O porijeklu Hrvata, njihovu doseljavanju na istočnu obalu Jadrana i nastanku hrvatske države postoji jako malo vjerodostojnih povijesnih izvora.

Prvi pisani trag hrvatskog imena jest zapisnik konstitutivne sjednice hrvatskog Sabora od 1. siječnja 0. hrvatske godine – 30. svibnja 1990. gregorijanske – i povijesni govor tada izabranoga predsjednika Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana. Odakle su, međutim, i kako uopće Hrvati 1990. stigli u zgradu Sabora na Markovu trgu, nema pouzdanih saznanja.

U starija vremena prevladavajuće su bile tri teorije o porijeklu Hrvata – slavenska, gotska i iranska – dok je u novije vrijeme znanstveno prihvaćena takozvana norvalska teza, po kojoj su Hrvati na Markov trg stigli koncem veljače 1990., JAT-ovim letom iz Kanade, na liniji Ottawa-Zagreb. Ovu tezu uvjerljivo potvrđuje i činjenica da je iz Kanade na Markov trg stigao i Tihomir Tim Orešković, posljednji upamćeni hrvatski premijer prije nego što je nakon tridesetak godina postojanja hrvatska država propala i nestala sa historijske scene.

Tako će se otprilike, koji redak više ili manje, jednog dana pisati Povijest Hrvata, najtanja knjiga na svijetu poslije političkih memoara Mije Crnoje. Nije odveć pametno sumnjati u to, jer teza o 30. svibnju 1990. kao nultoj godini hrvatske povijesti nije zamisao kakvog nadobudnog povjesničara amatera – dokonog nekog općinskog referenta što se u slobodno vrijeme bavi etnogenezom Hrvata – već samog dr. Zlatka Hasanbegovića, nekoga dakle sa znanstvenim autoritetom doktora povijesnih znanosti i političkim autoritetom ministra kulture u Oreškovićevoj vladi Tomislava Karamarka.

„Konačni završetak hrvatskog dvadesetog stoljeća nastupit će onog trenutka kad suvremena hrvatska država i na simboličkom planu izvrši prekid s naslijeđem jugoslavenskog komunizma i 30. svibnja 1990. postavi kao svoju nultu godinu postanka“, programatski je novu hrvatsku povjesnicu Zlatko Hasanbegović najavio prošlog ljeta u intervjuu opskurnom Hrvatskom tjedniku. „Preduvjet za društveno i nacionalno stanje lišeno zloduha prošlosti jest odlučno uklanjanje iz državnih temelja, ustavnog teksta, kalendara državnih blagdana i imena ulica i trgova svih tragova ideološkog naslijeđa koje je prethodilo 30. svibnju 1990. Samo moderna hrvatska država, rasterećena svih zabluda prošlosti, utemeljena samo na nacionalnoj volji našeg naraštaja, demokratskim vrednotama i obrambenom i oslobodilačkom ratu 1990-95., kao jedinoj hrvatskoj ratnoj pobjedi u dvadesetom stoljeću, jamstvo je društvenog mira i konačnog simboličkog završetka Drugog svjetskog rata.“

U vrijeme kad je skicirao svoju revolucionarnu redukciju hrvatske historiografije – izbacujući iz nje antifašizam kao „floskulu“ – dr. Hasanbegović je bio tek znanstveni suradnik u Institutu dr. Ivo Pilar. Od onog trenutka, međutim, kad je imenovan ministrom, polugom izvršne vlasti postavši upravo s takve idejne platforme, a s pozicija proklamirane „stručnosti“ – ne dakle kao član stranke, netjak ili kum – Zlatko Hasanbegović za redizajn hrvatske povjesnice nema samo zgodnu priliku, već i političku obavezu.

Ništa više ne stoji tako na putu ministru Hasanbegoviću i kolegama iz Vlade da „30. svibnja 1990. postave kao nultu godinu postanka“ Republike Hrvatske, na putu dakle „odlučnog uklanjanja svih tragova ideološkog naslijeđa koje je prethodilo 30. svibnju 1990.“, uspostavljanja „moderne hrvatske države rasterećene svih zabluda prošlosti“ i „simboličkog završetka Drugog svjetskog rata“.
Što se onda čeka? Složit ćemo se valjda da je Drugi svjetski rat u Hrvatskoj uzeo već previše žrtava da bi se njegovo okončavanje odlagalo i jednoga jedinog dana, tim prije što su na čelu „moderne hrvatske države“ kao „jamstva simboličkog završetka Drugog svjetskog rata“ sada konačno ljudi s potrebnim kompetencijama, ali i ovlastima za njegovo „simboličko završavanje“.

Umjesto toga – umjesto velike vojne parade i vatrometa povodom završetka Drugog svjetskog rata – Hasanbegovićeva ideja o reviziji hrvatske povjesnice proizvela se, međutim, u sad već sasvim pristojnu aferu. Kako je do toga došlo?

Poslušajmo jednog od istaknutijih aktera te afere, čovjeka koji se smjelo suprotstavio Hasanbegovićevom revizionizmu, poglavito ideji o brisanju imena istaknutih figura Drugog svjetskog rata s trgova, ulica i škola. „Da bi se razumjela prava pozadina ove ‘afere’, mislim da bi javnost ipak trebala znati kako je do nje došlo. Ova ‘afera’, naime, nije plod ‘patriotske budnosti’, već jeftinog novinarskog senzacionalizma koji poslovično truje javnost, izaziva smutnju i potkopava temeljne vrednote na kojima bi trebalo počivati društvo. Ja, naravno, nisam dovoljno kompetentan da o tome iznosim apriorističke sudove, ali slične ocjene davali su i najvažniji intelektualni autoriteti“, zaključuje u jednom zapaženom intervjuu Hasanbegovićev ljuti protivnik: „Kada se sve to ima u vidu, pitanje o tome treba li osnovna škola u Đozinu Podrinju nositi njegovo ime potpuno je izlišno. Moj odgovor je: da, treba, i to ne samo osnovna škola, i ne samo u Goraždu.“

Čekaj malo: Đozo, Podrinje, Goražde, Bosna i Hercegovina? Kakve to veze ima s Hrvatskom? Zapravo nikakve, osim što se čovjek koji je, kako smo posvjedočili, herojski ustao u obranu ideje da osnovna škola u bosanskohercegovačkom Goraždu nosi ime Huseina efendije Đoze – istaknute figure Nezavisne Države Hrvatske i dušobrižnika zloglasne 13. SS Handžar-divizije s činom Hauptsturmführera – zove Zlatko Hasanbegović, i što je nevjerojatnom igrom slučajnosti riječ o istom čovjeku koji će kao hrvatski ministar kulture već sutradan zazivati „odlučno uklanjanje iz imena ulica i trgova svih tragova ideološkog naslijeđa koje je prethodilo 30. svibnju 1990.“.

Stvar sad može izgledati dosta nezgodna, jer ispada da Zlatko Hasanbegović, kad u intervjuu Oslobođenju agitira za osnovnu školu s imenom jednog SS-Hauptsturmführera, ne želi da Bošnjaci, „rasterećeni svih zabluda prošlosti“, konačno pronađu svoj, kako ono, „društveni mir i konačni simbolički završetak Drugog svjetskog rata“. To, međutim, odlučno otklanja sam Hasanbegović, nekoliko rečenica kasnije: „Amputirati Huseina ef. Đozu iz nacionalnog i islamskog identitetskog čvorišta i njegovih simboličkih manifestacija kao što su imena ulica i škola, i to zbog beznačajnih epizoda iz cjeline života i djela, znači učiniti od modernog bošnjačkog identiteta i islamske misli torzo lišen svojih najpouzdanijih smjerokaza.“

Ako je, naime, „amputacija“ jednog nacističkog oficira iz „nacionalnog identitetskog čvorišta i njegovih simboličkih manifestacija, kao što su imena ulica i škola“ zapravo lišavanje „najpouzdanijih smjerokaza modernog nacionalnog identiteta“, kako to da jednaka „amputacija iz nacionalnog identitetskog čvorišta i njegovih simboličkih manifestacija“ – sada već „odlučno uklanjanje iz imena ulica i trgova svih tragova ideološkog naslijeđa koje je prethodilo 30. svibnja 1990.“ – predstavlja sâm „preduvjet za društveno i nacionalno stanje lišeno zloduha prošlosti“?

Kako će ministar kulture izvesti taj spektakularan i zahtjevan skok u vlastita usta, a da ne pojede govno? Jedini mogući način je, dakako, da se kao društveno poželjni „smjerokazi identiteta“ instaliraju SS-ovci i ustaše, a „zlodusi prošlosti“ ostanu, jasno, samo oni s druge strane. Da se, ukratko, „ideološko naslijeđe“ Huseina efendije Đoze, Handžar divizije, Schutzstaffela i NDH ne računa u „naslijeđe koje je prethodilo 30. svibnju 1990.“, već – naravno – u ono koje će mu slijediti, odnosno u „ideološko naslijeđe“ samog 30. svibnja 1990. kao „nulte godine postanka suvremene hrvatske države“. Sa Handžar divizijom i ustašama kao smjerokazima identiteta i dobrodusima sadašnjosti.
U protivnom, činjenica da „uklanjanje svih tragova ideološkog naslijeđa“ i „zabluda prošlosti“ traži netko tko je istodobno i predsjednik Nadzornog odbora Počasnog blajburškog voda, mogla bi zvučati kao nedosljedno jedenje govana. A Hasanbegović je, što god mislili o njemu, dosljedan čovjek.

Prošlog svibnja, recimo, gostujući povodom godišnjice blajburške tragedije kod SS-Štrumpführera Velimira Bujanca, nakon telefonskog uključenja nekog bivšeg policajca koji je na jasenovačkim komemoracijama navodno viđao ljude što su tamo „pljuvali i psovali ustašku majku prilikom intoniranja hrvatske himne“, Hasanbegović je ustvrdio kako „ni to nije problem, već je problem državno pokroviteljstvo nad komemoracijom u Jasenovcu“. Kako je ovih dana vraćeno državno pokroviteljstvo nad komemoracijom u Bleiburgu, za očekivati je da se i „problem“ jasenovačke komemoracije dosljedno riješi po modelu Zakonske odredbe za obranu naroda i države iz 1941., po kojemu bi se dalo efikasno urediti i državno pokroviteljstvo nad Jasenovcem.

Zato ministru kulture ne smetaju ulice književnika Mile Budaka, ali smetaju ulice pijanista Josipa Broza. „Nema razloga da se u hrvatskoj državi nastaloj nasuprot i na ruševinama Jugoslavije, bez obzira na sentimente i podrijetlo hrvatske društvene elite, ulice nazivaju po istaknutom jugoslavenskom vladaru Josipu Brozu Titu“, rekao je u trećem jednom intervjuu, onom za Glas koncila, nekako u isto vrijeme kad je u Oslobođenju nabrajao razloge da se škole nazivaju po istaknutim SS-ovcima. „Sve dok se u javnom simboličkom prostoru ne odbace svi jugoslavenski simboli nad modernim hrvatskim nacionalnim i državnim identitetom, trajno će stajati sjena jugoslavenstva kao povijesnog normativa nasuprot hrvatstvu kao provizoriju i povijesnom ekscesu.“
Ambicija je sad jasno definirana: uspostaviti poželjan, dakle „hrvatski povijesni normativ“ nasuprot jugoslavenstvu „kao provizoriju i povijesnom ekscesu“. Datum „nulte godine“ za potrebe te ambicije i njenog „kalendara državnih blagdana“ oslobađa upravo golemi simbolički potencijal, onaj iz „simboličkog prostora“, „simboličkog plana“ i „simboličkih manifestacija“ o kojima govori ministar kulture i, nota bene, predsjednik Nadzornog odbora Počasnog blajburškog voda: krvavi svibanj 1945. i Križni put hrvatske vojske po novome završava 30. svibnja 1990., a četrdeset pet godina između „amputira“ se kao „povijesni eksces“.

Tom se sitnom historiografskom intervencijom uspostavlja neprekinuti povijesni kontinuitet s 30. svibnja 1990. kao „nultom godinom“, „obrambeni i oslobodilački rat 1990-95.“ legitimira „kao jedina hrvatska ratna pobjeda u dvadesetom stoljeću“, a svaki glas sumnje u takav „povijesni normativ“ kao – kako ono – „jeftini novinarski senzacionalizam koji poslovično truje javnost, izaziva smutnju i potkopava temeljne vrjednote na kojima bi trebalo počivati društvo“.

Kao pak „jeftini novinarski senzacionalist“ i proizvođač afera ja, naravno – ako mi je dopušteno dalje parafrazirati gospodina Hasanbegovića – „nisam dovoljno kompetentan da o tome iznosim apriorističke sudove, ali slične ocjene davali su i najvažniji današnji intelektualni autoriteti“. Poslušajmo stoga još jednog od istaknutih aktera te afere, čovjeka koji se neustrašivo suprotstavio Hasanbegovićevom revolucionarnom „povijesnom normativu“ s antifašizmom kao floskulom i NDH kao smjerokazom hrvatske državne suverenosti:

„Hrvatski sabor obnovljen u Pavelićevoj NDH, koja je slijedila i dijelila sudbinu osovinskih fašističkih sila i Hitlerova europskog poretka, nije, naravno, mogao ispuniti zadaću nositelja hrvatske državne suverenosti. Tu povijesnu ulogu, u ratnim okolnostima Drugoga svjetskoga rata, preuzeo je ZAVNOH, kao revolucionarni Sabor, ustanovljenjem Federalne Države Hrvatske. Uspostavom Federalne Države Hrvatske u antifašističkom ratu hrvatski se narod našao na strani pobjedničkih demokratskih sila SAD-a, Velike Britanije i SSSR-a. Ne može biti nikakve dvojbe da to bijaše preduvjetom za međunarodno priznanje odluka ZAVNOH-a i AVNOJ-a o priključenju Istre, Rijeke, Zadra i otoka hrvatskoj domovini, a isto tako i za poratno ustavno reguliranje suverenosti Hrvatskoga sabora.“

Istina, može zbuniti činjenica da je citirana teza o ZAVNOH-u kao „revolucionarnom Saboru“ i „antifašističkom ratu“ kao kvalifikaciji „hrvatskog naroda na strani pobjedničkih demokratskih sila“ izgovorena upravo na historijskoj sjednici Sabora 30. svibnja 1990., ali sve je mnogo jasnije znamo li da je kao „najvažniji intelektualni autoritet“ takvu „ocjenu“ u svom povijesnom govoru toga dana dao upravo dr. Franjo Tuđman, partizanski oficir, jugoslavenski general i hrvatski Vrhovnik čije trgove, ulice, škole i aerodrome danas ima svako selo u Hrvatskoj.

Kada se sve to ima u vidu – nastavimo s parafrazama, kad nas je već krenulo – pitanje o tome treba li zračna luka u Zagrebu nositi Tuđmanovo ime potpuno je izlišno. Odgovor je: ne, ne treba, i to ne samo aerodrom, i ne samo u Zagrebu.

Znao sam ja, jebiga, da ima neki razlog zašto se zračna luka Pleso ne treba zvati po Franji Tuđmanu, ali nisam imao znanja, stručnosti i dosljednosti ministra kulture. Nema, naime, nikakvog razloga da se u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nastaloj nasuprot na ruševinama Republike Hrvatske, bez obzira na sentimente i podrijetlo hrvatske društvene elite, po istaknutom hrvatskom vrhovniku Franji Tuđmanu nazivaju zračne luke.

A osobito ne ona na koju je koncem veljače 1990. iz Kanade, JAT-ovim letom na liniji Ottawa-Zagreb, hrvatski narod stigao na ove prostore.