Jasna Pipunić, presjednica Sindikata naftnog gospodarstva, bila je gošća Novog dana.
Zatvaranje postrojenja Rafinerije u Sisku nije dobar signal.
Radnici su znali iz novina saznati da će ostati bez posla, u šoku smo i neugodno iznenađeni. To je potpuno neprimjereno.
Ima li informacija iz uprave?
Ta odluka je još u fazi odlučivanja, imali smo sastanak s upravom. Kada se 2008. zatvarao pogon u Rijeci na Mlaci, dodatno smo osposobili radnike i to smo tražili i sad. Znamo da postoje slobodna radna mjesta. Godinama upozoravamo da nedostaje radnika i u Sisku i u Rijeci. Dogovorili smo produženje roka za očitovanje.
VEZANE VIJESTI
Vidite radna mjesta za tih 40-ak radnika?
To su poslovi s otežanim uvjetima rada, prosjek godina u našoj industriji je vrlo visok, 48 – 49 godina. Nedostaje ljudi i u istraživanju i u proizvodnji.
Promjene u poslovanju nisu uvijek zlo. Zašto smatrate da ideja o logističkom ccnetru ne drži vodu?
Za nas je svaka organizacijska promjena koja zadržava radnike prihvatljiva. Naftna industrija se priprema za postfosilno doba i mi tražimo i nudimo rješenja. Za nas je bitno očuvanje radnih mjesta.
Kako gledate na najavu zatvaranja? Je li to utjecaj Mola?
Petrokemija je veliki kupac plina od INA-e. INA treba zadržati kupca, Petrokemija treba plin za proizvodnju. Vlada bi trebala tražiti rješenje u smjeru da oba ova poduzeća očuvaju radna mjesta.
Vlada traži savjetnika za INA-u.
Ono što je najveći problem je cjelokupan proces. Od najave je prošlo godinu dana i ništa se nije dogodilo. Ja bih osobno u toj poziciji odlučila isto vjerojatno, postupak je dosta kompliciran. Ali, za nas ovo kupovanje vremena i razvlačenje nema smisla. INA mora dalje raditi, tržište ne čeka nikoga.
Tko je kriv za to što rafinerija bilježi gubitke?
Kad pogledamo u prošlost, naš sindikat je bio najveći protivnik privatizacije INA-e. Sve države su dotad obnovile svoje rafinerije, a u Vladi nije bilo sluha za to da se ne ide u privatizaju. Ipak, budimo realni, INA je pod upravom države bačena na koljena i dovedena pred bankrot. Loši odnosi suvlasnika se lome preko leđa INA-e.
Kako gledate na privatne interese koji bi ulagali, poput Rosnjefta?
Nama je važno da znamo kako će se INA razvijati i hoće li biti investicija, da zadržimo prava radnika. Radnici INA-e su izgubili iluzije o medu i mlijeku.
Svejedno vam je tko je vlasnik ako dobro radi?
S jedne strane postoji dilema. Uvijek smo za to da INA bude hrvatska. Ali, s obzirom da nemamo jasnu energetsku strategiju… Mi ne znamo što ćemo s INA-om, s HEP-om…
Kako gledate na lokalne zajednice na otocima koje ne daju daljnja odobrenja za LNG?
Za nas je to prioritet. INA je u proteklih 30 godina izbušila više od 30 buštotina na Jadranu, sjećate li se kakve ekološke katastrofe? Naše more nema cijenu, treba propisati visoke standarde zaštite okoliša.
Koliko su hrvatski radnici iz naftnog biznisa cijenjeni vani?
To je ono što s velikim zadovoljstvom mogu reći: Mi imamo izuzetno stručne ljude. I danas su izloženi ponudama sa stranih tržišta. Najtraženiji su voditelji procesa i operateri, vođe smjene, mehaničari, električari… Iz riječke rafinerije su nas upozorili da, ukoliko neće biti ove najavljene investicije, namjeravaju ići van. Za nas bi to bila katastrofa. Moramo sačuvati znanje.
Što strani poslodavci nude radnicima?
Cijene su različite. Govorimo li o voditelju procesa srednje stručne spreme, primanja i benefiti koje će ostvariti vani su toliko visoka da su ljude nagnali da odu sami ili s cijelim obiteljima. Teško je govoriti o konkretnim iznosima. Mi puno ulažemo u osposobljavanje ljudi. Samim time im raste plaća, ali to neće biti ako rafinerija neće dugoročno opstati.
Kakav utjecaj sindikati mogu imati na poslovne odluke?
Snaga sindikata se očituje kroz broj članova. Ako mi vidimo da ni uprava ni vlada nemaju sluha za naše zahtjeve, organiziramo štrajk. To smo spremni i danas napraviti. Naša je osnovna zadaća zaštita radnika, za to su nas ovlastili naši članovi.
