanaliziramo što smo također platili, dakle dvostruki trošak, a na kraju smo došli do istog. Iako, istini za volju,sada više i nemamo izbora jer ne možemo micati naselja i ceste. No u svakom slučaju, trebaraditi na suhim retencijama, a ne na pregrađivanju rijeka, kao što se sprema na rijeci Vitunjčici”, upozorava Šafarek i zaključuje da Hrvatske vode kreću dobrim koracima i trebaju što više usvajati primjere dobre prakse iz naprednih zemalja.
U obrani od poplava koje, ponovimo, nije moguće spriječiti, ali je moguće prilagoditi se i umanjiti negativne posljedice, potreban je, ističe Popović Dujmović, “opći nacionalni koncenzus i dogovor oko najboljih mogućih rješenja umanjivanja štetnih posljedica uz uvažavanje svih prirodnih procesa i potreba”.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
