Gordana Zec, sestra Aleksandre Zec koju su 1991. zajedno s majkom i ocem u Zagrebu ubili pripadnici hrvatskog MUP-a, tzv. "merčepovci", dala je rijedak intervju za srpski BBC.
Ispričala je svoju ispovijesti tog kobnog dana kada je ostala bez skoro cijele svoje obitelji. Preživjeli su samo ona i njezin brat Dušan koji su se sakrili u kući.
Rekla je da su tu večeri imali obiteljsku večeru te da su očekivali goste koji se nisu pojavili.
Troje djece i otac otišli su na spavanje, a majka je ostala u kuhinji, u prizemlju. Gordana je slušala emisiju na radiju, ležeći u krevetu, a vrata od njene sobe su uvijek bila otvorena, jer je bila najmlađa, prenosi Index.
Gordana Zec: Tada sam je posljednji put vidjela, zagrlila sam je da ne ide
“Malo poslije 11 je neko pozvonio, bila sam budna i osluškivala sam, čula sam galamu. Onda sam ustala, stala na vrata i tada sam posljednji put vidjela Aleksandru koja je stajala na vratima svoje sobe, pogledala me i samo otrčala niz stepenice”, kaže Gordana Zec.
Otac je ustao iz kreveta, jer su ga dvojica ili trojica muškaraca u uniformi došli odvesti.
“Tu su se s njim naguravali, otac je navukao neki džemper, majka je tad poprilično plakala i tu su ga izveli, bos je bio”, kaže Gordana. Ocu su vikali da izlazi napolje i da je „Srbin i četnik”, majka je krenula za njim, ali su je vratili u kuću, prisjeća se.
Tad je Gordana otrčala dolje. “Znam da sam je tu zagrlila da ne ide… Meni je ovo jako bolno”, izustila je. „Međutim, mama je mene tad odgurnula i rekla da će doći brzo”, kazala je.
U dvorištu je devetnaestogodišnji vojnik Siniša Rimac, kako je kasnije priznao, dva puta pucao u Mihajla Zeca.
Gordana kaže da je u pidžami i bosa napolje istrčala van. Gledala je kako pripadnici hrvatskih snaga odlaze bijelim kombijem, ali nije znala da su unutra i njene majka i sestra. „Ja sam dotrčala do tijela oca i nisam stala, samo sam prošla, uplašila sam se zbog mnogo krvi i krenula sam u kuću kod susjeda”, kaže.
“S vremenom je sve teže”
“Znam da mi je deda Božo, tako smo ga zvali, otvorio i da sam mu rekla da su mi ubili tatu, a da je Dušan i dalje u kući i on je odmah pošao po njega”, svjedoči Gordana.
Susjed je pokrio tijelo Mihajla te je doveo i Dušana, a kod njega su sačekali policiju i hitnu pomoć.
“Znam da ujutro kad sam se probudila, došla je moja strina po nas, i u par kuća smo išli tražiti Aleksandru, bila sam uvjerena da je ona tu negdje”, kaže.
Međutim, Mariju i Aleksandru Zec, koja je još bila u pidžami, ubojice su odvele na zagrebačko Sljeme, gdje su ih u blizini planinarskog doma Adolfovac vezali, ubili i zakopali u smetlište.
“Čovjek, kako je stariji, misli da će biti lakše, a ono je, čini mi se teže”, kaže Gordana Zec.
Prisjetila se i zlokobne atmosfere u Zagrebu toga vremena. „Bilo je poziva na telefon i spuštanja slušalice, pa kombija ispred kuće, pa ga nema. Sjećam se i majčine brige i oca koji je bio jako zabrinut”, kaže. Te godine je raketiran Zagreb i Banski dvori u listopadu, što je i ona zapamtila, shvatila je da se događa “neko ludilo”.
Živjeli su s bakom pa se preselili u Banja Luku
Sredinom 1992, Gordana i Dušan Zec su napustili Zagreb i živjeli su s bakom na selu, a zatim se doselili u Banja Luku, dok je rat oko njih buktao.
Gordana se prisjeća da joj je tijekom odrastanja najveća strepnja bila „da se baki nešto ne desi”. “Ona nam je bila i otac i majka, i tetka i strina, nažalost”, kaže.
Baka Bosa ostala je siroče kada su joj roditelji srpske nacionalnosti ubijeni u ustaškom logoru Jasenovcu tijekom Drugog svjetskog rata, ali je to nije spriječilo da podrži ljubav sina prema Hrvatici i Zagrebu, kaže Gordana Zec.
Kuću u Zagrebu zamijenili su za jednu u Banja Luci, što je u vrijeme raspada Jugoslavije često bio slučaj prilikom raseljavanja stanovništva. Ovaj grad postao je Gordani i Dušanu dom gdje su se od prvog dana osjećali prihvaćeno i sigurno, kako kaže, bez sažaljenja. U Banja Luci je završila Ekonomski fakultet i zaposlila se, dok s poznanicima iz Zagreba nema kontakt.
“Kći me podsjeća na nju”
Iako je nova zagrebačka vlast nedavno postavila spomenik obitelji Zec na Sljemenu te se svake godine u hrvatskoj javnosti obilježava godišnjica smrti Gordaninog oca, majke i sestre, Gordana ne smatra da je hrvatsko društvo napravilo pomak u dobrom smjeru. Umjesto pravde ostaje, kaže, “gorak ukus u ustima”.
Tijekom odrastanja, ni ona, ni brat nisu mnogo puta otvarali bolnu temu stradanja njihove obitelji.
“Bilo je na početku teško živjeti s tom slikom, kad to dijete vidi, pa potisneš, pa se to negdje vrati. Uvijek sam sebe tjerala da moram dalje i da to tako treba”, kaže. Objašnjava da je “napravila zid oko sebe”, ne dajući ljudima da ga probijaju.
Gordana danas radi u Poreznoj upravi u Banja Lucci, udata je i ima tri kćeri, a srednja je najviše podsjeća na sestru. “Tako je plava i krhka”, kaže.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!