Međunarodni je dan žena. Prosvjedni marševi kojima se danas obilježava, odvijat se u pet gradova u Hrvatskoj. Zagrebačkom Noćnom maršu ovo je već četvrta godina marširanja. Razgovarali smo s organizatoricama marša, Anom Lovreković i Paulom Zore iz Feminističkog kolektiva fAKTIV.
Koje su glavne teme ovogodišnjeg osmomartovskog Noćnog marša u Zagrebu?
Ana Lovreković: “Slogan ovogodišnjeg marša je ‘Glasne i borbene’. Time želimo odati počast svim hrabrim ženama su ustale protiv nepravde, koje su odlučile da neće šutjeti i koje su svoje priče, iskustva i revolt iznijele u javnost. Priče su to o bolnom i ponižavajućem tretmanu u bolnicama diljem Hrvatske, o tretmanu u rodilištima i ginekološkim ordinacijama. Priče o ograničavanju prava na pobačaj, o institucijama koje nasilje žele zadržati u ‘četiri zida’, o uvjetima na radnom mjestu, u vlastitom domu.
Ne smijemo zaboraviti da je 400 žena u sklopu velike akcije #prekinimošutnju udruge RODA – Roditelji u akciji poslalo svoja svjedočanstva Ministarstvu zdravstva, na što je ministar Milan Kujundžić rekao “mislim da ne trebamo dizati veliku galamu”, kao i da “žene ne znaju da su dobile anesteziju”. Ne smijemo zaboraviti da je nakon potresnog svjedočanstva zastupnice Ivane Ninčević-Lesandrić o iskustvu kiretaže u splitskoj bolnici izjavio da se “u hrvatskim bolnicama ne radi na takav način”. Da je predsjednik Sabora Gordan Jandroković izjavio da ga Ninčević-Lesandrić dovodi “u vrlo neugodnu situaciju”. Da je predstojnik splitske bolnice Deni Karelović rekao da zastupnica laže, a svi skupa su zaključili da je sve bilo “po pravilima struke”.
Ne smijemo zaboraviti da je ministar Kujundžić uoči ratifikacije Istanbulske konvencije izjavio da se u dokumentu “zrcali rodna ideologija”, da će “crkva biti uključena u izradu zakona o pobačaju” pa odmah sljedeći dan to opovrgnuo, ali zato je sastavio radnu skupinu za izradu novog zakona o prekidu trudnoće u kojoj se većina članova poziva na priziv savjesti, odnosno odbija vršiti legalni medicinski postupak prekida trudnoće. Niti da je na slučaj zagrebačke ljekarnica koja je zbog priziva savjesti odbila pacijentici izdati kontracepcijske pilule rekao da u ljekarnama nema priziva savjesti, a onda šutke prihvatio odluku Hrvatske ljekarničke komore da nema sankcija jer se ne može uspoređivati “čije je pravo veće”.
VEZANA VIJEST
Ne smijemo zaboraviti da je ministrica Nada Murganić na slučaj obiteljskog zlostavljanja bivšeg HDZ-ovog župana Alojza Tomaševićareagirala s rečenicom “Tako je to u braku”. Niti da je zadarski sud Darku Kovačeviću Daruvarcu za brutalno premlaćivanje djevojke odbio izreći mjere opreza.
Sve to poruka je ženama – vaši životi nisu bitni, vaši glasovi i iskustva izazvaju nelagodu i najbolje bi bilo da sustavna bol i poniženje kroz koje prolazite ostane nešto o čemu se šuti, šapuće, što se zaboravlja i normalizira. Ali žene nisu odustale – čitale su glasno svoja iskustva, prosvjedovale su protiv odluke suda, akcijama ukazivale na nedopustivost priziva savjesti u ljekarnama. Međunarodni dan žena dan je slavlja i borbe, i zato ovaj Noćni marš želimo tu borbu slaviti. Kao što navodimo u pozivu na Noćni marš – ženska svakodnevica razlog je za glasan otpor.”
Spominjete da šutnja i stigma oko pitanja kao što su reproduktivna prava i reproduktivno zdravlje, kao što je nasilje prema ženama – polako posustaju pred glasovima žena. Međutim, ostaje dojam da izostaje cjelovita reakcija institucija na sve te dugo potiskivane priče žena?
Paula Zore: “Cjelovita reakcija institucija svakako izostaje, no potrebno je reći i da sve institucije u tom lancu, zajedno sa svim pravnim mehanizmima, naprosto ne funkcioniraju. Zakoni i procedure se interpretiraju ‘po slobodnom nahođenju’, a predstavnici institucija koriste poziciju moći da perpetuiraju nasilje i patrijarhat. Obrazac pravosudnog postupanja pokazuje da se kod nas štite nasilnici, a ne žrtve. Ratifikacija Istanbulske konvencije bez implementacije koja će natjerati institucije da krenu odgovorno i sustavno radit svoj posao, prazno je slovo na papiru. ‘Slučaj Daruvarac’ s njegovim finalnim puštanjem na slobodu pokazao nam je licemjerje institucija i na to jednostavno ne smijemo zatvarati oči.
Izvještaj Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova pokazuje da se u velikom postotku (58 posto) koristi institut olakotnih okolnosti, a u iznimno velikom (78 posto) otegotne okolnosti se zanemaruju. Praktički u svim slučajevima u kojima okrivljenik izrazi kajanje ili ispriku on biva pušten, pogotovo ako nije prethodno osuđivan, što ne znači da nije bio prijavljivan za nasilje. S druge strane, otegotne okolnosti redovno se zanemaruju. U velikom broju slučajeva pokazalo se da je zanemarivanje recidivizma i brutalnosti ono što dovodi do novog i sve brutalnijeg nasilja, često i do femicida, odnosno ubojstva žene.”
Nedavno objavljena interaktivna karta o dostupnosti pobačaja u Hrvatskoj, temeljena na istraživačkom radu Danke Derifaj i Mašenjke Bačić ukazuje na stvarnu dostupnost pobačaja u bolnicama diljem Hrvatske. Glavni razlog za takve statistike je priziv savjesti ginekologa i ginekologinja, odnosno, kako to naziva stručna skupina koja je izradila prijedlog Zakona o sprječavanju i prekidu trudnoće – odbijanje vršenja legalnih medicinskih postupaka. Kako gledate na taj institut? Osim priziva savjesti, faktor ograničavanja dostupnosti prekida trudnoće u Hrvatskoj je i cijena?
Ana Lovreković: “58 posto ginekologa i ginekologinja u Hrvatskoj poziva se na priziv savjesti, što znači da je pobačaj u Hrvatskoj, iako legalan, već sada nedostupan. Ne samo da je prisutan kao individualni odabir ginekologa, već i kao institucionalni odabir, pa tako u zagrebačkoj bolnici Sveti Duh svih 20 ginekologa i ginekologinja odbija vršiti prekid trudnoće, iako im zakon nalaže da moraju osigurati obavljanje pobačaja. Isto je u Našicama, Virovitici, Požegi i Vinkovcima.
Taj oblik institucionaliziranog neodobravanja pobačaja krši ili dokida pravo pacijentice na pristup zdravstvenoj usluzi, pravo koje predstavlja jedno od temeljnih medicinskih načela. Osim uskrate zdravstvene skrbi, koncept priziva savjesti nije reguliran međunarodnim dokumentima ili standardima ljudskih prava, već je definiran kroz niz zakona i etičkih kodeksa, što omogućuje njegovo višestruko tumačenje, kao i zlouporabu. U Hrvatskoj se ne provjeravaju razlozi za korištenje priziva savjesti, niti prebacuju li prizivači dio svog rada na privatnu praksu. Ne vode se evidencije o broju onih koji odbijaju obavljati prekid trudnoće, niti o njihovim razlozima. fAKTIV smatra da je prizivu savjesti nije mjesto u javnim bolnicama i da ga treba zabraniti, kao što je to slučaj u Bugarskoj, Češkoj ili zemljama Skandinavije.
Nedostupnost pobačaja u javnim bolnicama vodi do rasta broja prekida trudnoća koji se obavljaju u privatnim klinikama pa tako priziv savjesti postaje alat privatizacije zdravstvenih usluga – ako žena zbog priziva savjesti medicinskog osoblja nema pristup pobačaju u sustavu javnog zdravstva, prisiljena je obratiti se privatniku i platiti uslugu, premda ilegalno. Jasno je da u ovakvom raspletu pobačaj nije dostupan svim ženama, već njegova dostupnost ovisi o individualnom ekonomskom i društvenom statusu. Dostupnost je, dakle, definirana i cijenom postupka, stoga zahtijevamo besplatan pobačaj u sklopu javno financirane zdravstvene skrbi.”
Kako komentirate jučerašnju izjavu ministra Milana Kujundžića koji ne vidi problem u moljenju ispred javnih bolnica i koji je našoj reporterki poručio nek se i ona “malo moli”?
#related-news_0
Paula Zore: “S moliteljima ispred javnih bolnica suočene smo već godinama. Bolje rečeno, naše društvo je suočeno. To nije problem specifičan za Hrvatsku, ali u drugim zemljama institucije su reagirale drugačije od našeg ministra. Primjerice, zabranom pristupa moliteljima u krugu klinika ili stvaranjem takozvanih tampon-zona kako molitelji ne bi mogli uznemiravati žene (primjerice u Londonu). No, ministar Kujundžić koji je, ne zaboravimo, predstavnik nadležnog ministarstva i Vlade, u tome ne vidi problem. Kaže, “neka ljudi mole, molitva nikome neće naškoditi”.
Ali u čak 29 gradova ta molitva “škodi” ženama koje, uz sav teret te teške životne odluke, moraju trpjeti dodatno uznemiravanje i javnu osudu onih koji odbijaju prihvatiti činjenicu da je Hrvatska sekularna zemlja i koji krše članak 11. Zakona o javnom okupljanju, koji propisuje da se mirno okupljanje i javni prosvjed ne smije održavati u blizini bolnica na način da se ometa pristup vozilima hitne pomoći te remeti mir pacijentima i pacijenticama.
U ministrovoj paralelnoj “državi bez problema” veća prava imaju oni koji krše zakone ove zemlje, nego žene koje ostvaruju svoje zakonom zajamčeno pravo na odlučivanje o rađanju. Milan Kujundžić odavno je trebao dati ostavku, a mi ćemo je zahtijevat i dalje, no svjesne da je to tek nulti korak jer ovo društvo vapi za korjenitim sistemskim promjenama.”
Marš za Dan žena organizira se, osim u Zagrebu, i u Rijeci, Puli, Zadru i Splitu, što je znak da se žene sve više umrežavaju i povezuju. Postoje li temelji za generalni štrajk žena u Hrvatskoj?
Ana Lovreković: “Žene se doista umrežavaju i povezuju, iz godine u godinu sve više. Zaista smo ponosne na žene koje organiziraju marševe u svojim gradovima – jako je važno da se ženski otpor u ovoj državi širi i da nije centraliziran samo u Zagrebu.
Ali očekivanja moraju biti još veća. Na dan žena 2017. godine u više od 50 zemalja svijeta odvio se koordinirani Međunarodni štrajk žena. I to je nešto čemu trebamo stremiti. To je nešto što 8. mart vraća njegovim historijskim korijenima. U zapadnom svijetu najpoznatiji je i najuspješniji opći štrajk žena Islanda koji se odvio 24. listopada 1975. Toga dana štrajkalo je 90 posto Islanđanki – protiv neplaćenog i neprepoznatog kućanskog rada, protiv potplaćenosti. Na jedan dan nisu otišle na posao i odbile su brinuti se za djecu, kuhati, čistiti, odrađivati obiteljsku administraciju. Island je stao, što bi se dogodilo u bilo kojoj drugoj zemlji da su žene učinile isto. To je pokazalo u kojoj mjeri društvo počiva na ženskom nevrednovanom i neplaćenom radu. Trideset godina kasnije, Island je prepoznat kao jedna od najravnopravnijih država na svijetu.
Prošle godine svjedočile smo uspješom općem štrajku žena u Španjolskoj. S radnih mjesta je izašlo stotine tisuća radnica, u mnogim poduzećima žene nisu radile ta 24 sata poručujući da žele jednake uvjete i tretman kakvog imaju njihovi muški kolege. Veliku ulogu igrala je i podrška sindikata. Nedavno smo vidjele i fascinantan otpor žena u Indiji koje su se organizirale protiv radikalne desnice i vjerskih fundamentalista stvaranjem ‘Ženskog zida’ dugog nevjerojatnih 620 kilometara, u kojemu je stajalo i prosvjedovalo preko tri milijuna žena. Poruka takvih akcija je jednostavna i moćna: ako stanu žene, stat će i svijet.
Zato vas pozivamo da nam se pridružite u 18 sati na Trgu žrtava fašizma. Živio 8. mart!”
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram
