Prvo sam, majke mi, pomislio da je novinar sve krivo čuo, pa onda to zabilježio, a urednik, kada mu je tekst konačno stigao, nije ima volje niti da ga pogleda. Onda sam na drugom mjestu našao, manje – više, istu vijest, pa na trećem, četvrtom...

E, to da su pogriješili svi novinari svih redakcija i medija i da su urednici portala, novina, televizija i radija u isto vrijeme bili bezvoljni, ipak je, nemoguće. Čak i ovdje, kod nas, gdje je sve drugo moguće, pa i to da u jednom dnevnom listu izađe naslov: „Moje ovce nemaju veze s prostitucijom“. Sreća, oglasi se Nermin Nikšić, predsjednik SDP-a, da kaže kako SDA i HDZ svojim dogovorom kojeg, inače, još nema, od Mostara prave „Berlin 21. stoljeća“. Onaj Berlin prije pada zida, da ne bude zabune.

Uglavnom, prema različitim izvještajima, sastali se se predstavnici HDZ-a i SDA da se, konačno, dogovore o ustroju Mostara, kako bi se u tom gradu opet mogli održati lokalni izbori – prvi nakon 2008. godine. No, nisu se dogovorili, jer se HDZ zalaže za jedinstveni grad, a SDA za podjelu na dvije etničke općine. Dobro, i oni su za to da Mostar ima jednog gradonačelnika, jednu upravu i jedan budžet, ali bi dio ovlasti, autonomije, nečega, ostavili svakoj od jedinica lokalne samouprave – jednoj bošnjačkoj i jednoj hrvatskoj. Dakle, SDA je za Mostar koji bi ličio na Federaciju po željama Dragana Čovića, a HDZ za Mostar sličan ovome što je Federacija sada i protiv čega, uz ostale, i Dragan Čović kuka iza glasa. HDZ se, što bi se reklo, ponaša unitaristički, dok SDA zahtijeva etnički definirane teritorijalne jedinice kako većinski narod ne bi majorizirao onaj što je brojčano manji.

Sve je tu jasno, ma kako i koliko na prvu izgledalo neobično. HDZ-u odgovara jedinstveni Mostar, jer su u njemu Hrvati većina i, posljedično, ta stranka može računati na trajno bitnu ulogu u nečemu što se ne mora zvati stolnim gradom, ali baš to može biti. Stranci demokratske akcije, naravno, ne pada na pamet da se mariše u unitaristička prsa, zagovara jedinstvo, podrži slaganje Mostara po uzoru na, recimo, Zenicu, jer im broj preostalih Bošnjaka, čak i kada bi svi na izborima glasali samo za njihove kandidate, ne garantuje niti jednak, a kamoli veći utjecaj od onoga HDZ-ovog. Tako je to kod nas: principi važe do prvog interesa, dok se rezultati rata i etničkog čišćenja ne priznaju, osim kada od priznavanja postoji neka korist.
Mostar iz svojih najboljih godina, onaj Mostar razvijene industrije, moćnog „Veleža“ i sa najviše takozvanih miješanih brakova u bivšoj Jugoslaviji; Mostar koji je na svaki način sam sebi bio dovoljan i takav da se Mostarcima nije išlo ni na more, jer im je u gradu bilo bolje; urbanistički skockan, uređen, lijep, privlačan…srušen je 1992. godine. Već naredne je ubijena svaka mogućnost da će jednom, nekada, nekako ličiti na sebe. Vašingtonskim sporazumom je, možda ne zauvijek, ali svakako zadugo, zakucan u miru koji je samo nastavak rata drugim sredstvima.

Promijenilo se, naravno, od tada svašta nešto: prelazi se nekadašnja linija fronta u oba pravca, ali, pogotovo kada se radi o onima što imaju iskustvo bitaka, jedino kada se mora. Neće, jednostavno neće bivši vojnik Armije BiH onako, čisto da promijeni, izaći iz stana na istočnoj strani i otići na kafu na zapadnu, baš kao što neće ni razvojačeni pripadnik HVO-a izaći iz kuće na zapadnoj strani i prijeći na istočnu, da popije pivu sa pogledom na Stari most. Zbog posla će i jedan i drugi dan provesti na nekadašnjoj neprijateljskoj teritoriji i obojica će, neovisno jedan o drugome, skrivati grč i želju da se što prije vrate. Otići će, također, Hrvat na istok, a Bošnjak na zapad kada je Božić ili Bajram: kada je praznik jednima, kod drugih se i u osam navečer mogu kupiti šećer, ulje, cigare, tablete protiv bolova i motorno ulje.

Također, kada se iz Sarajeva ide za Mostar, onda se ne kaže, ali se podrazumijeva da se ide u – istočni Mostar. Baš kao što se, kada se iz Širokog Brijega ide u Mostar ne kaže koji, jer nema potrebe – zna se. To što ima Širokobriježana koji goste vode da vide Stari most i Sarajlija kojima najdraži mostarski restoran nije ni blizu istog tog Starog mosta, niti šta bitno znači, niti puno mijenja.

U Mostaru Bošnjaci imaju svoju bolnicu „dr. Safet Mujić“, Hrvati svoju – Sveučilišnu kliničku; prvi imaju Univerzitet „Džemal Bijedić“, drugi Sveučilište Mostar; Bošnjaci struju plaćaju Elektroprivredi BiH, Hrvati Elektroprivredi Herceg-Bosne; na jednoj se strani navija za „Velež“, na drugoj za „Zrinjski“; ulica Kralja Zvonimira do jednog mjesta se zove tako, a onda – Mostarskog bataljona…

Najveći grad Hercegovine jeste multietnički, ali mu duhovi nisu takvi: žive, naime, u njemu Hrvati, Bošnjaci i nešto Srba, ali svaki od prva dva naroda ima svoj Mostar. I svaki bi se rado malo proširio, uz uslove koji su drugima neprihvatljivi. Neki cjeloviti grad po bošnjačkoj i hrvatskoj mjeri, ne sreću se ni u putu. Srbe se, svakako, ništa i ne pita.

Pored svega, Mostar nije nikakav „Berlin 21. stoljeća“: nema zidova i bodljikave žice, kontrolnih punktova i ureda što izdaju rijetke dozvole za prelazak na drugu stranu. Sasvim suprotno, sve se može: otići i vratiti se, obaviti posao i kupovinu, posjetiti nekoga, uplatiti tiket u kladionici, pojesti čorba, pogledati zajednička predstava Narodnog pozorišta i Hrvatskog narodnog kazališta… Samo što se u svakom trenutku i na svakom mjestu zna čiji je određeni dio grada i kako se imaju ponašati oni što su došli sa lijeve ili desne strane. Kao što se među rijetkim Mostarcima koji su obnovili prijateljstva nakon ratovanja na suprotnim stranama, zna o čemu se ne razgovara.

Ako već treba porediti ovaj, sa nekim drugim podijeljenim gradovima, onda je Mostar najbliži Budimpešti iz šesnaestog vijeka, kada se Budim razvijao, dok je Pešta bila zapuštena. Zapušten je danas, izuzev ono malo prostora oko Starog mosta, istočni dio Mostara i na nekim mjestima izgleda kao da je rat stao prije petnaest dana. Zapadni dio nema kakvih turističkih znamenitosti, ma nema nikakvih, ali se u njemu, ipak, nešto gradi, krpi, obnavlja, investira… Za to zasluge pripadaju i HDZ-u, baš koliko je i za stanje na kontra strani kriva SDA, kojoj je do bošnjačkog dijela Mostara stalo kao i do hrvatskog Čitluka, samo se u toj stranci prave da je drugačije.

Bivši član Predsjedništva BiH, Ejup Ganić, jednom je kazao kako Bošnjaci nemaju nikakvih problema sa Hrvatima iz Pule ili Zagreba, ali imaju sa onima iz Hercegovine. E, baš tako ni Bošnjaci u Mostaru ne misle ništa loše o Hrvatima iz Splita ili Sarajeva, kao što ni Hrvati iz Mostara nemaju ništa kontra Bošnjaka iz Goražda ili Tuzle. To je, jednostavno, generalno tako, a suprotni su primjeri – njih ima, naravno i bitni su – još uvijek u manjini i nisu se makli od incidenta za potvrđivanje pravila.
Bobo Jelčić, rođeni Mostarac sa dugogodišnjom adresom u Zagrebu i jedan od najboljih pozorišnih reditelja u, kako se to kaže, regiji, pišući scenario za film „Obrana i zaštita“ – premijerno prikazan 2013. – imao je verziju u kojoj je radnja smještena u 2020. godinu. To što je reditelj odustao od prikazivanja bliske mostarske budućnosti, koja je navlas ista sadašnjosti, ne znači da mu je manjkalo hrabrosti i da je povjerovao kako će se nešto promijeniti.

Osjećaji tjeskobe, straha, podjela, sumnji i uzaludnih očekivanja će ostati, ma šta se dogovorili HDZ i SDA, čije su pozicije, uzgred, potpuno razumljive. Dragan Čović, jednostavno, želi kapitalizirati činjenicu da su Hrvati na administrativnom području grada većina, baš kao što Bakir Izetbegović pokušava Bošnjacima ponuditi mehanizme zaštite od famozne majorizacije.

Tek, Čovićeva je pozicija win – win: prihvati li Izetbegovićev prijedlog, dobit će argument više za preslagivanje Federacije po istom principu; izgura li svoj, uspostavit će političku kontrolu i tamo gdje je broj onih što ga podupiru, jednak broju simpatizera SDA u Nevesinju.