O građanskom pravu na pristup informacijama, o poslovnoj tajni koja je česta prepreka pristupu informacijama u Novom danu govorila je povjerenica za informiranje, Anamarija Musa.
Ima li HBOR obvezu na upit građana ili medija dati informaciju kome je odobren kredit?
“Da, mi smo imali slulaj žalbe kada je HBOR odbio dati takvu informaciju. To je bio zahtjev pojedinca koji je tražio popis svih kredita unazad nekog vremena, 2014., 2015., 2016. i prvi dio 2017. Mi smo u načelu stali na mišljenje da to treba biti dostupno javnosti jer se HBOR prvenstveno financira iz države.”
No te informacije HBOR nije dao. Zašto?
“Gospodin je postavio jako puno zahtjeva pa su u HBOR-u iskoristili zakonsku mogućnost da je moguće da se radi o zloporabi. S obzirom na važnost podataka mi smo ocijenili da nije riječ o zloporabi.”
Što ako građani imaju pravo na pristup informaciju, a ne dobe je? Kakav je postupak?
“Postoji formalni postupak, svatko može tražiti bilo koju informaciju koja postoji i u roku od 15 dana bi trebao dobiti odgovor. Ako ga ne dobije može se obratiti povjereniku za informiranje sa žalbom, ako nije zadovoljan našom odlukom može se obratiti sudu. U zahtjevu samo treba navesti što netko traži – odluku, zapisnik, dokumenat…”
VEZANE VIJESTI
Koriste li Hrvati često tu mogućnost?
“Prema našim statistikama imamo podatke da je oko 20.000 takvih zahtjeva godišnje na 6.000 tijela. Mi dobijemo oko 600 žalbi, ove godine smo dobili već 900 žalbi od ljudi koji su nezadovoljni odgovorom tijela.”
Kojim tijelima se građani najčešće obraćaju?
“Prema pdoacima za prošlu godinu to su Vlada, ministarstva, Hrvatske vode, Grad Zagreb…”
Zašto su građani zainteresirani, je li to vrsta kontrole ili sumnje u institucije?
“Vrlo često je to zbog sumnje jer ta tijela nedovoljno proaktivno komuniciraju pa javnost ima potrebu direktno tražiti određenu informaciju. Ono što jest istina je da mnogi ne vjeruju institucijama, što mislim da je opća posljedica nezadovoljstva zbog neučinkovitosti rada institucija. U Hrvatskoj je najniže povjerenje u institucije u Europi.”
Nije li mudrije i za institucije da daju neke infromacije?
“Jasno, i mene to čudi. Mi često moramo tijela javne vlasti uvjeravati da je bolje da komuniciraju, ne razumijemo njihov otpor. Tijela ne shvaćaju svoju ulogu u transparentnosti, služenju građana. Ne vjeruju ni institucije građanima.”
U kojem smislu vi tu djelujete kao posrednik?
“Mi s jedne strane štitimo pravo građana da dobe te informacije, a s druge strane educiramo ta tijela javne vlaste.”
Postoje situacije u kojima institucije imajo pravo ne dati nifomracije – poslovna tajna, državna tajna, porezna tajna…
“Zakonom je propisano kada tijela mogu ograničiti pristup informacijama, ali oni to ne mogu automatski. Oni po svakom zahtjevu moraju procijeniti, mi smo recimo u jednom slučaju za Agrokor procijenili da iako je riječ o poreznoj tajni, informacija mora biti javna.”
Tu se često spominje i famozni lex Agrokor. Od ožujka javnost i mediji pokušavaju saznati tko je pisao zakon. Imamo li pravo to znati?
“Ja mislim da javnost to ima pravo znati. Svako ministarstvo kada radi na nekom zakonu mora osnovati radne skupine, voditi zapisnike i zapisati ako pozovu bilo kojeg stručnjaka. Tako funkcionira proces. Događa se, nije specifičnost ovog slučaja, da se to tako ne radi. Javnost ne zna tko je sudjelovao.”
Niti od jednog ministra se ne može bdobiti odgovor. Potpredsjednica Vlade Martina Dalić kaže da to nije važno.
“Jasno, naravno da bi javnost to trebala znati i globalni trend je da se transparentno odvija donošenje propisa kako bi se znalo je li netko do radio zbog vlastitog interesa. Ja samtram da općenito ministrima i Vladi nedostaje proaktivno komuniciranje. Ja da sam Martina Dalić rekla bih tko je sve sudjelovao.”
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
