Vlast koja ima ovakvu opoziciju, ne treba da se brine za svoju budućnost. Ona joj je, ta budućnost, zagarantirano svijetla.

Predsjednika Bjelorusije Aleksandra Lukašenka često se naziva posljednjim evropskim diktatorom. Je li posljednji, to je upitno, a da je diktator, pa vala tehnički nije: niti je na vlast došao silom, niti se od prve pobjede na izborima, one iz 1994. godine, na njoj održava tako što je, jednostavno, ukinuo izbore. Posljednji u toj zemlji održani su prošle godine, u oktobru, sedam miliona glasača je biralo između četiri kandidata i na opću radost svih četvorice – jeste, upravo tako – Lukašenko je pobijedio rezultatom kakav može ostavriti još samo Dragan Čović među bosanskohercegovačkim Hrvatima: dobio je osamdeset i tri posto podrške.

Suštinski, Bjelorusija je, što bi se kod nas reklo, društvo jednog lica. Formalno, demokratska je to republika sa parlamentom,višestranačjem i izborima koji možda nisu slobodni, ali su regularni – međunarodni promatrači nisu vidjeli da se na glasanju za predsjednika nešto kralo. Dakle, lijepo, svojom voljom i vlastitom rukom, većina, ogromna većina Bjelorusa je po peti puta za redom odabrala Aleksandra Lukašenka za predsjednika.

Nekadašnji direktor kolhoza i sovhoz, zagovornik raspada Sovjetskog saveza, neskriveni rusofil i poštovalac Vladimira Putina, nije čekao da mu neko sa Zapada počne ići na živce i maltretirati ga pričom o prokletoj mogućnosti izbora, višepartijskom sistemu i demokratiji kao, je li, najmanje lošem od svih poznatih sistema. On je, jednostavno, sam sebi napravio opoziciju. Tako, eto, jedna od dvije opozicione stranke uopšte ne želi da dobije izbore, dok druga čini sve da do toga ne dođe. U prvoj, čiji predstavnici rado prihvataju pozive stranih televizijskih ekipa, zapravo ništa i ne zamijeraju predsjedniku, dok se u drugoj, koju vodi nekakav mlađahni političar sa izgledom srednjoškolskog štrebera, zagovara ulazak Bjelorusije u Evropsku uniju i NATO, što je realno koliko i pokretanje našeg svemirskog programa, ako ne i malo, oko pet deka, manje.

Sve se, dakle, može u Bjelorusiji: kandidovati za predsjednika, zagovarati politiku potpuno suprotnu službenoj, izdavati novine koje nisu pod direktnom kontrolom režima… Samo se ne može pobijediti na izborima. Opozicija tamo služi da, eto, postoji, zauzme pokoje mjesto u parlamentu i svako nekoliko godina pronađe kandidata za veliki poraz.

Istini za volju, malo šta i imaju zamjeriti vođi što će funkciju ostaviti sinu kojeg uveliko priprema za prijestolje, ne želeći gubiti vrijeme na potragu za nekim svojim Sulejmanom Tihićem, čuvarem stranke dok mali ne sazrije. Uglavnom, broj nezaposlenih u Bjelorusiji je između pet i sedam posto, sredstva za proizvodnju nisu privatizirana, takozvano slobodno tržište nije demoliralo domaću proizvodnju, prosječna plata je malo veća nego kod nas, cijene stanovanja i osnovnih potreba malo niže, sigurnost daleko viša, ceste bolje i besplatne, zdravstvo je javno, školstvo također, a gradski prijevoz u glavnom gradu, Minsku, odličan.

Bakiru Izetbegoviću i Fahrudinu Radončiću se može reći svašta, prigovoriti i više, ali ih se ne može porediti sa Lukašenkom. Nemaju oni taj kapacitet. No, zato imaju sreće koliko su teški i jedan od njih dug. Takozvana bošnjačka koalicija ima, da pojasnimo, opoziciju kao i bjeloruski predsjednik. Ona, ta opozicija, postoji, njeni lideri gostuju po televizijama, govori za novine, zagovara politiku suprotnu vladajućima i… I eto. Dobro, ima još, barem je bilo u našem Pressingu, u kojem je Amir Zukić intervjuirao čelnika Socijaldemokratske partije BiH, Nermina Nikšića, a on rekao sve ono zbog čega je SDP tamo gdje je danas – na najnižem stepenu podrške od svog osnivanja.

“Nastojim da previše ne komentarišem, da ne budem onaj koji samo kritikuje. Pratim rad vlade po dužnosti, ne komentarišem – samo želim da rade svoj posao… Postoje afere koje su se pokazale da nisu tačne. Činjenica je da danas jednostavno sami kreiraju nekoliko pitanja na koje morate odgovoriti, ako želite dobro ovoj zemlji”, rekao je lider najveće opozicijske stranke, čovjek pun razumijevanja za svoje poltičke protivnike, Fahrudina Radončića i Milorada Dodika naročito. „Žao mi je svakoga ko se nađe u takvoj situaciji. Siguran sam da je mogao biti faktor“, kazao je o prvom. „Privatno i javno su dva različita svijeta. Volio bih da je pravi Dodik ovaj kojeg znam privatno, a ne ovaj iz javnosti. Karizmatičan je i prilagođava se politici na terenu“, Nikšićevo je mišljenje o predsjedniku Republike Srpske.

Nasljedniku Zlatka Lagumdžije mora se, međutim, priznati kako i ne pokušava sakriti da je njegova uloga da bude opozicija, čisto privida višestranačja radi. On javno, jasno i glasno priznaje da vodi izgubljenu bitku. „Ne vjerujem, ali sve ću kapacitete usmjeriti ka tome“, odgovor je Nermina Nikšića na pitanje o tome može li građanska BiH postati realnost.Inače, ni Bjelorusija ne može postati članicom EU i NATO-a, nije realno, jednostavno nije – osim ako u Minsku nisu spremni zaratiti sa Moskvom i proći gore od Ukrajine – ali postoji stranka koja je sve svoje kapacitete usmjerila upravo ka tome.

Nevjerovatan je naš talenat da od svakoga prepišemo ono najgore. Hajde što je nezaposlenost oko pedeset posto, što su sredstva za proizvodnju privatizirana, dok je takozvano slobodno tržište demoliralo domaću proizvodnju, pa i što je prosječna plata malo veća od četiri stotine eura, cijene stanovanja i osnovnih potreba više, sigurnost nikakva, ceste rupičaste, zdravstvo zabava Sebije Izetbegović, a gradski prijevoz u glavnom gradu, Sarajevu, očajan.

Nikada se, međutim, ali nikada, od potpisivanja famoznog Vašingtonskog sporazuma, pa do dana današnjeg, nije desilo da je predsjednik jedne od vladajućih stranaka u kućnom pritvoru zbog optužbi da je bio dio kriminalne skupine; nikada kandidat za ministra prometa i komunikacija u Vijeću ministara nije bio čovjek koji, recimo tako, ne smije ni resor obići, jer će ga, čim kroči izvan teritorija Kantona Sarajevo, policija privesti; kao što nikada niti jedan predsjednik Stranke demokratske akcije nije imao više protivnika unutar vlastite partije, niti je iz SDA došao federalni premijer spreman da, poput Novalića, optuži građane kako ne znaju dobro živjeti sa malo para, već se rasipaju na mobitele i benzin, puše i vole popit’.

“Pod nebesima je veliki nered, dakle, situacija je izvanredna“, rekao je Mao Ce Tung. U prijevodu na bosanski, Nermin Nikšić bi mogao kazati: „U BiH je veliki nered, situacija nam ide u prilog“. Samo što neće ili ne zna, sasvim je svejedno. Umjesto, dakle, da opozicija uživa u tome što može argumentirano, oštro, od non do stop kritizirati vlast, ista ta vlast neopisivo uživa u postojanju opozicije koju kao da je sebi pravila.

I zato ne treba da se brine za svoju budućnost. Ona joj je zagarantirano svijetla.

Baš kao i nama crni mrak: stanje kao u propalim državama Afrike ili Bliskog istoka, a alternativa vladajućima kao u Bjelorusiji.