„Grad Sarajevo je dobio ime po Fudbalskom klubu 'Željezničar'“, rekao je jedan od, recimo tako, najsarajevskijih pjesnika, Izet Kiko Sarajlić.

O tome šta je bilo na Grbavici u subotu, drugog aprila, nisu se raspisale novine, velike strane televizije nisu napravile priloge, nogometni romantičari imali su preča posla, djeca koju očevi odgajaju da gledaju fudbal i da razumiju razliku između igre kao zabave i igre – da parafraziramo velikog Billa Shanklyija – iznad života i smrti, tu priču uglavnom nisu čula.

Ovogodišnji hit je, je li, „Leicester City“, mogući, izvjesni prvak engleske lige i tim koji se, kao, svojim pobjedama izruguje korporativnom nogometu, milionerskoj zabavi i bogataškom hobiju u kojem se potkoženi Rusi, Arapi i Azijati nadjebavaju oko toga ko će više platiti igrača čije će dresove na turneji po, recimo, Japanu – prodavati za četiri stotine funti (po komadu, ne na veliko) ili devetsto šezdeset osam maraka. To što je „Leicester“ uranio sa onim što je njegov vlasnik planirao, malo je važno: činjenice ne stanuju u bajkama, jer da stanuju, vuk bi provario i baku i Crvenkapicu i šest kozlića i koga god je pojeo.
Uglavnom, vlasnik „Leicestera“ se zove Vichai Srivaddhanaprabha, tajlandski je bogataš, do para je došao otvaranje duty free trgovina, imovina mu je procijenjena na milijardu i pol, koja stoja gore-dole, eura, a kada je sebi kupio tim prije pet godina rekao je da u njega planira uložiti dvjesto trideset miliona i tako krenuti u borbu za naslov prvaka. Igrače je, međutim, krenulo prije, pa će zato džematile u Las Vegas: tako će ih počastiti Vichai Srivaddhanaprabha. Nije poznato kako će na put, ali njegovim helikopterom, kojim često dolazi na utakmice ili sa stadiona ide kući jesti i leći, neće sigurno. Nema mjesta za sve. Uzgred rečeno, prema novom ugovoru, najbolji strijelac „Leicestera“, Jamie Vardy, sedmično će, ponovimo – sedmično, zarađivati sedamdeset i pet hiljada funti, ne računajući bonuse!

To je, u najkraćem, ta bajka zbog koje se ne priča o malim brojkama i jednom klubu sa stadiona u obnovi i izgradnji, timu koji je dobio generalnog sponzora za malo manje od pedeset hiljada funti ili, u našim parama, 120.000 maraka. E, generalni sponzor, čija je parola na „Željinim“ dresovima, su navijači „Želje“! Da, oni su, koliko je ko mogao, dali za obnovu Grbavice, pa im se uprava odužila i sada na majicama Ivana Lendrića, Samira Bekrića i Miroslava Stevanovića, piše: „Mi smo Željini, Željo je naš“.

Povodom Svjetskog prvenstva u Južnoj Africi 2010. godine, slovenski filozof Marcel Štefančič je u posljednjoj preživjeloj važnoj novini iz prijelomnih balkanskih godina, u ljubljanskoj „Mladini“, objavio tekst pod naslovom „Bogati – Siromašni: 1:0“, u kojem, pišući o Međunarodnoj fudbalskoj federaciji kao ubjedljivo najrasprostranjenijoj i najuspješnijoj korporaciji na svijetu, uz ostalo, kaže: „Nogomet ima socijaldemokratske korijene. I kao što ste primijetili, FIFA se pretvara da je još uvijek tako: kao, svi mogu sudjelovati, svi imaju iste šanse, svatko može pobijediti, svatko može doći do kraja, svatko može nadmašiti svakoga. Neoliberalizam, koji se pobrinuo za industrijalizaciju nogometa i koji je socijaldemokratsku romantiku nogometa pretvorio u antičke ruševine, to razotkriva kao laž: tko još vjeruje da svi stvarno imaju iste šanse? Tko još vjeruje da svatko može doći do kraja? I tko još vjeruje da svatko može pobijediti svakoga?“.

Pet, šest mjesci kasnije, hrvatski pisac, scenarist i novinski komentator, Jurica Pavičić, piše: „Jedanaestog svibnja 1983. nogometni klub ‘Aberdeen’ iz istoimenoga grada na krajnjem škotskom sjeveru osvojio je europski Kup pobjednika kupova. ‘Aberdeen’ – momčad koju je trenirao tada mladi i anonimni Alex Ferguson – pobijedio je u finalu ‘Real Madrid’ 2-1. Klub skromnog budžeta i bez prave zvijezde u finale je ušao tako što je prethodno golom u sudačkoj nadoknadi izbacio ‘Bayern’. Samo godinu dana ranije još je jedan klub s ledenog sjevera osvojio europski kup.

Bio je to švedski IFK ‘Göteborg’, klub prepoznatljivih dresova na tanke modro-bijele rige, koji je u finalu kupa Uefe pod trenerskim vodstvom tada još mladog i anonimnog Svena Gorana Erikssona u Hamburgu slistio domaći ‘HSV’ 3-0. IFK ‘Göteborg’ isti će trofej osvojiti i 1987. kad mu se u finalu suprotstavio još jedan mali, ne-bogati škotski klub: ‘Dundee United’. Prije finala ‘Göteborg’ je izbacio ‘Barcelonu’, a ‘Dundee United’ prvo splitski Hajduk, a potom milanski ‘Inter’. Ne čini li vam se glamuroznim taj nogomet osamdesetih? Ne izgleda vam naročito atraktivnim europsko finale ‘Göteborg’ – ‘Dundee’? Ne vjerujete da takvo finale prodaje suvenirske majice i garantira televizijski ‘share’? Predlažem vam – razmislite dvaput“.

Malo manje od dvije godine nakon što je „Aberdeen“ pobijedio „Real“, Fudbalski klub „Željezničar“ je u posljednji trenutak ostao bez finala Kupa UEFA, u kojem je trebao igrati sa – „Realom“. Bila je, je li, 1985., mjesec ovaj, april, datum dvadeset i četvrti i Ivica Osim umalo nije umro. Prije, dakle, tri decenije nisu se pričale bajke o malim timovima i klubovima skromnih budžeta čije najbolje igrače ne znaju ni u Austriji, a kamoli u Kongu, na Maliju ili u Jordanu, već su ti klubovi igrali polufinala i finala evropskih takmičenja, osvajali ih ili ispadali na najbaksuzniji mogući način.

U igri istrgnutoj iz socijaldemokratskog korijena, „Leicester“ bez tajlandskih miliona ne bi imao šansu niti ostati u prvoj ligi, kao što sa do sada potrošenim nema nikakvih šansi u Ligi prvaka. „Željo“ u njoj, osim ako se ne desi oko osam čuda u nizu, neće ni zaigrati, no i da, eto, nekako, ne znam ni ja kako, uđe u grupnu fazu, bod može uzeti na play stationu. Nije to, međutim, nimalo važno. Naravno, lijepo bi bilo vidjeti Messija, Ronalda, Ibrahimovića, ma makar i Džeku u krivoj boji majice, kako izlaze iz tunela dok sa Juga odjekuje „Grbavica“, ali je puno ljepše pogledati u dres na kojem piše poruka generalnog, tačnije generalnih sponzora: penzionera, radnika sa platom od petsto maraka, studenata sa dnevnim džeparcem od pet, svjetskih poznatih pisaca – komada jedan, imenom: Aleksandar Saša Hemon – i pitara Danisa Tanovića.

Tako, kao „Željin“ dres, u praksi izgleda ono na šta se misli kada se kaže da je fudbal narodna igra, zabava za radničku klasu i opijum za mase koje se na tribinama odmaraju od stvarnosti u kojoj mali i siromašni, čak i kada daju gol više, ostaju – siromašni.

Još je pola decenije ostalo do stotog rođendana „Želje“. Bude li tada sve kao što je danas, samo je jedan klub na svijetu sa kojim ima smisla odigrati slavljeničku utakmicu. Ne, nije to „Sarajevo“, nije niko iz jugoslavenske velike četvorke, niti kakav, kako se to kaže, evropski velikan. Protiv narodnog „Želje“ može i treba igrati samo njemački drugoligaš „Union“ iz Berlina. I njima su stadion renovirali navijači nakon što su, da bi spasili tim od propasti, davali krv pa naknadu za taj čin uplatili na klupski račun.

Kasnije su kupili dionice i… I ništa, eno ih, bore se, navijaju, ali se ne čuju od naprđivanja o siromašnom „Leicesteru“; od kakofonije koja zaglušuje huk „Željinog“ generalnog sponzora: navijača koji su oslobodili dres od brandova, logova i ostalih nakarada zbog kojih nikada više ‘Abeerdin’ neće pobijediti ‘Real’, niti će se na Grbavici planirati finale protiv bogataša iz Madrida. Vala i ne mora: njihov i naš fudbal, naš, narodni, socijaldemokratskih korijena, svakako nisu ista igra.