U TNT Rješenju, gdje smo se i ove nedjelje bavili pitanjem cjelodnevne nastave, ugostili smo Zrinku Ristić Dedić iz Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu, ravnatelja OŠ Milana Langa Igora Matijaševića te ravnateljicu OŠ "Nikola Tesla" u Rijeci Tatjanu Bandera-Mrakovčić.
Kako cjelodnevna nastava izgleda u praksi?
Tatjana Bandera-Mrakovčić, ravnateljica OŠ “Nikola Tesla” u Rijeci, istaknula je da njihova škola već 45 godina provodi cjelodnevni odgojno-obrazovni rad za učenike nižih razreda. U tom modelu nastava se odvija od osam do 16 sati, s mogućnošću dolaska učenika već oko 7.30 i ostanka do 16.30. Djeca koja kreću u prvi razred percepiraju to kao nastavak vrtića i ne smatraju problemom boraviti u školi tako dugo, ističe ravnateljica riječke škole.
“To nije nikakav problem. Bitna je koncepcija rada, da se nastava izmjenjuje sa slobodnim vremenom i organiziranim slobodnim vremenom. U tom periodu boravka u školi učenici imaju sve nastavne predmete, obvezne i izborne, i slobodne aktivnosti. Kada izađu iz škole, oni su slobodni, a sve nakon toga je njihov izbor i izbor roditelja”, kazuje.
Objasnila je i da učenici školske torbe s priborom nose u ponedjeljak, a tek ih za vikend vraćaju doma, kako bi, kaže, roditelji imali uvid u to što su učenici radili toga tjedna. “Oni u školi imaju topli obrok, imaju užinu. Naprave zadaće, s njima se individualno radi i mislim da tu nema nikakvih problema”, kazala je.
Upitana je potom u čemu je zapravo razlika u sustavu koji imaju oni i cjelodnevnoj nastavi.
“Mi imamo dvije učiteljice po razredu, dok eksperimentalna cjelodnevna nastava ima jednu. Mislim da je to previše posla za jednoga učitelja”, kazala je, objašnjavajući potom kako izgleda kada jedan razred vode dvije učiteljice.
“Jedna je zaposlena preko Ministarstva, a drugu zapošljava Grad. Svaka učiteljica predaje tri predmeta, a one su u svojim obvezama u potpunosti ravnopravne”, kazala je, dodajući da su i učenici i roditelji iznimno zadovoljni takvim načinom rada. “Roditelji su jako zadovoljni cjelodnevnom nastavom, a naši učenici prelaskom u peti razred, gdje imamo dvije smjene, i dalje ostvaruju jednako dobre rezultate. Nisu manje samostalni, nema promjena u uspjehu. Učiteljice su ih uspjele osposobiti za samostalan rad”, ističe ravnateljica.
Stručnjakinja zagovara devetogodišnje osnovno školstvo
Zrinka Ristić Dedić iz Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu kritizirala je projekt cjelodnevne nastave u Hrvatskoj. Smatra da je model iz više razloga potpuno promašen.
“U taj naš kalup osmogodišnje škole žele se ubaciti dodatni sati i time se zapravo želi nadoknaditi ono što u Europi djeca imaju kroz devet godina obveznog obrazovanja. Nije nam točno jasno zašto je Ministarstvo krenulo tim putem, između ostalog zato što je u hrvatskoj Strategiji odgoja i obrazovanja, koja je izglasana u Hrvatskom saboru 2014. godine, devetogodišnje obvezno obrazovanje bilo jedno od strateških ciljeva”, kazala je.
“Mislim da treba u temelju promijeniti ovaj koncept i ići na devet godina obveznog obrazovanja i u nekakav oblik produženog boravka, i to za niže razrede osnovne škole”, dodala je.
Istaknula je potom što joj je još problematično u ovome modelu.
“Uvelo se normiranje dodatnih redovnih sati nastave i roditelji dijelom i opravdano strahuju da će učenici, recimo, prvog razreda osnovne škole od postojećih 16 sati sada imati, po ovom programu, čak 26 sati redovne sati. U osmom razredu to se pomaknulo s 26 na 33 sata. Povećala se satnica nekih predmeta i uveli su se neki novi predmeti. Ne radi se samo o rješavanju dodatnih zadaća i nekih slobodnih aktivnosti, nego se radi i o novom opterećenju. To je posebno problematično i iz pozicije toga da suvremeni zahtjevi obrazovanja idu u novom smjeru”, zabrinuta je Ristić Dedić.
Također, ističe da model ne potiče razvoj samostalnosti i da ne nudi prilagodbe za učenike s različitim potrebama.
“Svima se daju iste obveze. Element umanjivanja socioekomskih razlika ne stoji jer on ne ide dalje od ekonomskog cilja. Ni na koji način se ne pružaju posebni programi za djecu kojima to treba, nego se svima na neki način zadaje isti okvir. Taj okvir je previše normiran i posložen je tako da je svima sve jednako i vi se ne možete kao kolektiv u školi prilagoditi potrebama ni kolektiva ni djece. Umjesto da idemo za time da povećamo diferencijaciju i individualizaciju, idemo za time da nudimo modele koje za sve vrijede jednako”, pojašnjava.
S njom se složila i Bandera-Mrakovčić, koja je istaknula važnost razlikovanja potreba mlađih i starijih učenika. Smatra da bi se starijim učenicima svakako trebao ponuditi topli obrok u školi, ali i opcija ostanka nakon nastave samo za one koji to žele, dok bi drugi mogli imati slobodno vrijeme za druge aktivnosti.
“Naši učenici pohađaju i glazbene i baletne škole, kao i sportske klubove. Nemoguće je da ćemo mi u školi moći ponuditi djeci sve ono što mogu, recimo, u školskim klubovima. Bespotrebno je one koji imaju hrpu drugih uspjeha i aktivnosti toliko zadržavati u školi”, kazuje. “Za malene cjelodnevna nastava? Apsolutno. Danas roditelji nemaju baka-servis, također rade sve duže”, dodala je.
Infrastrukturni problemi škola
Igor Matijašić, ravnatelj OŠ Milana Langa, naglasio je infrastrukturne i organizacijske prepreke s kojima se škole suočavaju pri pokušaju uvođenja cjelodnevne nastave. Njegova škola nije mogla aplicirati za eksperimentalni program jer nije radila u jednoj smjeni, a dodatno bi trebala proširiti kapacitete i infrastrukturu kako bi prihvatila cjelodnevni model. Također, istaknuo je probleme s prijevozom učenika i postavio je pitanje kako će autobusi dolaziti na vrijeme po djecu ako se ne zna što je obvezno, a što nije u cjelodnevnom programu.
Također, kazao je, nitko iz Ministarstva ga još nije ni kontaktirao vezano za problem s infrastukturom.
“Nisu i ne mogu reći da očekujem da će se to dogoditi. Proći će ove četiri godine eksperimenta, a očekivati da će se u tom razdoblju sve škole prilagoditi tako da mogu provoditi cjelodnevnu nastavu, to je zaista… Ne znam, ne želim upotrijebiti neku tešku riječ, ali nije realno očekivati. Ja sam već 10. godinu ravnatelj i mislim da se u tih 10 godina nije smanjio broj škola koje rade u dvije smjene, već, štoviše, neke škole rade u tri smjene. Kad bi se barem taj broj smanjio, već je to nekakav velik uspjeh”, rekao je.
Također, istaknuo je da je on kao ravnatelj razgovarao s nizom roditelja koji su protiv cjelodnevne nastave. “Oni mi kažu da ne žele da im dijete toliko vremena provede u školi. Mislim da roditelji izbjegavaju boravak u zatvorenom prostoru i da žele nešto drugo za svoju djecu”, kazuje.
Smeta mu što se konstantno predlažu novi projekti, dok prethodni lako odu u zaborav.
“Čini mi se da sve ide od izbora do izbora. Dođe netko novi pa opet sve kreće iznova. Imali smo školu za život koju više nitko ne spominje, nitko nije napravio evaluaciju kako treba. Tako će proći i ove četiri godine”, rekao je, a potom naglasio i važnost učitelja u projektu cjelodnevne nastave.
“Da biste imali uspješnu djecu, morate imati uspješne i kvalitetne učitelje. Nažalost, danas se sve više susrećemo s time da ne možete naći ne samo kvalitetnu osobu nego uopće nemate izbor da birate među više učitelja, nego morate birati jedinu osobu koja se javi na natječaj. Matematičari su, primjerice, poput suhog zlata i ne možete ni svijećom naći kvalitetnog matematičara. Masa ljudi u školama radi nestručno, a mi očekujemo da ti, nestručni ljudi kvalitetno obrazuju djecu koja će postati uspješnija na nacionalnim ispitima”, kazao je, zagovarajući da se uvedu dodatne edukacije učitelja, ali i poboljša status učitelja u društvu.
“Oni su u današnje vrijeme praktički prepušteni sami sebi. Roditelji sve više uzimaju ovlasti u svoje ruke. Rečenica ‘znaš li ti tko sam ja?’ sve više ulaze u škole i učitelji se osjećaju nezaštićeno”, zaključio je za N1.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!