Prvi put, što je zabilježeno, Kolinda Grabar-Kitarović tu je masivnu, glupu laž navijestila još u kampanji za predsjedničke izbore 29. listopada 2014., kad je na stranačkoj klauzuri zagrebačkog HDZ-a u Prečkom rekla kako je ljudima u SDP-u “još uvijek u glavama Varšavski pakt“. I kako joj se toga dana jezik istaknuo uvjerljivo bržim od pameti, tako do dana današnjeg nije ispustio tu prednost.

U ono vrijeme, istina, njen se iznenada s uma sišavši Varšavski pakt nije mnogo spominjao: Kolinda Grabar-Kitarović izgovorila je u kampanji i kapitalnijih budalaština, a ni zlonamjerniji tumači njenih gluposti nisu valjda vjerovali da jedna magistrica međunarodnih odnosa – što je na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti magistrirala upravo s tezom o američko-sovjetskim odnosima potkraj hladnog rata – stvarno ozbiljno misli kako je Jugoslavija bila u Varšavskom paktu.

Ona je, međutim, samopouzdanjem plavuše iz najkretenskijih mizoginih viceva, za razradu revolucionarne teze o Jugoslaviji u Varšavskom paktu samo čekala prikladno vrijeme i mjesto: u samoj Varšavi. „Oni od nas koji su rođeni s pogrešne strane Željezne zavjese vidjeli su kako se svijet ruši, ali premda je Berlinski zid u fizičkom smislu srušen, još postoje brojne posljedice u našoj regiji“, rekla je Kolinda Grabar-Kitarović na samitu Inicijative triju mora 6. srpnja 2017. u Poljskoj. A zaprepašteni domaćini u Varšavi – sami rođeni u srcu Istoimenog pakta, sanjajući Jugoslaviju – zbunjeno su se pogledavali i pitali je li to hrvatska predsjednica zaista rekla kako je „rođena s pogrešne strane Željezne zavjese“.

Drugi put već je moglo izgledati kao da Kolinda Grabar-Kitarović stvarno to ozbiljno misli. S predsjednicom se stoga, jasno, zajebavao tko je stigao, njezini medijski glasnogovornici s vidnom su nelagodom pokušavali sanirati štetu, bilo ih je što su sve pripisivali nesporazumu u prijevodu s engleskog, a uzrujani profesori povijesti tumačili su magistrici međunarodnih odnosa kako njena rodna Jugoslavija ne samo da nije bila u Varšavskom paktu, nego je međunarodno bila poznata upravo kao viđenija nečlanica Varšavskog pakta, pače lider izvanblokovskog, nesvrstanog svijeta.

Onda je Kolinda Grabar-Kitarović mjesec dana kasnije odlučila pojasniti što je zapravo mislila. Prilikom posjeta Australiji, na zdravici u hrvatskoj ambasadi u Canberri 14. kolovoza 2017., na perfektnom je hrvatskom izvoljela obavijestiti iseljenike da „moramo raditi reforme kako bismo nadišli ona vremena u kojima smo desetljećima živjeli na krivoj strani Željezne zavjese“.

Treći put već nije moglo biti slučajno, i ozbiljni su povjesničari pokolebani stali provjeravati jesu li možda štogod krivo učili ili ih je – zna se takva stvar dogoditi – pamćenje izdalo. Listali su zapadne i istočne arhive, provjerili sedam puta i nijedan jedini put Jugoslavija nije ispala, kako ono, „na krivoj strani Željezne zavjese“.

Onda je Kolinda Grabar-Kitarović, sad već blago iznervirana, odlučila biti malo preciznija. Za službenog posjeta Rumunjskoj mjesec i pol kasnije, 3. listopada 2017., na predavanju na sveučilištu u Bukureštu polako je, naglašavajući svaku riječ, istaknula kako „Rumunjska i Hrvatska imaju zajedničko iskustvo života iza Željezne zavjese“. Rumunji su blijedo gledali u hrvatsku predsjednicu, još uvijek se živo sjećajući Ceausescove diktature, u kojoj im je Jugoslavija bila toliko daleko nesanjiva, da im je horizont slobode bila već i Poljska, iz koje se uopće moglo putovati u Jugoslaviju.

Četvti put ne samo da više nije bilo nikakve sumnje kako stvar nije slučajna, već je postajalo sve jasnije da se Kolinda Grabar-Kitarović samo zajebava. Shvatili su profesori i novinari da su se lakomisleno uhvatili na njenu prpošnu zajebanciju, povukli se i čekaju da gospođa Predsjednica negdje trijumfalno poentira i konačno objasni svoju duhovitu prispodobu sa Željeznom zavjesom, pa da ih prestane zajebavati tko god stigne.
Onda je Kolinda Grabar-Kitarović u službenom posjetu Češkoj 11. travnja ove godine, na konferenciji za novinare u Praškom dvorcu, već pomalo umorna od ponavljanja izrazila zadovoljstvo što „Inicijativa triju mora izrasta u inicijativu za autentičnu, autohtonu srednju Europu naših država, koje su sve, izuzev Austrije, bile na drugoj strani Željezne zavjese“.

Dobro, peti put je postalo izvjesno da se hrvatska predsjednica uopće ne zajebava i da zaista, najozbiljnije tvrdi kako je živjela „na drugoj“ – „krivoj“, odnosno „pogrešnoj“ – „strani Željezne zavjese“. Umorili su se i novinari i povjesničari, pa nitko ovaj put predsjednici nije ni spočitnuo što je, valjda potcrtavajući svoju veličanstvenu ignoranciju, na „pravu stranu“ Zavjese izrijekom ugurala i Austrijance, iako je slavni Beč zajedno s pola države u to vrijeme – dok je Tito dogovarao osnivanje Pokreta nesvrstanih i potpisivao ugovore sa SAD-om, tražeći po Jugoslaviji parking za hiljadu američkih tenkova i aviona – već dobrih desetak godina bio u sovjetskoj okupacijskoj zoni, vrlo dakle „s druge strane Željezne zavjese“. Kako bi to, najzad, jedna magistrica međunarodnih odnosa s diplomom iz hladnog rata uopće mogla znati?

Pet puta ponovila je Kolinda Grabar-Kitarović nepojamnu, glupu laž o Jugoslaviji iza Željezne zavjese, i više je nitko nije ni zajebavao. Odavno je prestalo biti smiješno, ljudi su se predali i pustili je na miru, ponadavši se da će ih stati sramotiti po svijetu, i da se neće više morati crveniti pred strancima odgovarajući na pitanje je li im to predsjednica države stvarno ozbiljno misli da je Jugoslavija bila iz Željezne zavjese.

Onda je tri mjeseca kasnije, 9. srpnja ove godine, na Europskom institutu Sveučilišta u Zürichu – pače, u istoj dvorani u kojoj je svoj slavni govor o budućnosti Europe nakon Drugog svjetskog rata održao isti onaj Winston Churchill koji je notornu „Željeznu zavjesu“ i uveo u geopolitički diskurs – Kolinda Grabar-Kitarović podsjetila kako je, ako je netko možda zaboravio, „Jugoslavija bila iza Željezne zavjese“, upozorivši kako „i dalje vidimo razlike između onoga što je nekad bio zapad i istok Europe“.

Šesti put više nitko nije ni spominjao slučajnost, i umjesto među povjesničarima pomoć se počela se tražiti od medicinske struke. Zašto predsjednica uporno i tvrdoglavo laže o tako očitoj stvari, u čemu je točno problem, ima li veze s njenim djetinjstvom, možda je riječ o nekoj potisnutoj traumi, kad je kao kao djevojka rođena s krive strane Željezne zavjese morala ići na vjeronauk i crkveni zbor? Drugi se nisu previše zamarali: toliko je davno prestalo biti smiješno da je u međuvremenu stiglo opet postati zanimljivo. Neće valjda i sedmi put? Hoće li se predsjednica usuditi to reći, recimo, u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je u ono mračno doba – kao djevojka rođena s krive strane Željezne zavjese – morala ići na školovanje?

Onda je Kolinda Grabar-Kitarović prošle subote otišla u Sjedinjene Države, i na svečanoj dodjeli nagrade zaklade Fulbright u Washingtonu tronuto, glasom Julije Roberts iz Notting Hilla, priznala kako je ona samo „djevojka rođena s krive strane Željezne zavjese, koja je sanjala druga mjesta“.

Sedmi put. Sedmi put, što se zna, hrvatska predsjednica ponovila je očitu, kretensku laž o životu iza Željezne zavjese, i postalo je izvjesno da nije ni provokacija, ni zajebancija, ni psihijatrija. Nešto je drugo moralo biti posrijedi. Onda mi je sinulo.

Ima onaj stari vic o malom Perici, koji na pitanje učiteljice koliko je dva i dva samouvjereno odgovori „pet“, pa kad ova ponovi pitanje, „Perice, slušaj pažljivo: dva i dva?“, a ovaj opet odgovori „pet“ – i kad ga strpljivo ponovi sedam puta, svaki put „pazi: dva i dva?“, i svaki put „pet!“ – na sedmi put nervozno ponovljeno pitanje, „Perice!!! Dva i dva!?“, mališan poviče: „Pet, jebem te gluhu!“

„Jugoslavija je bila s krive strane Željezne zavjese, jebem vas gluhe!“, rekla je u stvari Kolinda Grabar-Kitarović, i meni se rastvorilo.

Cijelo vrijeme mi smo, gluhi i glupi, njenu sad već slavnu rečenicu tumačili kao lament nad tegobnim odrastanjem u komunizmu, sve podrazumijevajući da je ona njena „kriva strana Željezne zavjese“ istočna, sovjetska – uporno tumačeći kako Jugoslavija u to vrijeme tamo nije bila – a ona je zapravo cijelo vrijeme ponavljala kako je, „rođena s druge strane Zavjese“, čeznula za životom u sovjetskoj Europi, s druge strane Zavjese, tamo gdje – shvatili ste sad i sami – djeca nisu morala na vjeronauk, crkveni zbor i školovanje u Ameriku.

„Jugoslavija je bila s krive strane Željezne zavjese, jebem vas gluhe!“, govorila je sve ove godine Kolinda Grabar-Kitarović, a mi nismo razumjeli niti kad je jučer – pojašnjavajući svoju računicu po sedmi put – rekla da „svi znamo kako je bilo onda“ i da bi, „kad bi se da vratila Jugoslavija, ona sama najviše profitirala, jer kad biste rekli bilo što protiv mene, završili biste na Golom otoku“. Svi smo se, eto, usredotočili na Goli otok, a nitko kao poantu nije shvatio Kolindu Grabar-Kitarović kao predsjednicu SFR Jugoslavije.

Čiji bi prvi državnički potez bio, razumije se, posjet Moskvi. I dirljivi govor na Državnom sveučilištu Lomonosov, o „djevojci rođenoj s krive strane Željezne zavjese, koja je sanjala druga mjesta“.

Neka gdje nema zajebancije s predsjednicima države.