Kako bi se ukazalo na raspoloženje i trendove ili na ono što će doći, konac godine uvijek je doba za razne izbore, podvlačenje crta, prognoze...
2024. bila je super izborna godina. Najviše ljudi u povijesti izašlo je na birališta, glasalo se na izborima za Europski parlament, glasala je Indija, Meksiko, Japan, Južnoafrička Republika, Pakistan, glasale su Sjedinjene Američke Države. Rat u Ukrajini nije prestao, razbuktao se onaj na Bliskom istoku, klimatske katastrofe, rast cijena hrane, humanitarna kriza i glad u Sudanu, nuklearna prijetnja činila se nikada bližom… Pitanja demografije, migracija, ženskih prava, demokracije, odnosa u multipolarnom svijetu, brinula su najveće umove svijeta, odgovor se teško nalazio.
Povijest koju živimo kao sadašnjost, uvijek se odvija pred našim očima i čini nam se da nas ponekad preplavi, pa se nekad pravimo kao da je nema, a ona nas ipak lovi u zakucima naših svakodnevnih života, bilo na policama dućana, u računima za plin, zagađenju zraka, korupciji na koju nailazimo, lošim uslugama poput zdravstva i školstva ili nenadanim zvukom sirene za zračnu uzbunu.
Oxford University Press, izdavač prestižnog (danas i digitalnog i tiskanog) rječnika engleskog jezika, izabrao je, kao koncem svake godine, izraz koji je obilježio godinu na isteku. Izraz 2024. jest – brain rot. Prevesti se može kao truljenje mozga ili moždana trulež i označava učinak prekomjerne konzumacije trivijalnog i potpuno neizazovnog sadržaja. Truljenje mozga u današnjem kontekstu izbora naj izraza krajem 2024. značio bi učinak beskonačnog „skrolanja“ po društvenim mrežama koje oduzima vrijeme i zatupljuje um, odnosno uništava mozak. Ako je mozak i oznaka za ono što smo dobili bivajući ljudskom vrstom, a to je sposobnost kritičkog razmišljanja, nismo baš u evolucijskom procesu daleko dogurali ako smo, umjesto da razvijamo sve ono što još nismo, pustili da i malo toga do čega smo došli u ovih nekoliko tisuća godina, istrune. Ili je možda riječ o nekom sistemskom oboljenju, virusu ili pandemiji moždanog truljenja, koje ima evolucijski učinak? Jer, ako smo kao vrsta toliko godina pokušavali pokoriti sve ono i one oko nas, onda je valjda došao red na to da se samouništimo. Ne nužno atomskom bombom ili serijom klimatskih katastrofa, nego akceleracijom truljenja mozga. Kako kaže ona romska pjesma iz istoimenog crnovalovskog filma: „Bit će skoro propast svijeta, nek’ propadne, nije šteta.“
Dok nam mozak još nije potpuno usahnuo i prepustio vodstvo umjetnoj inteligenciji i kvantnim računalima, te dok još koliko-toliko možemo osjetiti dimenzije ne-meta stvarnosti koju i dalje, kakva je da je, živimo, razmislimo o tome kako smo došli do ovog trenutka. Trenutka u kojem ljudi, kažu istraživanja izbjegavaju vijesti. Kako bi se mogli prilagoditi okolini ili preživjeti, moramo znati što se događa, vidjeti i čuti stvari… Kako bismo se prilagodili uvjetima oko nas, moramo razmišljati, inovirati, ulaziti u interakcije, kritički razmišljati, sortirati informacije. Vijesti su kategorija koja se bazira na provjerenim informacijama i društvenom konzenzusu o njihovom značenju. Godinama su za prenošenje informacija, stavljanje u kontekst, analizu, služili novinari. Ljudi su se za taj posao obrazovali, kalili na terenima, ratištima, demonstracijama, među klupama parlamenata, na sastancima, hodnicima institucija, uspijevali su otkrivati koruptivne afere, prijevare, manipulacije, ispitivali su političare i one moćne, davali glas onima koji se nisu čuli, stajali na strani onih kojima su prava dokinuta.
Vijesti su bile tu sa nama kako bi građanima dale informacije o onome što se događa u zemlji i u svijetu, a kako bi ti isti građani u demokracijama mogli donositi informirane odluke na izborima i glasati prema tom informiranom mišljenju. U vremenu kada je moždano truljenje postalo izrazom godine, tog svijeta više nema. Sud javnosti, danas je onaj naoko vrlo osnažujući i participativan. Pet plus milijardi ljudi na svijetu koji ima pristup nekoj društvenoj mreži. 86,1 posto globalne populacije. Svi, kažu im vlasnici tog javnog prostora, imaju jednaku moć i slobodu. Da kažu što misle. Jer mišljenje svakoga o svemu je jednako važno. Direktna komunikacija, pet milijardi istina, informacijskih stvarnosti. Algoritam ne diskriminira. Samo udara po mozgu na dosad nikad viđene načine. Sloboda i emancipacija, svijet jednakih istina i sudova, samo su zbroj manipulativnih strategija u kojima je jedina i ultimativna istina ona vlasnika koji postaju najbogatijima i najmoćnijima na svijetu jer imaju i vaš bijes i vašu ljubav i vaš razum i vaše osjećaje. Oni su odgovorni za truljenje vašeg mozga. „Izbjegavanje vijesti“, izraz je koji se dakle sve češće čuje, dok je korištenje „ekrana“ svakodnevica koja nas je učnila kiborzima.
Koji je to društveni konsenzus u doba moždanog truljenja? Kako sortirati silinu svega onoga što nam udara u korteks? Izbjegavanjem ozbiljnog sadržaja i biranjem trivijalnog. Koji je sve samo ne trivijalan. U odnosima globalne moći i utjecaja koncepta kojem se predaje naše ja, svjesna odluka da se mozak ne razvija, ne razmišlja i zaključuje, nego truli, a onda nam se predstavlja kao da smo preuzeli moć.
Dok palcem vrtim prema gore po zaslonu mobitela i pratim vijesti koje toliko brzo nadolaze, od uvođenja izvanrednog stanja u Južnoj Koreji, razbuktavanja sukoba pobunjenika i Assadova režima u Siriji, preko prosvjeda u Gruziji, objave otkrića da je manipulacija algoritmom TikToka dovela do manipulacije izbornim procesom u Rumunjskoj, pa do pada vlade u Francuskoj, pitam se je li ljudima zaista lakše da izbjegavaju to sve što tutnji oko nas i kako kažu u drugim istraživanjima, samo žive svoje živote? Nitko ne treba nikoga podučavati za informacijsku naplavinu, sortiranje tih istih informacija, spajanje, konsenzus za novo vrijeme.Kada ne vidiš da truliš, sepsu je teško zaustaviti. Hoće li brain rot dovesti do naše konačne smrti ili će stvoriti zombi svijet nove autokracije u kojem će poluživi moždani ljudski truleži juriti naokolo u grupama s ispruženim rukama ukočenim od držanja mobilnih naprava i jesti jedni druge? Dok se oni drugi ne presele na udaljene nove svijetove, u kapsulama, daleko od mogućnosti gnojenja rane ili mozga?
Kapital svega onoga čime se bavim, kapital znanja, iskustva, razumijevanja međunarodnih procesa ipak na moju sreću nije nešto što u doba moždanog truljenja gubi smisao. Netko će morati ostati i zapisati kako je izgledao taj kraj. „Bit će skoro propast svijeta, nek’ propadne, nije šteta…“ Ipak, uvijek negdje ima naznaka života, uma, opiranja truljenju. Onih koji se bore da razgrnu maglu, uoče korupciju, ne odstupe od ideala i onoga što bi stvarna sloboda i mir bili, onih koji gutaju suzavac u Tbilisiju ili padaju pod kišama metaka na stvarnim globalnim frontovima koji ne smiju postati simulacijom vrlog novog svijeta, jer nema novih devet života na novom levelu. Jedan je život, kažu vam moderni gurui, izbjegavajte vijesti, manifestirajte i bit će dobro. Mora li opet doći do ekstremne egzistencijalne prijetnje da ne trulite u korist svoje štete?
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!