Premda mediji čine mnogo u osvješćivanju javnosti da su nasilje nad ženama i seksizmi neprihvatljivi, često istovremeno taj globalni problem epidemijskih razmjera tretiraju senzacionalistički. Ali - nasilje nije ljubav, a seksizam nije duhovit. Ključ je edukacija, ističe u "Intervjuu za 5" Nataša Vajagić iz Centra za građanske inicijative Poreč.
VEZANE VIJESTI
Kakvu ulogu imaju mediji kad je riječ o zločinima kao što je nasilje nad ženama i u obitelji te kako izvještavanje medija utječe na čitateljstvo, ali i na sadašnje i bivše žrtve nasilja, kao i na nasilnike?
Vajagić: Mediji imaju veliku ulogu u oblikovanju javnog mnijenja, a samim time i jak utjecaj na čitateljstvo. Način na koji pristupaju temi zasigurno utječe na to kako će čitatelji i čitateljice okarakterizirati nasilje, odnosno kako će se prema nasilju postaviti. U izvještavanju o nasilju protiv žena, patrijarhalni stavovi nerijetko izlaze na površinu, a često i apsolutno nesvjesno novinari i novinarke reproduciraju mizogine stavove.
Tako ćemo kod izvještavanja o ubojstvu žene od strane (bivšeg) partnera pročitati kako se isti činio miran i drag, kako su susjedi u šoku jer ih je uvijek ljubazno pozdravio na ulici te da nitko nikad nije ništa vidio, niti čuo kako bi mogao posumnjati u nasilje koje najčešće bude dugotrajno. Nadalje, pročitat ćemo kako je ubojica ubio radi ljubomore ili pak ‘prevelike ljubavi’, što sve miče fokus s nasilja, odnosno stavlja ga u kategoriju ljubavi. Piše se i kako ga je žena varala ili je on sumnjao da je vara i time se okrivljuje žrtvu. Ukoliko je ubojica bio u alkoholiziranom stanju, za nasilje se neće okriviti njega, već alkohol, jer eto ‘ne bi on nikad, ali je bio pijan’.
Takvo izvještavanje opravdava nasilje i promovira mišljenje kako je nasilje privatna stvar, čime se žrtve nasilja obeshrabruje prijaviti nasilje, a nasilnici znaju da će se izvući i da za nasilje neće biti sankcionirani, što realno jest stanje u sudstvu u Hrvatskoj, gdje su kazne za počinitelje nasilja male ili nikakve. U rijetkim slučajevima kad je žena počiniteljica nasilja, mediji imaju potpuno drukčiji pristup izvještavanju: najčešće se o ženi piše kako je bila čudna, susjedi govore kako su znali da nešto tu nije u redu, govore kako je bila ‘laka žena’, da je muškarca varala; najčešće se počiniteljica naziva ‘fatalnom’ i o ubojstvu se vrlo senzacionalistički izvještava te se ženu nerijetko i (seksualno) objektivizira.
Nedostajalo bi nam u Hrvatskoj istraživačkog novinarstva; imamo zakone koji se ne provode i institucije koje ne obavljaju svoj posao; nitko ne reagira na vrijeme, nego se svi čudom čude kad žena bude ubijena. Voljela bih kad bi se netko u Hrvatskoj uhvatio tog ogromnog posla i izvijestio o tome što se događa u centrima za socijalnu skrb, što se govori ženama žrtvama nasilja, što se događa u policiji i sudstvu, da se cijela priča razotkrije i da se počne pričati o tome kako sustav tretira žene, koliko se ženama ne vjeruje i konačno da se nešto počne mijenjati.
Postoje li istraživanja o izvještavanju medija o ovim temama i što pokazuju – ima li tu manje odgovornosti i etičnosti nego kad je riječ o nekim drugim temama i zašto, jesu li mediji – urednici i urednice te novinarke i novinari svjesni koliku štetu ili korist dugoročno čine?
Vajagić: Postoje istraživanja, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova prati rad medija po toj temi, no ne znam je li rađena usporedba tog tipa. Koliko čujem, nitko u redakcijama nema vremena za dodatnom edukacijom, a vlasnicima medija najvažnija je zarada, što znači i površan i senzacionalistički pristup. Da bih mogla usporediti pristup temama i razinu odgovornosti i etičnosti, trebalo bi provesti istraživanje, no moj dojam je, ako uspoređujemo recimo članke iz politike i članke iz crne kronike, jasno se vidi razlika u pristupu temama, profesionalnosti i ulasku u dubinu problematika.
Naravno, ovisi i o tome o kojem se mediju radi, velika je razlika u tome kako će recimo Novosti izvijestiti o problemu nasilja, koji će sigurno ući u dubinu problematike ili kako će o tome izvijestiti 24 sata, koji štanca kratke i senzacionalističke vijestice. Mislim da samo edukacija, a prije toga i želja za edukacijom, posebice o temama koje se tiču osjetljivih skupina, jest jedino što može pridonijeti promjeni u izvještavanju.
Izvještavaju li mediji o nasilje nad ženama i u obitelji samo kad se dogode takvi slučajevi ili djeluju i preventivno?
Vajagić: Moj je dojam da izvještavaju tek kad se o nasilju dogodi ili kad se radi o temi koja je aktualna, a tiče se nasilja protiv žena, npr. saga o Istanbulskoj konvenciji.
Situacija je poražavajuća i kad je riječ o seksizmima u medijima, ali i prelasku čak i u govor mržnje i mizoginiju, s obzirom na to da je riječ o dodatnoj institucionalizaiji nasilja prema ženama. Ima li pomaka ili ne i zašto seksizmi i dalje opstaju u medijima, ili je riječ o marginalnom izoliranom problemu, a i nas dvije nemamo smisla za humor?
Vajagić: Seksizam, kao i bilo kakav razgovor o ljudskim pravima, osobno dira svakog čitatelja ili svaku čitateljicu, budući da se radi o duboko ukorijenjenim osobnim stavovima, naučenim obrascima i u krajnjem slučaju privilegiranim ulogama koje je teško odbaciti, a stavove i mišljenja teško je mijenjati.
Živimo u izrazito patrijarhalnom društvu, a patrijarhat kao oblik društvene organizacije koju obilježava institucionalizirana dominacija muškaraca izražena kroz društvenu praksu i odgovarajuće društvene ideologije te kao sustav u kojem muškarci imaju primarnu kontrolu nad društvenim, političko-ekonomskim i kulturnim institucijama, ne podržavaju samo muškarci, već ga podržavaju i žene. Iako su i dalje u velikoj većini žrtve obiteljskog nasilja, i dalje će svaka treća žena u svom životu biti žrtva nekog od oblika nasilja, i dalje su žene te koje su manje plaćene, koje su manje zaposlene, koje su kućanice, koje su u gotovo 100 posto žrtve silovanja. Sve navedeno je rezultat seksizma.
Stoga nam se ponekad čini da je promjene jako teško pokrenuti, no vjerujemo da na seksizam treba nastaviti ukazivati, ponavljati i educirati jer jedino upornim radom na samom osvještavanju možemo postići određene promjene. Ljudi često smatraju kako pretjerujemo i kako iščitavamo nešto što ne postoji. U tome i leži problem seksizma jer često isti nije očit te je toliko utjelovljen u naše društvo da ga ne primjećujemo i još gore, ne kritiziramo ga, već ga perpetuiramo.
Kako bi mediji trebali izvještavati kad je riječ o ovim temama – o nasilju nad ženama i u obitelji te o seksizmima – što su osnovne smjernice koje bi urednici i urednice i novinari i novinarke trebali imati na umu?
Vajagić: Smatram da se o nasilju ne smije izvještavati senzacionalistički, niti se temi pristupati kao da je iznimka, već upozoravati na propuste sustava i države koja ne štiti žene. Istraživački pristup temi, sagledavanje širine problema, prozivanje odgovornih, vršenje pritiska je također nešto što većina medija propušta učiniti. Romantizacija nasilja također je veliki problem, nikako se o ubojstvu ne bi smjelo izvještavati kao o ‘tragičnoj ljubavnoj priči’ ili ‘ljubavnoj priči s kobnim završetkom’. Ne radi se o ljubavi, radi se o nasilju. Ne pričamo o bračnim razmiricama ili o svađi dvoje partnera, govorimo o zlostavljanju, koje je najčešće dugotrajno, koje nije samo fizičko, već i psihičko i seksualno i ekonomsko.
Mediji ne bi smjeli okrivljavati žrtvu, a ako izvijeste o tome kako je ista bila odjevena ili ako je bila pod utjecajem alkohola, okrivljuju žrtvu i opravdavaju nasilje; nitko ne ‘izaziva’ silovanje, krivnja je uvijek na onome tko nasilje vrši i to treba jasno reći. Nasilnike se ne bi smjelo opravdavati na način da se piše kako je bio ‘dobar susjed’, ‘lud samo kad popije’, ‘jako ljubomoran i nije si mogao pomoći’. Općenito bih iz izvještavanja izuzela mišljenja i stavove susjeda koji ‘nikad nisu ni posumnjali na nasilje’, već bih radije medijski prostor posvetila brojkama, statistici i problematici nasilja protiv žena općenito.
Iščuđavanje o nasilju je također praksa koju bi trebali napustiti: nikakvi monstrumi, fatalne žene, čudovišta i psihopati – nasilnici su i visoko obrazovani i neobrazovani, članovi i članice društva koji žive među nama i zasigurno ih svakodnevno susrećemo i sjedimo u kafiću s istima. Treba osvijestiti da će svaka treća žena u svom životu doživjeti neki oblik nasilja od strane muškaraca, što znači da trebamo osvijestiti količinu nasilja oko nas, educirati se kako nasilje prepoznati i što učiniti te isto prijavljivati ako znamo da se događa te generalno zauzeti stav o neprihvatljivosti nasilja. Isto to morali bi i mediji.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter |Facebook | Instagram.
