Psihologinja CZSS-a Zagreb Valerija Kanđera, u TNT-u je Nataši Božić objasnila što sve ljude koji rade sa najslabijima u ovom društvu tjera na krik za pomoć i njima i njihovim korisnicima.

Ne početku je rekla da u Centrima moraju biti svjesni da ljudi koji dolaze ne dolaze tamo jer im u životu “cvjetaju ruže”.

“Nama dolaze ljudi koji imaju probleme i nitko nije sretan što dolazi. Odavno sam osvijestila je da je primarna zadaća da ih dočekamo osmjehom. Najprije bih pomogla osobi da zajedno pronađemo koje su to jake strane. Svaka osoba koliko god bila u problemu ima neke jake strane, ako ne u sebi, onda u svojoj okolini”, rekla je.

Na pitanje može li se takav pristup primijeniti i na sustav kaže:

“Ja sam znala reći kada mi ljudi kažu: ‘Tebe za ministricu’, da je toliko problem u sustavu da ne bih znala odakle krenuti da sam na tako važnom mjestu. Mislim da su jake strane pojedinci, koji vole svoj posao i dobro rade i unatoč svim problemima nalaze neki razlog za ostati i entuzijazam za pomoći. Naravno da u svakom žitu ima kukolja. U svakoj struci ima ljudi koji se u tome ne snalaze, koji su možda izabrali dobru struku za sebe i koji možda od starta nisu imali podršku da se razviju.

Ali usuđujem se reći da u sustavu ima kvalitetnih ljudi koje bi najprije trebalo čuti. U svom statusu sam navela puno toga i poslije sam se sjetila da je tu bilo još puno toga. Puno problema kojih se u tom dahu nisam stigla sjetiti. Treba od nekuda krenuti. Obiteljski zakon se mijenjao na desetke puta otkako ja radim, postoji pravna nesigurnost u tumačenju tih promjena. To je jedan dio priče”, objašnjava.

“Inicijative ne bi trebale polaziti osudom”

Kao drugi dio problema naglašava manjak zaposlenih:

“Drugi dio je potreba za zapošljavanjem većeg broja ljudi. Ja vjerujem da ima, ali kako ćete ih motivirati da dođu. Svaka ovakva tragedija koja se dogodi i sa sobom povuče prozivanje, grubu kritiku, ne kažem da bismo trebali biti nedodirljivi, ali ovisi odakle kritika odlazi. Je li to utemeljeno, je li u namjeri da se nešto poboljša ili je to samo da se baci kamen na pojedince i sustav”, kaže.

Osvrnula se i na izjave koje se stigle iz inicijative Spasi me:

“Dapače, svaka građanska inicijativa, brojne udruge jesu partneri sustava socijalne skrbi s kojima mi surađujemo. Pa mi često ne bismo imali gdje poslati roditelje na savjetovanje, u tzv. školu za roditelje, program osnaživanja na planu roditeljstva da ne postoje određene inicijative i udruge s kojima imamo fantastičnu suradnju. Stvar je u tome koje polazište ima svaka ta inicijativa, ima li polazište ‘ljudi čujte i nas, mi bismo htjeli pomoći i biti partneri, prepoznajemo da sustav ima problema’, a ne da polazi s osudom.

Kada nekoga okrivljavate, kada uopće upotrijebite riječ krivnja, krivnja je nešto što se utvrđuje u kaznenim postupcima na sudu. Ovdje možemo pričati o odgovornosti i u kojoj mjeri je netko od nas odgovoran, ali ako u startu krenete s prozivkom pa onda još krenu i ti neki statusi koji se također šire, koji su vrlo osuđujući i vulgarni, kako da vjerujemo da ti ljudi dolaze s dobrom namjerom da se nešto promjeni? Ljudi koji nisu iz struke i koji ne vide pogled iz sustava često misle da mi imamo čarobni štapić i da možemo nešto samo tako promijeniti. To nije moguće”, rekla je.

“Na vrhu trebaju biti ljudi iz sruke”

Rekla je i kako se hijerarhija u sustavu mora poštovati:

“U toj javnoj službi, u javnim sektorima, zdravstvo, školstvo, policija ili mi, imate neku hijerarhiju i ne možete samo tako doći i da netko od nas, neka grupa aktivista iz sustava budemo primljeni kod ministra ovog ili bilo kojeg prethodnog. Vi ste morali nazvati moju ravnateljicu koja je morala dati suglasnost da bih ja mogla ovdje doći, postoji hijerarhija koja se naprosto mora poštivati.

Mislim da je i uloga onih koji su gore, je li to ministar ili ljudi koji su uz njega, savjetnici, voditelji sektora itd, oni bi trebali biti ljudi koji su potekli iz struke. Ljudi koji imaju znanja, koji su se dokazali kroz višedesetljetni ili 10-godišnji staž u pješadiji i onda dolaze gore i onda razumiju sustav i odozgora ga počinju mijenjati. Ne može od malog vojnika krenuti promjena nego od generala, ali mi možemo i moramo ukazivati”, veli.

Kako pojedinci mogu pomoći sustavu?

Što pojedinci mogu učiniti da poboljšaju sustav?

“Svi mi koji živimo u velikim zgradama često ili ponekad čujemo viku i galamu koja se ponavlja. Što možete učiniti? Možete nazvati policiju ili nadležni Centar za socijalnu skrb i reći: ‘Ljudi se ovdje nešto događa’. Možete i anonimno napisati ako želite, javiti i reći, bolje da ste pogriješili, što se također utvrdi kod tih anonimnih prijava, ali u velikom broju slučajeva je ta prijava dobrodošla. To je ono što svaki pojedinac može”, objašnjava.

“No ako se sada malo odmaknemo od svakog od nas. Liječnik kojem dolazi odrasla osoba ili dijete treba posvetiti nekoliko minuta i procijeniti je li ta modrica zaista pad ili nešto ozbiljnije. Ako liječnik ima dijete koje nije redovito procijepljeno, a znamo da su kod nas neka cjepiva još uvijek obavezna, treba javiti u Centar za socijalnu skrb pa taman da je i to jedina indicija u toj obitelji, javiti da provjerimo ima li tu nekog zanemarivanja.

Svaki učitelj u školi kojem roditelji ne dolaze na roditeljske sastanke koji primijeti da se dijete povlači u sebe, ili da dijete koje je bilo pristojno postane bezobrazno, svaku promjenu u ponašanju treba prijaviti. Što prije saznamo da se nešto događa, utvrdimo da ima grubog zanemarivanja ili zlostavljanja djeteta to ćemo prije izdvojiti dijete, dijete će biti manje dobi, spriječit ćemo dugotrajnije emocionalne ozljede i imat ćemo veću šansu da bude realizirano posvojenje, ta pravodobnost je jako važna”, objašnjava.

Problemi unutar sustava

Istaknula je kako pomnije treba pratiti obitelji u kojima postoje tri ili više rizičnih faktora kako bi se na vrijeme uočilo postoji li šansa za pojavu nasilje ili se ono već pojavilo. Na primjeru je, pak, pokazala i s čine se socijalni radnici nose.

“Nedavno mi je jedan mladi kolega, nov u sustavu, miran i staložen i kojeg bi trebali držati kao kap vode na dlanu jer nam nedostaje muškaraca, rekao: ‘trebao bih izdvojiti ovo dijete, ali zadnji puta sam 3 mjeseca od svih ustanova dobivao negativni odgovor. A na zamolbu da nam nađu neki smještaj, bilo koji, makar i prekobrojni, dobio sam dogovor: a jeste samo pisali ili ste i zvali?’ To je problem”, kaže.

Što se udomljavanja tiče, kaže da je posebno teško na to motivirati ljude u velikim gradskim sredinama. Osim toga, za smještaj u domu država daje 5000 kuna, a udomiteljskim obiteljim 2000 po djetetu plus 800 kuna naknade.

“Mi kada u Zagrebu smještamo djecu znamo da se tradicionalno udomiteljstvom na zapadnom dijelu grada bave ljudi s područja Zaprešića i okolice, a znamo da se na istočnom dijelu grada bave na području Vrbovca i okolice. Iako i tamo pretendiraju radije se baviti udomiteljstvom odraslih osoba nego djece jer je udomiteljstvo djeteta zaista 24-satna i iznimno velika odgovornost. Pa da je i dijete bez ikakvih poteškoća, napredno psihosocijalnog razvoja, a znamo da je vrlo često suprotno”, govori.

Što se tiče davanja prednosti pravima djeteta psihologinja kaže:

“Nije sve crno bijelo. Ako me pitate kao psihologa, kada mi dođu roditelji s djetetom, dijete je uvijek u fokusu, ali tih dvoje ljudi, nisu k meni došla dva krumpira. To su isto živi ljudi s vlastitom strukturom ličnosti, s vlastitim roditeljskim kapacitetima, nisu nam žute košuljice u kojima stoje spisi, to su živa bića”, kaže.

Proces izdvajanja djeteta iz obitelji

Objasnila je i kako točno funkcionira proces izdvajanja djeteta iz obitelji.

“Ono što jest problem kod udomiteljske obitelji, kada centar izdvoji dijete u postupku žurnog izdvajanja ili uz suglasnost roditelja i smjesti dijete u ustanovu ili udomiteljsku obitelj, pokreće na sudu postupak za oduzimanje prava roditelja na stanovanje s djetetom. Nakon godinu dana centar i sud su dužni napraviti reviziju tog postupka i utvrditi jesu li ste stekli u obitelji uvjeti da se dijete vrati ili će se pokrenuti postupak i još jednom donijeti takva odluka.

Kada je odluka donesena dva puta po isteku te dvije godine nemate više mogućnost po treći puta potvrditi oduzimanje roditeljima prava na život s djetetom. Imate dvije mogućnosti, ili vratiti dijete u biološku obitelj jer ste procijenili da su se poboljšali uvjeti, i radit ćete s tom obitelji i truditi se ili pokrenuti postupak radi lišenja prava roditelja na roditeljsku skrb”, veli.

“Sada dolazimo do brzine kojom se te odluke donose. Ne smije se dogoditi da postupak lišenja prava na roditeljsku skrb traje 2 ili 3 godine i onda na nekom od ročišta centar ili predstavnik centra dobije pitanje: ‘A jeste li sigurni da ste poduzeli sve one blaže mjere prije nego ste pokrenuli postupak lišenja?'”.

“Mi smo mjerni instrumenti”

Naposljetku je rekla da sami djelatnici moraju osvijestiti da u i oni mjerni instrumenti:

“Svakako bez novca i bez toga gdje ćemo smjestiti dijete nemamo o čemu razgovarati. Međutim mi koji smo djelatnici Centra za socijalnu skrb mi smo također mjerni instrumenti. Nisu samo. kada pričamo o psiholozima, psihotestovi mjerila. Ja sam također mjerilo. Ja kada s vama razgovaram ja vas procjenjujem, vi procjenjujete mene.

Mi se trebamo permanentno usavršavati u svom radu. Moramo biti svjesni da su naše procjene i stavovi na koje imamo pravo, ali ako su oni u koliziji s našim radnim mjestom, oni ne smiju biti vidljivi. Moramo biti svjesni da radimo iznimno osjetljiv posao. Da bi ljudi mogli osvijestiti važnost sebe kao mjernog instrumenta, važno je da im sustav omogući edukacije i da se osigura sustav mentoriranja mladim kolegama i kolegicama, barem pet godina”, zaključuje.