O istraživanju Reutersovog instituta za novinarstvo o tome kako je koronakriza utjecala na povjerenje ljudi u medije za Točku na tjedan govorio je Rasmus Kleis Nielsen, direktor tog instituta sveučilišta Oxford.
U Reutersovu institutu analizirali ste kako ljudi konzumiraju vijesti tijekom koronakrize. Ako se ne varam, analizirali ste šest zemalja. Što ste doznali?
VEZANE VIJESTI
Najvažniji je zaključak da su informativne kuće izvor informacija o koronavirusu koji se najviše koristi. Većina ljudi koje smo anketirali kaže da su informativne kuće relativno pouzdane glede informacija o krizi. Isto tako, važno je reći da oni koji se oslanjaju na informativne kuće znaju znatno više o bolesti od drugih. Doznali smo i da se velik broj ljudi u mnogim zemljama oslanja na društvene mreže, stranice koje nude videosadržaj, aplikacije za razmjenu poruka i internetske tražilice. Neke od ovih platformi katkad se zlorabe za širenje dezinformacija pa je vladao strah da će oni koji se na njih oslanjaju biti manje informirani o ovoj bolesti. Otkrili smo da tim platformama ljudi vjeruju manje nego vijestima, ali nisu manje informirani o bolesti kad se oslanjaju na njih. Držim da je to olakšanje i ohrabrujuće je što ih ljudi koriste, a da nisu dezinformirani. I u konačnici, a i ono što želimo naglasiti, u mnogim zemljama postoje značajne razlike u socijalnom i političkom pogledu. Oni s ograničenom razinom formalnog obrazovanja obično mnogo manje znaju o bolesti, manje se oslanjaju na informativne kuće i mnogo manje vjeruju vijestima. To predstavlja velik izazov informativnim kućama u smislu toga kako doprijeti do svih, a ne samo privilegirane elite. U nekim pak zemljama političari poput Donalda Trumpa u SAD-u napadaju stručnjake i neovisne medije. Na različitim dijelovima političkog spektra postoji vrlo drukčiji pristup. Ljudi koji gaje simpatije prema ovim političarima manje se oslanjaju na vijesti, manje im vjeruju i mnogo manje znaju o bolesti od ostatka stanovništva.
Bi li rekao da je došlo do zaokreta i da su ljudi zbog koronavirusa opet počeli vjerovati tradicionalnim medijima u usporedbi sa situacijom u posljednjih deset godina?
Mislim da je donekle teško izvesti jasan zaključak u vezi s time. Mislim da podaci pokazuju neke naznake kako je razina povjerenja u informacije o koronavirusu veća nego što je posljednjih godina bila u vijesti općenito. Primjerice, kad smo lani u ovim zemljama pitali ljude vjeruju li većinu vremena većini vijesti, samo se manjina složila s tom izjavom. No kad smo u istim zemljama pitali ljude vjeruju li vijestima informativnih kuća o koronavirusu, većina ih je odgovorila potvrdno. Mislim da u tom smislu postoje neki pozitivni pomaci. U općenitom smislu smatram da je ovo dobar trenutak za nekontroverzne stručnjake. Povjerenje u znanstvenike, zdravstvene stručnjake i liječnike izuzetno je veliko u svim analiziranim zemljama i skupinama. No to baš i ne vrijedi za manje specijalizirane oblike stručnosti. Novinari su stručnjaci, ali nisu znanstvenici ni liječnici. Isto vrijedi i za oblike stručnosti koji su kontroverzniji, što je čest slučaj s novinarstvom, koje je izloženo napadima političara. Isto tako, u nekim zemljama to vrijedi i za međunarodne zdravstvene organizacije poput WHO-a. Primjerice, pristaše Donalda Trumpa na desnici WHO smatraju mnogo manje pouzdanim od ostatka stanovništva.
Prema vašem izvješću, jedan od izvora kojima se najmanje vjeruje… Ljudi nemaju tendenciju vjerovati drugim ljudima, onima koji se predstavljaju kao da nešto znaju o ovoj situaciji. To je također nešto novo. Usporedimo li način kako ljudi komuniciraju na društvenim mrežama u posljednjih 10 godina, bi li rekao da je došlo do promjene i u tom smislu?
Mislim da to ilustrira sljedeću temeljnu činjenicu… Možemo mariti za druge i poštovati ih, a da ne poštujemo baš svako njihovo mišljenje i sve što kažu. Svi osobno poznajemo ljude, ili pak s njima samo komuniciramo na društvenim mrežama, koji nam mogu dati svoje mišljenje, o vremenu, nogometu ili nečem sličnom, ali nikada ne bismo vjerovali onomu što kažu o javnom zdravlju ili o tome kako se nositi s ovom epidemijom. Upravo svjedočimo dokazima o tom zdravom razumu. Većina nas svjesna je da su nasumični neznanci vrlo loš izvor informacija o javnom zdravlju. To ne znači da ih ne treba poštovati i ne komunicirati s njima, nego da ne bismo trebali riskirati život na temelju onoga što misle o koronavirusu.
Analizirali ste šest zemalja. Postoje li ikakve posebnosti po pitanju medija? Vjeruju li ljudi u nekim zemljama više “online” izvorima, televizijskim vijestima ili pak tiskanim medijima?
Dvije su najveće razlike… Prva se odnosi na aplikacije za razmjenu poruka. U nekim zemljama poput Argentine ili Španjolske mnogi već dugo koriste aplikacije poput WhatsAppa kako bi dijelili vijesti i razgovarali o njima. U vezi s koronavirusom to čine čak i u većem broju, većinom s onima koje znaju, ali i s neznancima. No takva situacija nije u svim zemljama, u nekim drugima ovi ljudi i dalje predstavljaju manjinu. Druga je velika razlika u tome kako se politika i mediji isprepliću. S jedne strane imate zemlje poput Argentine koje su relativno manje polarizirane. S druge strane, u zemlji poput Njemačke desnica je vrlo nepovjerljiva prema medijima, ali većina stanovništva ima veliko povjerenje u medije i vlast. A zatim imate situaciju poput one u SAD-u koja je najekstremnija u istraživanju koje smo proveli. Oni na ljevici imaju veliko povjerenje u medije, ali saveznoj vlasti vjeruju manje nego običnim građanima. Oni na desnici pak imaju veliko povjerenje u saveznu vlast, ali vijestima vjeruju manje nego običnim građanima.
#related-news_0
Jedna od stvari koje ljudi i u ovim zemljama primjećuju povećana je razina povjerenja u stručnjake. Je li to nešto novo? Svjedočili smo tomu da stručnjake napadaju tijekom nekoliko važnih povijesnih događaja. Primjerice, britanski ministri govorili su da ne trebaju stručnjake tijekom cijele situacije u vezi s brexitom. Je li i to nešto novo? Vraćamo li se korijenima i kada su posrijedi oni koji naprosto nešto znaju o onome o čemu govore?
Mislim da su tu u igri dvije vrlo drukčije stvari. Prvo: široko povjerenje javnosti u specijalizirane stručnjake. Većina istraživanja upućuje na to da je ono već dulje prilično veliko. I drugo: pitanje političkih napada na stručnjake te odlučuju li se političari uopće obratiti stručnjacima. Tu razina politizacije stručnosti puno više varira. Isto tako, vrijedi istaknuti da su neki stručnjaci s kojima desni političari često imaju problem češće oni s područja društvenih znanosti koji imaju tendenciju raditi preskriptivne analize onoga što bi trebalo učiniti u situacijama koje su u principu političke te političari možda imaju dojam da ovi prekoračuju svoju ulogu. No u situaciji u kojoj postoji veći politički konsenzus o cilju, u principu svesti broj preminulih na minimum, mislim da će se političari puno više oslanjati na stručnjake, posebice one koji su usko specijalizirani, a ne na one iz domene ekonomije, politologije i društvenih znanosti.
Možda će zvučati patetično, no misliš li da se na ovim temeljima kojima sada svjedočimo može izgraditi neka bolja budućnost?
Mislim da će ova kriza ubrzati neke temeljne trendove kojima već svjedočimo u medijskom prostoru. Oni mediji koji u ovoj krizi javnosti pokažu da mogu isporučiti pravovremene, točne, pouzdane i relevantne informacije iz ove će krize izaći sa snažnijom pozicijom. No jasno je i da mnoge medijske kuće neće biti sposobne odgovoriti na ovaj izazov. Suočit će se sa snažnim udarom ekonomske krize, ali i shvatit će da veći dio javnosti njihov sadržaj smatra manjkavim. Držim da je za najbolje medije ovo prilika, ali za mnoge je ovo situacija puna izazova.
#related-news_0
Jedna od stvari o kojima raspravljate u Reutersovu institutu, pratim vas na Twitteru i to je nešto što vas izuzetno brine… Dakako, loša gospodarska situacija već prati lošu zdravstvenu situaciju. Sve vlade na svijetu vode brigu o svojim strateškim industrijama. Ali nema mnogo zemalja koje u tom smislu prepoznaju medije, unatoč tomu što prepoznaju važnost medija u ovom trenutku. Ne prepoznaju medije kao strateški važnu industriju, osim zemalja koje imaju javne servise poput BBC-ja u UK-u itd… Kako to objašnjavaš?
Čvrstog sam uvjerenja da neovisno profesionalno novinarstvo služi javnom interesu. I mislim da možemo reći kako od njega svi imamo koristi, iako se uvijek ne slažemo o tome što je dobro novinarstvo ili nam se možda ne sviđaju svi novinari ili medijske kuće. I ta raznolikost može biti pozitivna stvar. No mislim da je veoma jasno kako velik dio javnosti gaji sumnje o vrijednosti profesionalnog novinarstva i ljudi nisu nužno uvjereni da teško zarađeni novac poreznih obveznika treba trošiti na potporu novinarstvu. Ova kriza neke od njih možda navede da se predomisle. Ali iako mnogi političari pozitivno govore o novinarstvu, uopće nije jasno jesu li spremni išta poduzeti kako bi mu pomogli. Mislim da ćemo tijekom ove krize doznati tko doista podržava novinarstvo, a tko samo govori lijepe stvari kad ga to ništa ne košta te ne zahtijeva odvajanje resursa i obvezujuće odluke. Smatram da će se tijekom ovog razdoblja pokazati koji političari doista vjeruju u neovisno profesionalno novinarstvo.
Jeste li u izvješćima zamijetili da novinari trpe tijekom ove krize? Ne medijske kuće kao takve zbog slabog financiranja i tako dalje, nego novinari pri obavljanju svoga posla.
Trpe u kojem smislu?
Trpe li kritike javnosti, političara, onih koji i dalje misle da čine nešto loše, a ne dobro?
Iz našeg istraživanja veoma je jasno da još postoji značajna manjina onih koji imaju vrlo nisku razinu poštovanja prema informativnim kućama i koji smatraju da šire dezinformacije, odnosno laži i izmišljotine. Radi se o velikoj manjini. Manjini, ali velikoj manjini. Mnogi su novinari vjerojatno izloženi uznemiravanju na internetu od ljudi koji nisu zadovoljni njihovim izvještavanjem, koji misle da su prenapuhali i ispolitizirali ovu krizu. Dakako, svjedočimo i mnogim primjerima političara, od kojih je najistaknutiji vjerojatno predsjednik Trump, koji vrlo agresivno napadaju informativne kuće zbog onoga što ti političari smatraju netočnim prikazom ove krize. Ovo nam samo ilustrira koliko je novinarstvo važno. Vrlo je teško baviti se kvalitetnim novinarstvom, a da nije kontroverzno. Na neki način treba biti počašćen time što ljudi koji imaju problem s činjenicama i točnošću imaju nešto protiv vašeg izvještavanja.
#related-news_0
Vjerojatno si zamijetio da u nekim dijelovima svijeta, osobito u nekim dijelovima Europe, postoje tendencije da neotesani i loši političari iskoriste ovu situaciju kako bi se domogli više političke moći nego što im je zapravo potrebno. Mađarska je možda najbolji primjer. Mislim da je The Washington Post objavio da je Mađarska prva demokracija koja je preminula od koronavirusa. Prijeti li novinarstvu opasnost da ove izvanredne mjere i vremena, izvanredne mjere koje politika i država trebaju kako bi se borile protiv koronavirusa, postanu nešto što se može iskoristiti protiv onih koji ih kritiziraju – novinara?
Nema sumnje da će izuzetno slabim i nesigurnim političarima koji se boje slobodnih ljudi i slobodnih medija ovo biti tek još jedna prilika koju će pokušati iskoristiti kao izliku da ograniče građanske, medijske i novinarske slobode. Ne moramo prihvatiti njihove smiješne izlike i pokušaje prikrivanja autoritarnih instinkta pod krinku brige za javno zdravlje. Posrijedi je puka grabež za moć! Oni koji ne vjeruju u liberalnu demokraciju i pravo građana da budu informirani i donose vlastite odluke pokušavaju iskoristiti ovu krizu da ograniče tuđe slobode i zadrže vlast.
Moja je posljednja tema vezana uz nove tehnologije, ne samo u novinarstvu, ali i u njemu. Pratiš li što Apple i Google rade u borbi protiv ove krize?
Da, ali nisam stručnjak za to područje.
Koji je tvoj stav o tome? Misliš li da je to pozitivno ili…?
Mislim da sve institucije u društvu trebaju promisliti kako mogu pridonijeti u borbi protiv ove krize. Drago mi je što mnoge velike tvrtke, uključujući tehnološke, ulažu napore kako bi pomogle. Mislim da je veoma važno da svaka takva velika inicijativa bude podložna nadzoru i kontroli kako bismo osigurali da ne dođe do kršenja temeljnih prava, uključujući pravo na privatnost i zaštitu podataka. Siguran sam da ove inicijative imaju najbolje namjere i nadam se da nešto mogu promijeniti. Ali u isti mah, izuzetno je važno da ne zaboravimo temeljna prava u razumljivim naporima da odgovorimo na krizu koja toliko negativno utječe na sve nas.
Google se pojavio kao svojevrstan spasitelj. Prije nekoliko dana objavili su kako su spremni financirati sve redakcije snažno pogođene krizom. Misliš li da to može utjecati na njihovu uredničku neovisnost u pogledu izvještavanja o velikim tehnološkim tvrtkama?
Imam veliko povjerenje u profesionalno novinarstvo i neovisne informativne kuće. Na globalnoj je razini samo novinska industrija teška oko 100 milijarda američkih dolara na godinu. Ako je tu industriju moguće potkupiti s nekoliko stotina milijuna dolara na godinu, problem je u industriji, a ne u novcu koji joj se nudi. Mislim da ozbiljne neovisne informativne kuće i profesionalni novinari neće dopustiti da na njih utječe nešto novca u situaciji poput ove. Opetovano svjedočimo primjerima medijskih kuća koje su sasvim sposobne surađivati s velikim tehnološkim tvrtkama na konkretnim projektima, a da pritom zauzimaju čvrst, neovisan, a često i vrlo kritičan stav prema poslovanju tih istih tvrtki. Dakako, uvijek će postojati beskrupulozni ljudi koji će popustiti i na neki se način pokoriti. Ali ako se novinska industrija i novinarska profesija mogu staviti pod kontrolu tako ograničenom svotom novca, problem nije u novcu, nego integritetu.
Moje je posljednje pitanje vezano za Ujedinjeno Kraljevstvo. BBC je izložen prijetnjama nove konzervativne vlade. Misliš li da će ta situacija eskalirati? Hoćemo li uskoro svjedočiti kraju BBC-ja? Je li posrijedi jedna od njegovih najgorih kriza u posljednjih nekoliko desetljeća ili je cijela ova priča prenapuhana?
Mislim da je pritisak na BBC i dalje prisutan, ali privremeno je stavljen na čekanje. U ovom bi trenutku samo najporemećeniji ideolog pokušao razmontirati organizaciju koja očito pomaže okupiti britansku javnost i informira građane o krizi te pomaže vladi iskomunicirati politike i preporuke cjelokupnoj javnosti. To ne znači da je pitanje budućnosti ovog javnog servisa riješeno, to je legitimna politička rasprava koja će se voditi u UK-u. Ali izuzetno bi me iznenadilo kad bi se ta rasprava odigrala dok je koronakriza u punom jeku. Rasmuse, najljepša hvala na ovom divnom razgovoru. Nadam se da si dobro i da ćeš ostati zdrav. I kao što ljudi danas kažu: ostani negativan! Doista! Prijatelju, drago mi je što smo se vidjeli. Čuvaj se!
