Društvu, napose političarima puna su usta brige za mlade i njihovu budućnost, no ima li pravih javnih politika? Mlade se pri donošenju važnih odluka za njih i smjer društva nerijetko ignorira, a pitanje je i jesu li i oni sami svjesni svoje odgovornosti. Stoga smo u 'Intervjuu za 5' N1 portala ugostili Kristijana Kovačića iz Mreže mladih Hrvatske.
VEZANE VIJESTI
U Nacionalnom programu za mlade (2014- 2017.) – imamo li novi Nacionalni program? – navodi se da pristup mladima kao resursu podrazumijeva da se mlade promatra kao predstavnike poželjne budućnosti, nositelje dominantnih društvenih vrijednosti koje se prenose s generacije na generaciju, ali i potencijalni izvor inovacija te su stoga mladi vitalno društveno bogatstvo zbog čega im se trebaju osigurati optimalni društveni razvojni uvjeti. Međutim, praksa pokazuje nešto sasvim drugo – zašto su mladi u Hrvatskoj nerijetko zanemareni i zabrinuti, zašto ispada da su problem, a ne resurs?
Kovačić: Loš položaj mladih u Hrvatskoj posljedica je niza razloga, među kojima su najvažniji loša gospodarska situacija i nepostojanje sustavne i jasno definirane politike prema mladima.
Jedan od argumenata u prilog toj tezi jest i činjenica da Republika Hrvatska trenutno nema važeći Nacionalni program za mlade koji bi trebao predstavljati temeljni strateški dokument u tom području. Prethodni NPM je obuhvaćao period do kraja 2017. godine, a u međuvremenu nije donesen novi. Tek je nedavno oformljena radna skupina koja bi trebala sudjelovati u njegovoj izradi, no teško je procijeniti koliko će vremena proći dok se donese i usvoji novi dokument. Dotad se politike za mlade nalaze u vakuumu u kojemu nije jasno niti koji su ciljevi države u tom području, a kamoli kako i u kojim rokovima te ciljeve ostvariti.
Jedan od potencijalnih razloga zašto su mladi u Hrvatskoj marginalizirani i ne vidi ih se kao društvenu skupinu na kojoj treba graditi budućnost jest to što političkim elitama nije politički isplativo preveliku količinu resursa ulagati u to da učine mlade središtem svog djelovanja. Naime, mladi u odnosu na stariju populaciju rijeđe izlaze na izbore, a oni koji izlaze su uglavnom neskloni birati mainstream političke stranke koje su kompromitirane dugogodišnjim klijentelizmom i korupcijom. S obzirom na to da im mladi na izborima ne donose neku značajnu prevagu u odnosu na druge ciljane skupine, političari jednostavno ne posvećuju dovoljno pozornosti politikama za mlade. Tek kad političke elite budu smatrale da im to može donijeti ozbiljne političke poene možemo očekivati da će se položaj mladih početi popravljati. Jednostavnije rečeno – mladi trenutno nisu dovoljno snažna i važna interesna skupina da bi mogla značajnije utjecati na politiku.
Vlada je krajem 2017. godine izglasala Smjernice za razvoj i provedbu aktivne politike zapošljavanja u Republici Hrvatskoj u razdoblju od 2018. do 2020. godine. Tim je dokumentom stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa – omraženi SOR stavljen u drugi plan. No koliko smo daleko od njegova potpunog ukidanja kao jedne od dominantnih mjera aktivne politike zapošljavanja – je li on zaista “stvar prošlosti”?
Kovačić: Unatoč tome što su postignuti određeni uspjesi u smanjenju opsega mjere Stručnog osposobljavanja, ono još uvijek nije ukinuto. Velikim dijelom zahvaljujući kampanji “Vrijedim više” Mreže mladih Hrvatske, Saveza samostalnih sindikata Hrvatske i Matice hrvatskih sindikata postignuto je to da se na godišnjoj razini smanji broj korisnika SOR-a, a poveća broj korisnika mjere Pripravništva koja omogućava veću razinu radničkih prava, uključujući višu naknadu za rad i pravo na plaćeno bolovanje. U ovom trenutku ne možemo procijeniti hoće li se SOR u potpunosti ukinuti i kada, iako ćemo se nastaviti zalagati za to. Vjerujemo da je Vlada uvidjela disfunkcionalnost i neučinkovitost te mjere i nadamo se da će nastaviti raditi u smjeru njezine supstitucije kvalitetnijim i pravednijim mjerama aktivne politike zapošljavanja.
Gdje smo po pitanju mladih kad se usporedimo s Europskom unijom – kakva je europska, a kakva hrvatska praksa i što možemo naučiti jedni od drugih?
Kovačić: Ne postoji jedinstvena praksa za koju bismo mogli reći da vrijedi za Europsku uniji u cjelini. Svaka država na svoj način pristupa politikama za mlade, no ono što je zajedničko zemljama koje su u tome uspješne jest da nastoje u što većoj mjeri uključivati mlade u donošenje odluka koje su bitne za njihov položaj.
U Hrvatskoj to nažalost ne funkcionira najbolje, pa se s formiranjem tijela kao što je Savjet za mlade Vlade Republike Hrvatske značajno kasni, a kad se i uspostave, upitna je njihova važnost i mogućnost stvarnog utjecaja na donošenje odluka. Nadalje, važno je politike u određenim područjima donositi planski, strateški i dugoročno te ih provoditi neovisno o promjenama vlasti. U nas je čest slučaj da jedna vladajuća garniture donese određene mjere, pa ih onda iduća ukine, izmijeni ili donese nove. Politike za mlade moraju biti neovisne o ideološkim prijeporima i provoditi se u kontinuitetu
Također je važno deklarativne izjave koje čujemo u javnosti pretočiti u konkretne mjere koje su popraćene jasnim ciljevima, rokovima i izvorima financiranja. Primjerice, u našem sada već isteklom Nacionalnom programu za mlade se za pojedine mjere ne navodi odakle će se one financirati, što znači da je njihova provedba upitna. Ukoliko u državnom proračunu nemate osigurana sredstva za provođenje određenih politika, jasno je da ih ne možete provoditi te se time dovodi u pitanje smisao postojanja takvih dokumenata.
Što mladima znači da imaju “svoje ministarstvo” – je li ono zaista potrebno i predstavlja li na neki način “zatvaranje u određenu kutiju’? Mladi, naime, nisu nekakva bezlična skupina ljudi od 15 do 30 godina. I gdje smo uopće po pitanju javnih politika i uključenosti mladih kao važnog segmenta društva i njihovo kreiranje? Jer javne politike bi, a ne kratkoročni setovi mjera upitnog učinka (i ne samo kad je riječ o mladima), trebale predstavljati rješenja.
Kovačić: Činjenica da resor mladih nema svoje ministarstvo nije nužno problem samo po sebi. Ono što je problem jest to što su se mladi u posljednjih nekoliko godina već više puta selili u različita ministarstva: Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Ministarstvo socijalne politike i mladih i sada Ministarstvo za demografiju, obitelji, mlade i socijalnu politiku. To dokazuje da ne postoji nikakva sustavna politika prema mladima te da se politike donose stihijski i na temelju improvizacije ili kratkoročnih političkih pogodbi. Na taj način nije moguće voditi ozbiljnu politiku jer se stalnim previranjima urušava kontinuitet i stvara kaos. Osnivanje ministarstva za mlade bi možda bio pozitivan korak, ali važnije od toga jest provoditi politike ciljano i strateški. Novo ministarstvo to može, ali i ne mora jamčiti.
U Hrvatskoj postoje određeni mehanizmi uključivanja mladih u donošenje odluka kao što su Savjet za mlade Republike Hrvatske i Savjeti mladih u gradovima, ali je njihov utjecaj prilično ograničen i u velikoj mjeri ovisi o kooperativnosti lokalnih vlasti. Trebamo raditi na osnaživanju tih tijela kako bi imali veću ulogu u donošenju odluka, a jedan od preduvjeta za to je da nositelji vlasti bilo na nacionalnoj ili lokalnim razinama omoguće više prostora za njihovo djelovanje i proaktivno nastoje uspostaviti suradnju s njima.
Prošlog tjedna predstavljena je kvalitativna studija “Iskustvo migracije mladih i odlasci mladih iz Hrvatske” Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu (IDIZ), objavljena uz potporu Fondacije Friedrich Ebert (FES), a koje je između ostalog, pokazalo i da su mladi “zagledani vlastite živote”. S obzirom na nepovoljnu društvenu klimu u Hrvatskoj izostanak njihova razmišljanja o posljedicama za širu društvenu zajednicu donekle je razumljiv, uostalom, mladi su uvijek i ogledalo društva, ali to ne treba biti i opravdanje. Kako, pogotovo kad nema građanskog odgoja i obrazovanja, raditi na tome da budu aktivno uključeni u borbu za svoja, ali i prava šire društvene zajednice kamko bi bili spremni preuzeti uloge aktivnih građanki i građana kojima je dužnost sudjelovati u stvaranju promjena?
Kovačić: Mladi trebaju nastojati tražiti što više prostora za svoje društveno djelovanje i biti uporni u pokretanju inicijativa koje su im važne. Taj prostor nije velik, ali postoji i moguće ga je proširiti uz kvalitetan rad. Jedan od pozitivnih primjera društvenog uključivanja mladih u posljednje vrijeme je inicijativa mladih iz grada Varaždina koji su pokrenuli kandidaturu Varaždina za Europsku prijestolnicu mladih 2021. godine. Prije nekoliko dana je objavljena vijest da su ušli u uži krug od pet europskih gradova, a rezultati drugog kruga bit će poznati u kolovozu.
Kampanja “Vrijedim više” Mreže mladih Hrvatske u suradnji sa sindikatima je još jedan pozitivan primjer iz prakse koji pokazuje da je moguće ostvariti značajne rezultate u promjeni određenih politika iako je to dugotrajan i mukotrpan proces.
Velik broj mladih u Hrvatskoj ima želju i ideju kako nešto promijeniti u svojim zajednicama, ali ne znaju na koji način to postići. Važno ih je poticati da se što više angažiraju, ponuditi im određeni prostor za to i pomoći im u umrežavanju s drugim akterima koji zastupaju slične interese. Pozitivni primjeri drugih inicijativa trebaju služiti kao ohrabrenje mladima i dokaz da su promjene ipak moguće.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
