Ako su oni Šveđani kakvi ljudi, najmanje što mogu učiniti jeste da sa Tribunalom u Haagu dogovore smještaj za Radovana Karadžića nakon izricanja presude.

Pošto, naravno, doktor Karadžić neće biti oslobođen optužbi za ratne zločine – ne gine mu zatvor, a Švedska ima baš finih kaznionica. Najčuvanija je, tako kažu, u Kalmaru, na jugu te zemlje, i baš je udobna. Bio ja u tom zatvoru, vidio, nisam odležao, samo prošao, onako, turistički.

Ćelije nisu velike, istina, ali su lijepo namještene – krevet sa šarenom posteljinom, televizor, radni stol, okrečeno, čisto… – i osvijetljene. Po danu se otključavaju, pa zatvorenici mogu igrati bilijar, čitati, dizati tegove, razgovarati, ma svašta nešto. Mogu čak i raditi, no ratni srpski lider nije od kakva posla, osim ako pod radom ne smatramo izdavanje naredbi za klanje po kućama i avlijama. Prije još malo pa punih devetnaest godina, u kalmarskom su zatvoru imali i salu sa kompjuterima i svaki, ali svaki je bio spojen na internet. Dobro, to, ta internet konekcija, više nije čudo, ali je malo iza rata vala bila – i to neviđeno.

Ma kako to nekome zvučalo, valjao je Radovan Karadžić Švedskoj. Da Foča nije okupirana one 1992., da iz nje nije istjerano što nije pobijeno, ne bi se, evo ovih dana, malo manje od godinu kako je njen dolazak u našem programu najavio švedski ambasador Fredrik Schiller za put u Bosnu i Hercegovinu spremala Aida Hadžialić, najmlađa ministrica kraljevine na sjeveru.

Aida je dvadeset prvog januara napunila dvadeset devet, a sa dvadeset sedam godina života je ušla u Vladu kao ministrica srednjoškolskog obrazovanja. Trebale su, dakle, proći dvije decenije i još sto i nešto sedmica, pa da nekadašnja izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, iz Foče, ono dijete što je sa pet godina otišlo da se ne vrati, zajedno sa roditeljima koji nisu znali da na švedskom tack så mycket znači hvala puno, postane dio Vlade i tako ne završi svoj uspon, već samo pređe još jednu etapu. Nju, Aidu Hadžialić, Šveđanku, tamošnja je Centralna sindikalna organizacija proglasila „najmoćnijom osobom u budućnosti“, predviđajući da će jednom, ima vremena, pa nije joj ni trideset, biti premijerka.

Kada, ne zna se. Onda kada dođe vrijeme i dobije izbore.

Inače, Aida Hadžialić nije ovo što sada jeste zahvaljujući volji birača: falilo joj je nešto glasova, nevažno koliko, ali ju je onda pozvao izabrani premijer. Šveđanima, jebi ga, ne treba objašnjavati kako svaka odluka većine nije automatski dobra i da su demokratija i društveni napredak suviše ozbiljne stvari da bi se prepustile samo glasačima.

Neizbježno je pitanje, veliko k’o zgrada Ambasade Švedske u Ferhadiji: šta bi bilo sa Aidom da su njeni umjesto u Halmsatd, otišli u Tuzlu ili Sarajevo? Odgovor nije da bi u Tuzli lakše preživjeli četiri godine rata.

Da je sa pameću koju ima Aida ostala ovdje, pa da je, kao u Švedskoj, imala sve čiste petice od prvog razreda osnovne do četvrtog srednje i onda, normalno, u roku diplomirala na Pravnom fakultetu u Sarajevu, u najboljem, ali ubjedljivo najboljem slučaju, koji je samim tim i najmanje moguć, bila bi ministrica kod Fadila Novalića.

U malo gorem i malo, samo malo više mogućem, ministarsku bi funkciju obavljala u Vladi kantona Sarajevo, kod Dine Konakovića. Jedino što bi se prvo morala upisati u SDA… Uzgred rečeno, Aida Hadžialić, bivša dogradonačelnica Halmstada i aktuelna ministrica je članica Socijaldemokratske radničke stranke Švedske.

Dakle, da Aidini otac i mater nisu bili pametni nego patriote – dovoljno naivni da vjeruju kako braneći državu stradaju za nju, a ne za tuđe privilegije, pljačku epskih razmjera i carstvo bijede – njihova bi nadarena, inteligentna, ambiciozna kćerka, očito kapacitirana za velika postignuća, danas, na pragu tridesete, jer posla nema, para treba, život košta, radila u kladionici i kucala po tastaturi: Sirius – Halmstad kec, Ljungskile – Orgyte iz nula u dva, Trelleborgs – Vårnamo oba daju gol…

“Nas je jedna destruktivna politika i situacija istjerala iz domova. Morali smo promijeniti živote i početi nove. S druge strane, u Švedskoj nas je dočekala konstruktivna politika, odnosno sistem koji nam je dao nove mogućnosti i pružio dobar životni standard. Švedska je izgrađena od socijaldemokrata po principu solidarnosti. To je ekonomski uređena država s dobrim socijalnim i zdravstvenim sistemom. Država ti doslovno pruži sve, a sve što od tebe traži jeste da budeš dobar i uzoran građanin, da nešto izgradiš i tako joj uzvratiš. Zato i jesu uspješni. Ovakva struktura je meni omogućila bolji život i zato se želim angažirati, kako bih ja doprinijela njoj koliko budem u mogućnosti“, kazala je Aida o svojoj domovini, pravoj domovini.

Opisujući Kraljevinu Švedsku, mlada je ministrica rekla sve i o našem najvećem gubitku: nestanku funkcionalne, odgovorne države i socijalno protočnog društva jednakih šansi i ishoda, dakle onoga u kojem je moguće da izbjegličko dijete zahvaljujući radi i trudu dogura do, eto, ministrice i postane kandidatkinja za buduću premijerku. Nekada smo, čega se Aidini vršnjaci ne sjećaju, i mi bili takvi: zemlja izgrađena na principu solidarnosti, s dobrim socijalnim i zdravstvenim sistemom, društvo koje možda nije pružalo sve, ali jeste puno, tražeći od svojih građana da budu dobri i uzorni, da nešto izgrade i tako uzvrate uslugu sistemu koji je omogućio sinu VKV tokara i domaćice sa završenom osnovnom školom da dođe do fakultetske diplome, posla, dostojanstvene plate i, ako je bio član partije, istina jedne, neke funkcije.

Bivša Bosna i Hercegovina, nije bila bez mana, sasvim suprotno – bila je, prvo, nedemokratska, sudila je svojim građanima u montiranim procesima, sinove kažnjavala za grijehove očeva… – ali je u odnosu na ovu današnju ostala Bajram i dva petka. Ta država nestala je pod tenkovskim gusjenicama i na zadovoljstvo Radovana Karadžića – za čije su stranačke kolege, što ponekad treba ponoviti, glasali i Bošnjaci i Hrvati, sve po naputku SDA i HDZ-a, prepisujući svoj izbor sa listića dijeljenih na predizbornim mitinzima.

Da nije, mi možda ne bi bili u paklu, ali Švedska sigurno ne bi iz Foče dobila nasljednicu pokojne Ane Lindh, karizmatične ministrice spoljnih poslova ubijene u atentatu 2003. godine.

Aida Hadžialić se odlučila na najbolji način odužiti Švedskoj. Red je, vala, da se zbog nje Švedska oduži Karadžiću jednom ćelijom, udobnijom od kuće u pripizdini iz koje je došao u gradove da, kako je pisao u svojim kretenskim pjesmama, ubija gadove.

Ili da iz njih našu budućnost istjeruje u Švedsku.