Svečanim prijemom, Hrvatski sabor u četvrtak će obilježiti 24. obljetnicu hrvatske neovisnosti, sjećajući se 8. listopada 1991., kada je prvi saziv Sabora odlučio raskinuti sve državnopravne sveze s bivšom državom, SFRJ.
Povodom državnog praznika, gost Novog dana kod Tihomira Ladišića bio je povjesničar Hrvoje Klasić.
PROČITAJTE VIŠE
Samo 14 posto ljudi zna kad točno slavimo ovaj blagdan, vjerujem da nije drugačije niti sa drugim praznicima. Zašto je to tako?
“Ja sam se ugodno iznenadio i s ovih 14 posto jer, od kada pričam sa studnetima na fakultetu, vrlo rijetko naiđem na nekoga tko zna, osobito razliku između 25.6. i 8.10., jer je to zapravo trenuak kada se neki događaj zbio, i trenutak kada je potvrđen. Možda je stvar u jednoj nestalnosti, svemu smo postupili tako da je krenulo s nekom “nultom godinom”, a svaka nova vlast koja je dolazila je uvodila svoju i ustvari nemamo jedan sistem kojeg nadograđujemo, nego ih stalno mijenjamo. Nije to samo stvar s državnim praznicima. Mi smo od 1991. godine uveli i dosta vjerskih opraznika. Ja često pitam deklarirane vjernike o vjerskim blagdanima, pa ni tada ne znaju što su točno i kada.”
Što se onda dogodilo na taj dan 1991. godine?
“Ustvari bi se morali vratiti unazad, na referendum 19. svibnja 1991. i na temelju odluke na njemu se pozvalo na hrvatsku samostalnost i mogućnost da u nekom trenutku dođe do novog saveza, za hrvatsku samostalnost. I na temelju toga je Sabor donio dva dokumenta – deklaraciju i odluku, kojom se tek kreće u proces razdruživanja, jer tom odlukom nisu prekinute sve veze, primjerice savezni zakoni i neke institucije. No, mjesec dana prije toga, u svibnju, predsjednik SFRJ je Stipe Mesić. Hrvat je dakle predsjednik te države, a ne samo da smo ju priznavali. Međutim, odluka je na neki način suspendirana i dogovoreno je, jer se vidjelo kuda bi sve to moglo ići, na Brijunima u srpnju da se stavi moratorij od tri mjeseca, pa da se ipak pokušaju predstavnici republika SFRJ mirno dogovoriti da ne dođe do rata. No, 7. listopada je JNA bombardirala Banske dvore, sutradan se u Šubićevoj gotovo u tajnosti sastao Sabor, gdje je Vladimir Šeks pročitao tu odluku o raskidu svih državnopravnih sveza s Jugoslavijom.”
Što je s 30. svibnja, kada se Račanovom Vladom pomaknuo datum?
“Taj dan ni po čemu nije Dan državnosti. Ni inače nema ustava u kojem Hrvatska nije država, ima i sve svoje elemente, oni nisu nikako uvedeni tek 30.5. Jednom kada smo pričali u jednoj emisiji, gdje je bio Šeks, o tome zašto baš taj datum, rekao je umjesto da je Mesić pozvao sve da dogovoirmo jedan datum, on je samoinicijativno rekao baš taj, 30.5. Praznici su dakle zbilja politička odluka i to može biti i dan kada se nešto nije dogodilo, ali je bitno da ga se svi drže. Mi od 1991. nemamo nacionalni konsenzus oko nekih bitnih, ključnih stvari, i zato nam se i događa sve ovo.”
Kakva je tada bila pozicija hrvatske samostalnosti u očima međunarodne zajednice?
“Posebno se 1990. godine u javnosti ne govori o samostalnosti. Hrvatska je dio Jugoslavije, i to neki ključni igrači nisu podupirali. Zbog toga se i ide u pregovore i tromjesečni moratorij. Jer da su ključni igrači bili za samostalnost, odmah bi se dopustilo razdruživanje. To vidite po izjavama aktera iz tog vremena, nitko tada ’90. ili ’91. ne govori “Mi moramo izaći van, moramo biti samostalni”. Tu se još uvijek navodi mogućnost saveza, ali samostalnih suverenih država. Upravo to što se tako moralo govoriti, pokazuje da se to najviše radilo zbog međunarodne javnosti.”
Je li HDZ bio najviše zaslužan za stvaranje države?
“Za našu tranziciju u višestranačje velika je uloga bila u Savezu komunista Hrvatske. Donesen je Zakon o izborima, pobijedio je HDZ, postojale su i druge stranke… Kad gledamo na te rezultate, Franjo Tuđman postaje prva osoba Hrvatske i na njima je bila najveća odgovornost. Međutim, posebno u vrijeme rata su u ‘Vladi nacionalnog jedinstva’ svi dali svoj doprinos, i tu svojatati tko je više, a tko je manje, posebno govoreći o braniteljima – imate ljude koji su bili Srbi po nacionalnosti, vjerni i nevjernici… Dakle, tu svojatati bilo koji segment nije fer niti potrebno, a niti danas nije dobro.”
Zašto je i danas na izborima tema domoljublja tako aktuala? Čak i SDP sada drži ruku na srcu i maše zastavama?
“Mislim da još prolazimo neke dječje bolesti i bolesti demokracije, domoljublja, ali i izgradnje države. Jedan izraleski političar rekao mi je “Vi ste vrlo malda zemlja i društvo, i puno treba graditi“. Rekao bih da me strah, ne domoljublja, nego ako 25 godina kasnije stranka bazira svoj program na domoljublju, onda me strah budućnosti države i političara koji se pozivaju na to, umjesto da govore o budućnosti. Bojim se da imamo deficit takvih ideja i vizionara, danas nam treba druga osoba od one koju smo imali ’90. i ’91. godine. Pozivanje na domoljublje i patriotizam je štetno u ovom trenutku u Hrvatskoj. Ne znači da trebamo zanemariti vrijednosti koje Hrvatska ima.”
O pozivanju političara na dobrosusjedske odnose.
“Danas je sasvim neobična situacija u kojoj lijevi premijer u oštrom sukobu s Beogradom i Budimpeštiom ,a HDZ se zalaže za neke dobrosusjedske odnose.
Političari moraju stvarno paziti što govore. Mi iz ove regije pobjeći ne možemo i ne trebamo, to je naše prirodno okruženje, i bit će i uspona i padova, no prije svega sa svojim susjedima moramo biti u dobrom odnosu. Ne moramo biti u braku, ali moramo poštivati neke utuse modernog društva. Treba se čuvati nekih ekstremnih izjava koje ukazuju na nedosljednost i nepolitičnosti, kao i nedostatak vizije u svijetu u kojem živimo.”
Jedna od jučerašnjih izjava prilikom posjeta hrvatske predsjednice Mađarskoj je da je povijest mađarsko-hrvatskog sukoba nešto čime se može ispuniti knjižnica. Kakav je u ovom trenu položaj predsjednice Republike i Mađarske u pogledu na izbjegličku krizu?
“Pozivati se na te odnose kao primjer odličnih odnosa – mislim da se Ante Starčević u grobu okreće. Ali i to je povijest i proces gdje se stoljećima protiv nekoga borite, a u drugom ste s tom državom u najboljim odnosima. Tako je i sa Srbima, Slovencima itd. To su procesi koje treba uvažavati.
Što se tiče aktualnog trenutka, teško mi je komentirati posjet predsjednice. Ja se ne slažem s onim što Orban radi s mađarskim društvom, i kako izgleda živjeti tamo, no ovo je samo vrhunac, gdje su Europa i Svijet vidjeli što Mađari proživlajvaju već neko vrijeme. Ako im odgovara takav tip vlada i političara, mi to moramo poštivati i naći modus koji će nama odgovarati.”
Pitanje vlaka kao dio političkih odnosa između dvije članice EU?
“Barem u dva slučaja smo imali i goru situaciju od bodljikave mađarske žice. No, mislim da Europa uči na ovome što se događa u zadnjih nekoliko mejseci. Nitko nije mogao predvidjeti da će dvije članice EU graditi među sobom zid, ili žicu. To pokazuje i nesnalaženje Bruxellesa i Mađarske, i to su potezi na kojima treba učiti. Svijet je prepun nepredvidljivih izazova, i nadam se da ćemo na ovome nešto naučiti, da bismo sukobe rješavali tamo gdje počinju. Rješenje izbjegličke krize je u Siriji, Afganistanu itd., a ne u Europi. Mislim da će se tako i EU unutar sebe i prema van graditi u drugom smjeru, ali i to zahtijeva vizionare.”
