Husein efendija Kavazović je pokazao kako je Mustafa efendija Spahić, profesor u Gazi-Husrev begovoj medresi i imam džamije Čobanija, ne jednom, već dva puta krivo procijenio.

Prvi puta još tamo devedesetih godina prošlog vijeka, kada je zagovarao imenovanje Mustafe Cerića za reisu-l-ulemu Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, a drugi na kraju njegovog, Cerićevog mandata, rekavši da nije važno ko dolazi, već ko odlazi sa mjesta vjerskog poglavara muslimana u Bosni i Hercegovini. Istina, prvu je grešku Spahić priznao više puta: malo je ko i IZ-e i nesuđenog evropskog muftiju tako tačno i tako oštro kritizirao, dok je Kavazović pokazao kako je bilo itekako važno to ko dolazi.

“Mi smo dio evropske stvarnosti i autohtoni islamski narod Evrope i svjetske zajednice. Ponašat ćemo se odgovorno i osjećati ravnopravno“, rekao je Kavazović krajem novembra 2012., u prvoj hutbi nakon preuzimanja dužnosti. Tri godine i dvije – tri sedmice kasnije, donio je odluku koja će obilježiti njegov mandat, ma koliko trajao: četrnaestog decembra 2015. određen je rok do kojeg će se nekoliko desetina džemata nastalih mimo Islamske zajednice ili u nju integrirati ili će ostati ono što su, zapravo, sve vrijeme bili – nelegalna okupljališta priučenih tumača vjere i njihovih sljedbenika, mahom vehabija.

Tada je određen i datum za provedbu odluke, kraj februara 2016., koji upravo ističe, uz opću mobilizaciju paradžematlija čija dva dopisa Rijasetu pokazuju da svi oni sklepani mesdžidi po kućama bez fasada ili u prostorijama ko zna kako već sve zauzetim, nisu ništa drugo do ispostave paralelne Islamske zajednice i punktovi na kojima su se godinama potkopavali autoritet i značaj one službene; sve uz podršku nikoga drugog do trinaestog, baksuznog reisa Mustafe Cerića. On je, naime, takozvane nove muslimane javno proglasio boljim od starih, dok je na pitanje o odsustvu bilo kakvog angažmana Zajednice u sprječavanju sektaških učenja i utjecaja, odgovorio kako „mi“ – množina je, je li, posljedica Cerićevog poistovjećivanja sebe sa svim muslimanima u BiH – „ne možemo rezati granu na kojoj sjedimo“.

Još dok je bio muftija u Tuzli, Kavazović je paralelno radio na procesu, očito neuspješnom, integracije paradžemata u IZ i ukazivanju na zadatak državnih struktura da njenu imovinu zaštite od okupacije i promjene namjene. Ta nekakva lohotna država se, kao i obično, pravila da problema nema, dok boljoj komunikaciji između zvaničnih islamskih institucija i onih novonastalih, nisu pomogle niti Kavazovićeve posjete Jusufu Barčiću, niti to što je današnji reis klanjao dženazu kalesijskom jurišniku poginulom u saobraćajnoj nesreći. Uzgred, prije smrti je Barčić u džamiju u rodnom kraju unio šporet i pretvorio je u dnevni boravak svojih sljedbenika – što, manje–više, jesu i ostali paradžemati u BiH – dok su njegov dolazak „caru pod prozore“ i ulazak u Carevu džamiju, spriječili građani Sarajeva.

Husein efendija Kavazović nema niti jedan mehanizam kojim sam može zatvoriti bilo koji od nekoliko desetina paradžemata, ali ima sve i jedan da ih odvoji od Islamske zajednice i prepusti onima što su probleme, puno prije reisa, morali i detektirati i riješiti: bošnjačkoj političkoj eliti. Vehabizam i drugi oblici ekstremizma među ovdašnjim muslimanima su, naime, prije svega unutarbošnjačko pitanje, pa tek onda – i to ako paradžemati, recimo tako, pobijede džemate – srpsko i hrvatsko. Istina, vrata BiH misionarima opasnih namjera nije otvorio niko drugi nego upravo bošnjačka politička elita, ignorirajući upozorenja muslimanskih intelektualaca na sve moguće, godinama već vidljive posljedice uvoza radikalizma obilato financiranog preko humanitarnih organizacija sa posebnim zadacima.

Paradžemati su, uz ostalo, poziciju Islamske zajednice godinama činili shizofrenom: praktički je nisu priznavali, suštinski su je urušavali, ostavljajući joj pri tome obavezu da staje u njihovu zaštitu svaki puta ukoliko su prava muslimana iz takvih zajednica ugrožavana. U isto vrijeme, bili su to regrutni centri za omasovljavanje pokreta koji prezire sve ono zbog čega su Bošnjaci, jedna od svega dvije autohtone muslimanske zajednice u Evropi – druga je ona albanska – „dio evropske stvarnosti“. Dakle, sekularizam, parlamentarnu demokratiju, slobodu izražavanja, ljudska prava i sudove koji nisu šerijatki – a i to ako se temelje na tumačenjima Muhameda Abd al-Vahhaba, fanatičnog neznalice sa misionarskim sindromom, oca vehabizma, pokreta kojeg profesor emeritus na Berkleyu, Hamid Algar, opisuje kao intelektualno beznačajan, te kao sektaško gibanje kojem su utjecaj i dugovječnost donijeli saudijski zaštitnici, njihova nafta i (neo)kolonizatorski interesi.

Nalogom o integriranju ili zatvaranju „samoniklih“ mesdžida, Husein Kavazović se, svjesno naravno, suprotstavio infrastrukruti paradržave, čiji se zagovornici u BiH predstavljaju kao osobe koje, eto, samo hoće da u miru žive svoju vjeru i na način kojeg smatraju ispravnim, da bi, čim odu na sigurnu udaljenost, prijetili klanjem na Baščaršiji, među ostalima i samom resiu-l-ulemi.

Reći kako je ama baš svaki samoproglašeni neovisni džemat tvornica terorista i kako je svaki njegov posjetitelj potencijalni vojnik takozvane Islamske države, jednako je kao tvrditi da je i baš svaki fakultet hram mudrosti, a svaki student budući uspješni ekonomist, ortoped ili profesor engleskog jezika sa međunarodnim priznanjima i ugledom. Svima koji žele iskoristiti elementarno građansko pravo da se, uslovno kazano, neobično odijevaju i smatraju kako je tradicionalno, bosanskohercegovačko prakticiranje islama svih ovih stoljeća bilo i ostalo naopako, mora se, naprosto je dio demokratije, to i omogućiti sve dok ne predstavljaju opasnost po društvo. Samo što se onda oni sami, kako znaju i umiju, moraju rješavati isključivih članova i lidera poput Bilala Bosnića, Nusreta Imamovića…jer pravo na građansko organiziranje podrazumijeva i određene obaveze, računajući i poštivanje zakona. Ili, kako je rekao aktuelni reis: ko se hoće osjećati ravnopravno, mora biti i odgovoran

Zadaća IZ-e je, uz ostalo, očuvanje tradicije muslimana BiH, autohtonih sljedbenika islama u Evropi, ali je ona godinama, sve do dolaska Huseina Kavazovića, nije ispunjavala. Da jeste, ne bi se krajem februara dogodilo da nekakva Koordinacija neovisnih džemata zahtijeva – čuj, zahtijeva! – od Rijaseta da im se otvore vrata Gazi-Husrev begove biblioteke, gdje bi, eto, trebali voditi dijalog sa onima koje, zapravo, i ne priznaju.

Kao što ne priznaju još mnogo toga u dijelovima BiH uređenim poput prostora pod kontrolom Daeša, uz jednu razliku: ovdje, kod nas, se ne puca.

Osim ponekad na Ambasadu SAD-a, na pripadnike Oružanih snaga ili na policajce u Zvorniku…