Učenici Prve riječke gimnazije ugostili su novinara i književnika Borisa Dežulovića, a prije susreta s njima kratko je porazgovarao s našim reporterom Rankom Stojancem s kojim je prokomentirao hrvatsku stvarnost.
Prva riječka gimnazija pokrenula je književni program Rijeka riječi te izborni predmet Kreativno čitanje i pisanje, koje vode profesorice Helena De Karina i Sandra Vidović, a u sklopu toga se između ostalog učenici bave suvremenom hrvatskom produkcijom unutar koje proučavaju i satirični opus Predraga Lucića. Susret s Borisom Dežulovićem zamislili su kao svojevrsni homage Luciću.
PROČITAJTE VIŠE
Da su suvremeni autori, i to još satiričari, ušli u škole, makar i kao izborni predmet, prvi je slučaj u Hrvatskoj. Međutim, Dežulović kaže da mu nije žao što ni Lucića ni njega nema u lektiri. Štoviše.
“Lektira je nešto kanonizirano, ozbiljno, nešto što đacima ide na živce. Mi smo antilektira, ono što se, kad smo bili srednjoškolci, čitalo ispod klupe. Neka nas van lektire, sve ima svoje mjesto, sve ima svoj razlog”, rekao je i dodao da naši školski programi ne uče djecu kritički misliti pa je onda i ovo dobar smjer.
Je li slučajno da se ovaj “prvi put” dogodio upravo u Rijeci, koju se proziva zbog programa EPK pa dobija nadimke “crvena Rijeka” i slično, Dežulović kaže da je nezamislivo da se takva inicijativa pokrenula negdje drugdje:
“Sasvim sigurno nije slučajno. Nezamislivo mi je da je bilo gdje, a naročito u Splitu. Da Lucić, mi, budemo u školi i da to bude dio škoslkog programa, nama to iz splitske perspektive izgleda potpuno nevjerojatno i fantastično. I u tom smislu Rijeka se još jedanput potvrđuje kao jedan eksteritorijalan prostor slobode u Hrvatskoj, u svakom smislu – društvenom, političkom, pa evo i školskom…”
#related-news_0
Rijeka predvodi stvar, neka se drugi ugledaju malo, neka uče malo kako se to radi, poručuje Dežulović. No, ti učenici se u vrijeme Ferala nisu rodili, a sigurno ne znaju tko su general Tolj ili Drago Krpina, samo neka od imena koja su se spominjala u satiričnom političkom tjedniku. Mogu li onda uopće shvatiti tu satiru i općenito humor Ferala?
“Apsolutno ne trebaju znati tko su oni. Jedva da se ja više sjećam tko su ti ljudi. Oni su nevažni, oni su sporedni likovi. Feral nije tu da ih uči tko je bio Drago Krpina, nego da nauče prepoznavati Drage Krpine danas, a ne fali ih, niti će ih faliti kod nas. On je povijesni lik kao iz nekih Šenoinih “Povjestica”, ali ima ih i dan danas. Treba ih prepoznavati i izrugivati i danas”, rekao je.
Dežulović kaže da je najčešće postavljano pitanje u njihovim životima bilo hoće li se i kad opet okupiti feralovci:
“Mi smo u pravilu odgovarali da ga neće biti i da ga ne treba biti u onakvom obliku i formi kakav je bio. To je bio medij za ono vrijeme. Do prije par godina smo rezolutno odbijali mogućnost da bude Feral. Onda smo nekako počeli po glavama vrtjeti… Ali možda neka nova platforma, s nekim mladim ljudima. Predragovim odlaskom sve smo to prolongirali za neku drugu dimenziju, ali u ovoj našoj ovozemljaskoj stvarnosti Ferala neće biti. Ali razloga za Feral će biti pa je to na sljedeći generacijama. Možda među njima nikne feralovska ideja kako je i naša nikla iz nekih kulturnih pojava koje smo kao klinci upijali.”
Puno je još materijala na političkoj sceni koji može poslužiti za satiru. Slaže se i Dežulović s tim, no nešto drugo ističe kao “našu nesreću”:
#related-news_0
“Naša nesreća nije u tome što ima materijala za satiru, nego što je taj materijal još uvijek iz devedesetih. To je katastrofa. Nije naš materijal iz 2020. kao u nekim normalnim zemljama i kulturama. Mi se još uvijek bavimo devedesetom i devedesetprvom. Samo kratka ilustracija – ja sam “Pjesme iz Lore”, moj domoljubni koloplet pjesama o simpatičnom malom logoru u Splitu pisao krajem devedesetih godina i početkom dvijehiljaditih i tada, desetak godina nakon što se Lora dogodila, razmišljao sam ima li to uopće smisla objavljivati. Prošlo je 10 godina, dogodile su se one trećesiječanjske promjene, izgledalo je kao da mi to polako nadživljavamo, i onda se ispostavilo da itekako ima razloga. Te pjesme sam objavio 2003. i tad sam mislio da ih je možda naprosto pregazilo vrijeme. 17 godina kansije još uvijek traju suđenja za Loru. Tako da, nema nama budućnosti, mi živimo u toj prošlosti, plitkoj, vlažnoj, prljavoj, tijesnoj, maloj prošlosti…”
Dotaknuli su se kratko i aktualne političke situacije i odlaska Glavnog državnog odvjetnika.
“Nisam siguran da ćemo mi primijetiti i da bismo primijetili da ga nema. Kao što nisam siguran bismo li primijetili i uopće kad su smjene vlasti, kad su ti neki vakuumi između izbora i između reizbora. Da se sad raspusti hrvatski parlament i da hrvatska vlada kolektivno da ostavku i da se pet godina ne raspišu izbori, siguran sam da nitko ne bi primijetio. To je jedan gluhi vakuum, status quo, koji je samoodrživ. Ima jedan insekt koji se sam obnavlja i koji navodno živi hiljadama godina u svim okolnostima i u svim uvjetima. Tako otprilike izgleda infrastruktura našeg društva. Ona je samoodrživa i neuništiva”, rekao je Dežulović.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows | i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram
