Ivana Šojat u Pressingu sa Sandrom Križanec

Gošća Pressinga sa Sandrom Križanec bila je književnica i političarka Ivana Šojat.

Zašto misli da sva društvena uređenja, pa tako i ona vjerska, pokazuju sklonost kvarenju tijekom vremena?

U novom romanu Ezan želi pokazati ljudsko lice islama, podsjetiti na njegovu kulturološku i duhovnu dimenziju, no isto tako i lice, i naličje kršćanstva.

Govori i zašto je uvijek sklona rušiti “nakalemljena” mišljenja, boriti se protiv jačih – u ratu oružjem, kao pripadnica HOS-a, a danas perom, ali i politikom kao članica HDZ-a.

Nakon tri godine završili ste roman Ezan koji govori o islamu u 16. stoljeću na našem području.

“Mi si umišljamo da smo centar svijeta, a Osmansko carstvo se toliko nije baš usredotočilo na nas. Mi sebi pridajemo malo previše važnosti, ali trebalo bi proučiti povijesni kontekst kršćanstva u 16. stoljeću isto kao i islama. Jer oni su evoluirali, ali i deevoluirali u odnosu na danas. Iskvarili se.”

Danas se puno priča o islamu, neki govore da nam prijeti islamizacija. Biste li rekli da se radi o pokoravanju katoličkog svijeta?

“Ne. Vjera je osobna stvar. Ona je temeljno osobna i ne može ju nitko izmijeniti na silu. prisiliti na to da počnemo razmišljati drukčije. Vjere su se neprestano prožimale, sudarale, susretale, iza sebe ostavljale promijenjeno lice zemlje, ali to je dugotrajan proces. Ne mislim da mene ili bilo koga drugog može zaskočiti na ulici i pretvoriti u hindusa. Apsolutno je netočno da je islam sam po sebi ekstremna religija. Svaka religija ima svoje ekstremiste, ljude koji ne primaju drugo i drugačije. Pa toga imamo i u kršćanstvu, o čemu mi govorimo?! Kršćanstvo se nametalo u Novom svijetu, koliko je bilo nasilnog pokrštavanja.”

Jeste li vi vjernica?

“Institucionalno teško da bi me netko mogao time nazvati, ali duboko u sebi jesam. Doista vjerujem u Boga, u temeljna načela koja nalaže svaka vjera koja vjeruje u jednoga boga i trudim se držati tih načela – ne suditi, pomoći svakome kome mogu, oduprijeti zlu.”

Društvo je sklono reći da ako ideš u crkvu veliki si vjernik…

“Što više izbacujemo prema van ono što bismo trebali sačuvati u nutrini, ostajemo sve prazniji. Čini mi se kako smo se daleko maknuli od vremena kad smo za Svetog Nikolu u čizmici dobili naranču i čokoladicu, sada konzumeristički bližnjima pokušavamo pokazati koliko ih volimo, a fali zagrljaja. Jedan protestantski pastor je rekao uđemo li u garažu, čini li nas to autom. Čini li nas dolazak u crkvu kršćaninom? Ne, čini nas ono unutra.”

Ezan, naziv romana, u prijevodu znači poziv na molitvu.

“Da. Ovaj roman je poziv na jednu opću molimtvu svim ljudima da se prvenstveno vrate čovječnosti.”

U Osijek ste se vratili 2001. iz Belgije, no čuvene 1991. ste bili u ratu.

“Jednostavno nisam mogla podviti rep i otići. Meni je to bilo temeljno ljudsko načelo, da branim svoje. Nikad ne bih nasrnula na tuđe, rekla sam si ‘e nećete, majku vam’.”

Bili ste u HOS-u. Nedavno je u Saboru bila izložba na kojoj se pojavila slika Jean-Michela Nicoliera na kojoj je u odori HOS-a s pozdravom “Za dom spremni”. Slika je na kraju uklonjena.

“To je izuzetno dvolično. Istina je da pripadnika HOS-a nema na tjeralicama niti popisima ratnih zločinaca. Pripadnici HOS-a časno su branili ovu zemlju i mladi Nicolier je apsolutno došao ovamo prepoznavši Hrvatsku kao zemlju koja se brani od agresije. Mislim da je to toliko ljigavo inzistirati na oznaci koja nekima danas nije po volji i zbog toga ukloniti sliku i odustati od odavanja počasti velikom čovjeku. To apsolutno nije u redu.”

Neki HOS-ovci kažu da oni koji to govore to čine iz razloga što tada nisu obukli nikakvu odoru.

“Upravo to, to je jedan paradoks. Nevjerojatno kako se ponovno na neko prenapuhavanje nacionalnog dostojanstva pozivaju oni kojih 1991. nigdje nije bilo. Odsjednom su monumentalni Hrvati, a bili su u Frankfurtu ili ‘Minkenu’. Vratili su se kad se sve stišalo, a sad se pozivaju na neke čarke. To me jako živcira. Kad me pitate bih li opet branila svoju domovinu, bih. Ali bih pazila da se ne dogodi što se dogodilo, da nitkovi i lažovi na sebe preuzmu čast Domovinskog rata. Dobili smo monstruozan broj branitelja. Imam ih pola milijuna, da je branitelja bilo toliko rat bi se okončao za mjesec.”

2017. ste bili kandidatkinja HDZ-a za gradonačelnicu Osijeka. Zašto najednom politika?

“To su okolnosti koje baš ne znam objasniti. Članica sam HDZ-a od 1992., no nisam se htjela aktivno uključivati u politiku, upraljti se. Došli su mi i rekli hajde ti. Stvarno sam u to ušla kao idealist, da nisam valjda bi imala kudikamo veći stan, auto. Nemam auto, imam bicikl. Nikada me materijalno nije privlačilo. Ja sam iskočila prilično sumanuto. Mnogi su bili šokirani, mnogi me htjeli odgovoriti, mnogi su bili oduševljeni… Bilo je različitih mišljenja. Nisam bila svjesna onog u što sam ušla.”

Jeste li iz svega izašli razočarani?

“U cijeloj kampanji uvelike je protiv mene radila moja vlastita stranka. Osječki HDZ ima problema sa skupinama koje se međusobno grizu. Svakodnevno sam od članova stranke dobivala nož u leđa. Imala sam sjajnu podršku nacionalnog vrha stranke, ali u Osijeku je bilo straštno. Mnogima je smetalo što sam žena, nekima nije odgovaralo što sam “samo književnica”. Dobila sam nekih 34, 35 posto, to je prvi put da je kandidat HDZ-a uopće ušao u drugi krug. Sami smo dobili najviše vijećnika iako danas neki moji stranački kolege pokušavaju to pokazati kao teški poraz.

Ja volim govoriti da je to pobuna u kokošinjcu. Ti mali šerifi koji si umišljaju da su bogo i batine se varaju. Umišljaju si da su veliki igrači, a nisu nikakvi. Meni je ovo sjajno iskustvo za roman koji ću uskoro početi pisati. Ja iz svega izvučem nešto.”

Cijeli razgovor pogledajte u videu.