Tijekom 2016. i 2017. godine u Hrvatskoj je zabilježen najveći broj ubojstava žena u zadnjih sedam godina, naime, u samo dvije godine ubijeno je ukupno 38 žena, od čega 33 od strane njima bliskih muških osoba. Poražavajuće su to brojke o kojima bi trebalo misliti u raspravama o Istanbulskoj konvenciji.
Da bi Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji poznatija kao Istanbulska konvencija omogućila početak sustavnog i sveobuhvatnog rada na suzbijanju nasilja prema ženama, uvjerena je i Višnja Ljubičić, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova kojoj je nasilje prema ženama i u obitelji jedno od prioritetnih područja rada.
VEZANE VIJESTI
“Već godinama u svojim izvješćima ističem loše trendove kod procesuiranja nasilja prema ženama i obiteljskog nasilja koji rezultiraju sve manjim brojem prijavljenih slučajeva obiteljskog nasilja prekršajne prirode, dok istovremeno raste broj kaznenih djela nasilja prema ženama i u obitelji, kao i broj ubojstava žena, posebice u posljednje dvije godine”, upozorila je za N1 Ljubičić.
Ističe i da također “kontinuirano upozorava kako je nasilje prema ženama, obiteljsko nasilje i partnersko nasilje rodno uvjetovano nasilje koje zahtjeva niz mjera na svim društvenim razinama kako bi se negativni trendovi preokrenuli, dok femicid, odnosno ubojstva žena, predstavlja najokrutniji oblik nasilja prema ženama, s najtežim ishodom po žrtvu, ali i po društvo u cjelini”.
“Nasilje prema ženama teško krši i umanjuje ili poništava uživanje ljudskih prava od strane žena, osobito njihovih temeljnih prava na život, sigurnost, slobodu, dostojanstvo te tjelesni i emocionalni integritet, a ključni element u sprečavanju nasilja prema ženama je puna ravnopravnost žena i muškaraca”, istaknula je Ljubičić.
Kad je riječ o osudi nasilja, svašta se moglo čuti u javnom prostoru i od pojedinih dužnosnika, no i kad se i nasilje oštro osuđuje svim velikim riječima unatoč te su riječi vrlo često tek deklaratorne naravi. Stoga nas zanima što je to što kao država i društvo konkretno radimo kad je riječ o nasilju nad ženama i obitelji, odnosno što se ne radi, a trebalo bi.
Primjerice, ratifikacija Istanbulske konvencije, uvođenje građanskog odgoja i obrazovanja, kakva je situacija s kaznama – kakve su zakonske odredbe (ne samo u teoriji, nego i u praksi), koliko se radi na osvještavanju činjenice da je riječ o javnom, a ne privatnom problemu, koliko se uključuje i muškarce i žene uz raspravu, gdje smo po pitanju formalnih mehanizama socijalne kontrole i podrške ženama u Hrvatskoj – pogotovo u odnosu na druge zemlje, koje imaju primjere dobre prakse, što vlasti (ne) čine da bi žrtvama nasilja službe osigurale hitnu liječničku pomoć, skloništa, sigurne kuće, socijalne radnike i radnice, grupe za podršku i SOS telefone – koliko žene uopće znaju da takve službe postoje i koliko im se lako ili teško mogu obratiti, koliko se ovim problemima i dalje bave organizacije civilnog društva uvelike ne samo nadopunjujući, već često nadomještajući ulogu države … ?
S obzirom na to da je za sve ovo važno i osigurati sustavno financiranje putem državnog proračuna, zanima nas kako stojimo kada je o tome riječ te o financiranju autonomnih skloništa i savjetovališta za žene, kao i usporedba podataka kroz godine te smo prve informacije potražili kod pravobraniteljica za ravnopravnost spolova kojoj je, kako rekosmo, nasilje prema ženama i u obitelji jedno od prioritetnih područja rada, a ona upozorava da pred Hrvatskom ima mnogo posla.
Prekršajna djela nasilja u obitelji i prema ženama
Prema podacima MUP-a, zbog prekršajnog djela nasilja u obitelji – prema Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji, policija je u 2017. prijavila ukupno 11.506 osoba što je za 3,7 posto manje nego u istom razdoblju 2016. kada je ukupno prekršajno prijavljenih bilo 11.948 osoba.
Prema spolnoj strukturi prekršajnih počinitelja obiteljskog nasilja od ukupnog broja prijavljenih, 8.882 prijavljene osobe bile su muškog spola (što je 335 ili 3,6 posto osoba manje nego 2016.) i 2.624 osobe ženskog spola (107 ili 3,9 posto osoba manje nego 2016.). Gledano u postocima po spolnoj strukturi počinitelja nasilja, ukupno je 77 posto muškaraca počinitelja i 23 posto žena počiniteljica što je identičan postotak onom iz 2015. i 2016.
“Ovakve brojke jasno upućuju na činjenicu da je obiteljsko nasilje rodno uvjetovano i uglavnom usmjereno prema ženama te da su počinitelji redovno u značajno većem broju muškarci i to bez obzira na broj ukupno prijavljenih slučajeva koji se iz godine u godinu mijenja, dok spolna struktura počinitelja već treću godinu za redom ostaje ista”, napominje pravobraniteljica.
Što se tiče broja uhićenih osoba, policija je za nasilničko ponašanje u obitelji uhitila ukupno 7.265 osoba od čega je 6.160 osoba bilo muškog spola (84 posto), a 1.105 osoba ženskog spola (16 posto).
S druge strane, prema podacima Ministarstva pravosuđa, od ukupnog broja prijavljenih nasilnika/ca (11.506 osoba), okrivljeno je 7.864 muškarca i 2.167 žena (ukupno 10.031 osoba). Dakle, od ukupnog broja prijavljenih osoba, na sudu kao okrivljeni završi 87 posto osoba. Od ukupnog broja prijavljenih osoba, svega je 806 osoba osuđeno na bezuvjetne kazne zatvora ili sedam posto (761 muškarac i 45 žena). Svi ostali, odnosno njih 7.190 osoba ili 63 posto osuđeni su na novčane i/ili uvjetne zatvorske kazne (od toga 5.792 muškarca i 1.398 žena), dok je njih 30 posto ili oslobođeno krivnje, ili su postupci obustavljeni prije suda, odnosno prijava policiji ne rezultira nikakvim postupkom.
“Ukupne brojke prijavljenih osoba upućuju na usporavanje kontinuiranog trenda smanjena broja prijavljenih osoba što može ukazivati na moguću stabilizaciju u trendovima – što svakako nije dobro, jer s druge strane ukazuje na neefikasnost kako zakonodavnog okvira tako i primjene istog u praksi u suzbijanju ovog oblika nasilja jer svega sedam posto od ukupnog broja prijavljenih završi s bezuvjetnom zatvorskom kaznom”, upozorava pravobraniteljica.
U usporedbi s 2009., broj prijavljenih osoba, odnosno zatraženih intervencija policije (kako je u 2009. MUP nazivao ovaj statistički podatak) za prekršajna djela obiteljskog nasilja smanjio se s 18.951 na prošlogodišnjih 11.506, što je skoro upola manje prijavljenih osoba, odnosno zatraženih intervencija policije. Pad je na godišnjoj razini bio oko 10 do 15 posto, dok je u usporedbi s 2016. pad broja prijavljenih svega 3,7 posto.
“Ovaj trend, u kombinaciji s izuzetno malim brojkama bezuvjetno osuđenih osoba, ne predstavlja znak učinkovitosti sustava nego upravo suprotno, njegove neučinkovitosti jer sa ukupno samo sedam posto bezuvjetno osuđenih nasilnika, a žrtve zasigurno gube vjeru u sustav te je pretpostavka da se zapravo proporcionalno smanjenju prijavljenih, broj neprijavljenih slučajeva, odnosno tamna brojka povećava”, upozorava Ljubičić.
U navedenom razdoblju policija je nadležnim prekršajnim sudovima predložila izricanje ukupno 8.731 zaštitne mjere propisane odredbama Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji (što je za 10,8 posto više nego u 2016., kada je bila predložena 7.881 zaštitna mjera). Od 8.731 predložene zaštitne mjere policija je sukladno odredbama Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji provela njih samo 1.500. Ovakva statistika, dodaje, ukazuje na zabrinjavajući trend da sudovi od ukupnog broja zaštitnih mjera koje policija predlaže usvajaju samo njih 17 posto.
“U ovakvoj praksi, između ostalog, treba također tražiti uzroke tzv. brutalizacije nasilja, tj. povećanog broja kaznenih djela obiteljskog nasilja i nasilja među bliskim odnosima. Naime, pokazuje se da u sferi prekršajnog sudovanja sudovi nisu dorasli načelu politike nulte tolerancije prema nasilju u obitelji. Osim što blage kazne ne odvraćaju počinitelje od nasilja, već šalju poruku žrtvama kako se ne isplati prijavljivati nasilje, ovakva penalna politika uz nizak broj bezuvjetno osuđenih nasilnika i nasilnica te nizak postotak prihvaćenih zaštitnih mjera, zapravo u značajnoj mjeri utječe na spomenuti trend tranzicije nasilja iz područja prekršajnog prava u područje kaznenog”, zaključuje pravobraniteljica.
Naime, kako napominje, “prekršajno-pravna zaštita možda jest brža, no pokazuje se da je ovakva praksa sudova koji ne izriču zaštitne mjere, blago kažnjavaju počinitelje te iste ne zadržavaju u pritvoru, zapravo potpuno neučinkovita te da je dugogodišnji trend pada broja prijavljenih osoba i procesuiranih slučajeva iz područja prekršajnog prava zapravo u određenoj mjeri također proporcionalan rastu broja kaznenih predmeta u području obiteljskog nasilja”.
Nadalje, od sveukupnog broja evidentiranih počinitelja nasilja u obitelji njih 2.807 je prethodno evidentirano kao počinitelj istovrsnog prekršaja što predstavlja visokih 24 posto recidivista, a tako značajan broj recidivista također upućuje na neučinkovitost prekršajnog procesuiranja nasilja prema ženama i obiteljskog nasilja.
Ljubičić smatra da bi se “moglo reći kako su neki od glavnih uzroka tranzicije nasilja prema ženama i nasilja u obitelji iz područja prekršajno pravne zaštite u područje kazneno-pravne, pa onda i migracija iz lakših kaznenih djela u ona teža – formalistički, neorganiziran i za rodno nasilje nesenzibiliziran sustav zaštite i potpore žrtvama; izuzetno blaga penalna politika pravosuđa prema nasilnicima; ukupna neučinkovitost provedbe zaštitnih mjera žrtava uz nizak broj prihvaćenih mjera; nedostatak kvalitetnih i dugotrajnih programa rehabilitacije počinitelja, prvenstveno psihosocijalnog tretmana”.
Kaznena djela nasilja prema ženama i među bliskim osobama
Kao što smo već istaknuli, i dalje egzistira trend značajnog povećanja broja kaznenih djela među bliskim osobama. Naime, analizom podataka MUP-a u 2017. zabilježeno je ukupno 3.073 kaznena djela s elementima nasilja među bliskim osobama (što je za 21 posto više nego u 2016. kada ih je zabilježeno 2.408). Navedenim kaznenim djelima ukupno je stradalo 3.275 žrtava (što je čak 723 žrtve više nego u 2016. kada je ukupno stradalo 2.559 žrtava ili 22 posto više). Od ukupnog broja stradalih žrtava, 2.488 su žene (21 posto više nego u 2016.), a 787 muškarci (23 posto više nego u 2016.).
Što se tiče počinitelja, 2017. bilo je ukupno 2.046 počinitelja kaznenih djela među bliskim osobama što je za 19 posto veći broj počinitelja nego u 2016. godini kada ih je ukupno bilo 1.648. Od ukupnog broja počinitelja nasilja među bliskim osobama, muškaraca je 1.880 (92 posto), a žena 166 (osam posto). Kao što se vidi iz priloženih brojki, zabilježen je prosječan rast od 20 posto na svim razinama, dok su u svim kaznenim djelima među bliskim osobama muškarci apsolutno prednjače kao počinitelji nad ženama kao žrtvama. Među počiniteljima kaznenih djela protiv spolnih sloboda (Spolni odnošaj bez pristanka, Silovanje, i Spolno uznemiravanje) 100 posto je muškaraca počinitelja i niti jedna žena.
Iz navedenih podataka pravobraniteljica za ravnopravnost spolova ističe da može zaključiti da osim što je u odnosu na 2016. godinu došlo do ukupnog povećanja broja kaznenih djela među bliskim osobama te povećanog broja počinitelja i žrtava, povećane su i brojke kaznenih djela – Prijetnja (1.728, povećanje od 25 posto); Tjelesna ozljeda (501, povećanje od devet posto); Nametljivo ponašanje (71, povećanje od 20 posto). U usporedbi s 2016. u 2017. došlo je do pada broja sljedećih kaznenih djela: – Teška tjelesna ozljeda (104, pad od devet posto); Spolni odnošaj bez pristanka (33, pad od 60 posto); Silovanje (25, pad od 26 posto).
Usporedbe radi, od ukupnog broja od 2.046 počinitelja kaznenih djela među bliskim osobama, 1.880 je bilo muškaraca počinitelja (92 posto), dok je žena počiniteljica bilo svega 166 (osam posto). “Vrsta i brojke počinjenih kaznenih djela i počinitelja/ica u vrlo maloj mjeri odstupaju od onih iz 2015., i 2016. godine što upućuje na činjenicu da sustav nema pravog odgovora na rodno uvjetovano nasilje prema ženama”, ukazuje Ljubičić.
Što se tiče kaznenog djela iz čl.179.a – Nasilje u obitelji, ukupno je počinjeno 554 ovih kaznenih djela (prošle godine 330) na štetu 464 žene (prošle godine 279 žena) i 90 muškaraca (prošle godine 51 muškarca), a od strane 89 muškarca počinitelja i četiri žene počiniteljice. U usporedbi s 2016. i ovo kazneno djelo je u porastu tako da se može se reći da mjere sankcija, prevencije, suzbijanja i zaštite žrtava ne funkcioniraju u praksi.
“Kada se ovome doda stabilan trend smanjenja broja prijavljenih počinitelja i broja žrtava obiteljskog nasilja u području prekršajno-pravne zaštite, uz porast slučajeva u području kazneno-pravne zaštite, podaci upućuju na potrebu hitne i temeljite analize uzroka sve većeg broja nasilja među bliskim osobama kao i potrebe za hitnim promjenama u sustavu prevencije i suzbijanja nasilja prema ženama”, zaključuje pravobraniteljica.
Ubojstva žena
Tijekom 2017. nastavljen je trend visokih brojki ubijenih žena među bliskim osobama. Ubojstva su najčešće počinili njima bliski ili intimni muškarci. Gotovo identično kao i prošle godine, u 2017. ubijeno je 18 žena (2016. ih je bilo ubijeno 19) od čega njih 15 od njima bliskih muškaraca.
Prema podacima MUP-a, od 2012. – 2016. u Hrvatskoj su 72 žene ubili njihovi supruzi/partneri/bivši supruzi ili bliski muškarci. Femicid u Hrvatskoj čini 25 – 30 posto svih ubojstava što je zaista zabrinjavajuć postotak. Tijekom 2016. i 2017. godine, u Hrvatskoj je zabilježen najveći broj ubojstava žena u zadnjih sedam godina. Dakle, u samo dvije godine ubijeno je ukupno 38 žena, od čega 33 od strane njima bliskih muških osoba, što je gotovo 50 posto svih ubijenih žena u bliskim odnosima u posljednjih pet godina.
Kako je već navedeno, uz jasan trend brutalizacije nasilja, odnosno tranzicije nasilja prema ženama i nasilja u obitelji iz područja prekršajnog u područje kaznenog prava, uočeno povećanje broja ubojstava žena ukazuje na to da zakonske, pravosudne, medijske te druge obrazovne i edukacijske mjere suzbijanja nasilja prema ženama ipak nisu polučile željenim rezultatima u smislu smanjenja broja slučajeva nasilja prema ženama s najgorim ishodom, već naprotiv, broj ubijenih žena nažalost raste.
“Uz brojke koje i dalje jasno ukazuju na značajnu i ozbiljnu fizičku ugroženost žena od bliskih im muškaraca, ovaj trend porasta najtežih kaznenih djela među bliskim osobama te nepostojanje adekvatnog zakonskog okvira za zaštitu žrtava u partnerskim vezama koje ne dijele isto prebivalište, traži hitno daljnje unaprjeđenje zakonodavstva i sustava kažnjavanja, kampanju osvješćivanja javnosti o ovom problemu (posebno muškaraca), edukaciju policije, pravosuđa i državnih odvjetnika/ca te rad na prevenciji nasilja u obitelji i prema ženama na svim društvenim razinama”, naglašava pravobraniteljica Ljubičić, koja o svemu ovome redovito upozorava javnost i Sabor u svojim izvješćima.
Valja podsjetiti da je i u suradnji s posebnom izvjestiteljicom UN-a za nasilje prema ženama, njegove uzroke i posljedice, dr. sc. Dubravkom Šimonović organizirala regionalnu konferenciju naziva: „Femicid Watch – za prevenciju femicida u Republici Hrvatskoj“ na kojoj je odlučeno da će institucija Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova osnovati tijelo naziva Femicid Watch-a za Republiku Hrvatsku što je i učinjeno u listopadu prošle godine
U rad tijela uključeni su predstavnici MUP-a – Ravnateljstva policije, Visokog prekršajnog suda, Ministarstva pravosuđa, nevladine organizacije Ženska soba – centar za seksualna prava, Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku i Pravnog fakulteta. Zadaće radne skupine za nadgledanje femicida uključuju vođenje detaljne rodne statistike, praćenje i analizu individualnih slučajeva i situacija koje su dovele do ubojstava žena radi uočavanja ključnih propusta relevantnih nadležnih tijela, a u cilju unaprjeđenja zakonodavnog okvira i prakse, prevencije nasilja i zaštite žrtava.
Propusti policije i pravosuđa u postupanju prema žrtvama nasilja u obitelji
Pravobraniteljica već godinama ističe da je najveći napredak u području procesuiranja obiteljskog nasilja i nasilja među bliskim osobama ostvarila upravo policija, koja je napravila značajan iskorak na svim poljima – prepoznavanju, prevenciji, procesuiranju i suzbijanju obiteljskog nasilja i nasilja među bliskim osobama, napominje pravobraniteljica.
“Međutim, da bi se doista postigla značajna promjena te preokrenuli negativni trendovi, svi bi dionici, a posebice državno odvjetništvo, pravosuđe, mediji, političari i obrazovni sustav morali svoje postupanje i djelovanje prilagoditi najboljim međunarodnim praksama koje traže nultu toleranciju na nasilje ne samo kroz penalnu politiku i pravosuđe, već kroz osiguranje kontinuirane i sustavne izobrazbe na svim društvenim razinama, kao i uvođenje redovitih treninga i edukacija za sve profesionalce u ovom području”, ističe Ljubičić.
Temeljem dugogodišnje prakse rada na konkretnim predmetima, utvrdila je i koji su najčešći propusti nadležnih tijela kod suzbijanja i zaštite od obiteljskog nasilja.
Policija i pravosuđe u svom postupanju kod nasilja u obitelji rijetko uzimaju u obzir cjelokupan kontekst i kronologiju nasilja između članova obitelji, odnosno žrtve i nasilnika, posebice tzv. povijest nasilja u obitelji ili prethodno počinjeno nasilje bez obzira je li ono ranije prijavljivano ili ne, već se izolirano bave nasiljem kao ekscesnom i incidentnom pojavom.
“Policija i pravosuđe i dalje u određenim slučajevima ne razlikuju nasilje od prava žrtve na nužnu obranu što dovodi do toga da se i žrtvu i nasilnika uhićuje i tereti za obiteljsko nasilje, što je u suprotnosti s postupanjem koje nalaže Protokol o postupanju u slučaju nasilja u obitelji, kao i znak odsustva rodno-senzibilnog tretmana obiteljskog nasilja, posebice kada je u pitanju tjelesno nasilje muškaraca nad ženama koje se nerijetko u situaciji napada ili neposredno prije samog napada brane psovkama i/ili noktima, što policija u određenim slučajevima također tretira kao nasilje te tereti i žrtvu i počinitelja nasilja”, upozorava pravobraniteljica.
Nadalje, sudovi blagonaklono gledaju na počinitelje nasilja redovito ih puštajući da se brane sa slobode, izričući im blage, uglavnom uvjetne i novčane kazne te izbjegavajući u velikom broju slučajeva odrediti zaštitne mjere koje predlaže policija.
Također, policija često nije u stanju učinkovito provesti zaštitne mjere, posebice zbog uske i ponekad nelogične interpretacije Pravilnika o načinu provedbe zaštitnih mjera koje su Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji stavljene u nadležnost policije.
Naime, “policija često kod provođenja zaštitnih mjera, a posebice zabrane prilaska nasilnika žrtvi, u svoj fokus stavlja žrtvu na način da se ona kontaktira telefonski, povremeno obilazi i slično, dok se počinitelj uglavnom ne prati i ne kontaktira. Makar ne toliko frekventno. Ovakav je pristup suprotan međunarodnim standardima, ali i logici stvari”, upozorava pravobraniteljica, koja već godinama ukazuje na to da je zaštitna mjera nametnuta počinitelju nasilja te da fokus policije treba biti prvenstveno na njemu. U suprotnom, on se može u bilo kojem trenutku, kada policija nije u blizini štićene osobe, približiti žrtvi i nauditi joj, čemu je, kaže, u svojoj praksi svjedočila u više slučajeva, od kojih su neki završili i tragično.
Naposljetku, ukazuje i na to da policija u nekim slučajevima ne reagira adekvatno ili ne prepoznaje vrstu nasilja jer ono nije definirano Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji – primjerice, kod partnerskog nasilja koje se događa između intimnih partnera koji su u vezi kraće od tri godine i nemaju zajedničko prebivalište.
Preporuke Pravobraniteljice za unaprjeđenje sustava
Sukladno odredbama Istanbulske konvencije, a nakon njezine ratifikacije potrebno je uskladiti domaći zakonodavni okvir s odredbama Konvencije što, kako objašnjava Ljubičić, “prvenstveno znači jasno određivanje zakonodavne politike i konkretnih mjera za zaštitu i pomoć svim ženama žrtvama nasilja, uključujući i žene žrtve nasilja u partnerskim vezama, bez obzira žive li na zajedničkoj adresi ili ne. Također, navedeno relevantno zakonodavstvo koje štiti žrtve (prvenstveno žene) od nasilja među bliskim osobama (Kazneni zakon, Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, Prekršajni zakon, Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira, Zakon o ravnopravnosti spolova i dr.) treba izmijeniti tako da se ubuduće svi slučajevi nasilja nad ženama progone po službenoj dužnosti, a ne po privatnoj tužbi ili prijedlogu oštećene”.
Između ostalog, potrebno je uvesti i posebne policijske odjele s mješovitim (muško-ženskim) stručnim i visoko educiranim policijskim kadrom koji će se na rodno-senzibilan način baviti isključivo nasiljem prema ženama i obiteljskim nasiljem, kao i uvesti sustavnu, redovitu i kontinuiranu izobrazbu policijskih službenika i službenica, državnih odvjetnika i odvjetnica te sudaca i sutkinja o rodnoj i spolnoj ravnopravnosti, nasilju prema ženama i u obitelji, s posebnim naglaskom na međunarodne standarde progona nasilnika, direktive, deklaracije, preporuke i konvencije vezane uz sprječavanje nasilja prema ženama (posebno Istanbulsku Konvenciju) i njihovu primjenjivost u domaćem zakonodavstv, kao i o međunarodnim standardima progona i suđenja za seksualno, obiteljsko i općenito nasilje prema ženama, te o načinima uspostavljanja i provedbe rodno-senzibilnog tretmana žrtava.
“Kroz izobrazbu je potrebno osigurati jedinstveno shvaćanje i primjenu politike „nulte tolerancije“ prema nasilju u obitelji i općenito nasilju prema ženama od strane državnih odvjetništava i sudova te razumijevanje da je nasilje prema ženama rodno uvjetovano nasilje”, ističe pravobraniteljica.
Potrebno je nastaviti i kontinuirano educirati djelatnike i djelatnice centara za socijalnu skrb i zdravstvenih ustanova o potrebi senzibiliziranog pristupa i pružanja cjelovite pomoći žrtvama nasilja te koordiniranog djelovanja s drugim tijelima uključenim u postupanje po nasilju – od prijave policiji, ponude za smještaj u sigurnu kuću, rada sa žrtvama u cilju pružanja psihološke i druge pomoći do povezivanja žrtve s HZZ-om radi pronalaska posla ili uključivanja u neki od programa zapošljavanja žrtava nasilja, stambenog zbrinjavanja i slično.
Važno je osigurati i policijsko i pravosudno statističko praćenje postupanja u svim slučajevima nasilja prema ženama, raščlanjeno prema broju i spolu nepravomoćno i pravomoćno osuđenih počinitelja te jedinstven ustroj baze podataka o žrtvama i počiniteljima obiteljskog nasilja radi lakšeg praćenja recidivista, kao i ustrojiti službe za podršku žrtvama i svjedocima na svim sudovima u Hrvatskoj na kojima još nisu osnovane, kao i pri svim policijskim upravama i županijskim državnim odvjetništvima.
Svakako je potrebno, ističe, povećati sredstava za provođenje psihosocijalnog tretmana nad nasilnicima prema ženama i u obitelji, uz značajno jačanje mreže pružatelja psihosocijalne pomoći te uz produljenje tretmana nasilnika.
Iznimno je važno provoditi i ciljane medijske kampanje te djelovati na osvješćivanje društva da “obiteljsko nasilje nije privatna stvar, nego kazneno odnosno prekršajno djelo i javno-društveni problem te je sukladno mjerama iz nove Nacionalne strategije zaštite od nasilja u obitelji, za razdoblje od 2017. do 2022. godine potrebno osigurati financijska sredstva i zakonodavnu arhitekturu kako bi se u što kraćem roku omogućila provedba mjera koje se odnose na prioritetno stambeno zbrinjavanje žrtava obiteljskog nasilja”, zaključuje pravobraniteljica Ljubičić.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
