Divio se proteklog tjedna europski svijet tome što je Emmanuel Macron na komemoraciji pokojnom njemačkom ministru financija Wolfgangu Schäubleu, govor u Bundestagu održao na njemačkom. Herr Macron, klicao mu je europski Politico dok je otkrivao tajnu dobrog njemačkog izgovora francuskog predsjednika, prenoseći izjavu Franka Groningera, profesora njemačkog zaposlenog u francuskom ministarstvu vanjskih poslova koji je rekao da je uz bazu jezika koju je Macron već imao s njim vježbao izgovor oko sat vremena prije puta u Berlin i nešto malo tijekom leta.
Već su se koncem 2023. kada su na isti dan umrli Jacques Delors i skoro dvadeset godina mlađi Schäuble, mediji raspisali o simbolizmu i značaju obojice preminulih lidera za Europu, svakoga u svoje doba.
Početak 2024. pokazao nam je da će simbolika koja također podsjeća na neka prošla vremena, u izbornoj godini tutnjati Europom, kontinentom sa sve manje novih ideja ili državničkih vizija.
Malo toga ostat će zapamćeno iz tog Macronovog komemorativnog govora na njemačkom, osim činjenice da je to drugi znani govor jednog francuskog lidera na njemačkom.
Prvi se dogodio sedamnaest godina nakon kraja Drugoga svjetskog rata, u rujnu 1962. Charles de Gaulle, ispred dvadeset tisuća okupljenih u velikom dvorištu „njemačkog Versaillesa“, palače Ludwigsburg, održao je poznati „govor njemačkoj mladeži“. Govor nade i prijateljstva koji je utro put potpisivanju Elizejskog ugovora samo četiri mjeseca kasnije. Ugovora koji su potpisali De Gaulle i njemački kancelar Konrad Adenauer, ugovora koji je postao temeljem pomirenja Njemačke i Francuske i postavio nove osnove za odnos budućnosti.
„Prije svega – čestitam vam svima! Čestitam vam što ste mladi. Svatko mora vidjeti žar u vašim očima, čuti snagu vaših prosvjeda, svjedočiti osobnoj strasti svakoga od vas i biti uvjeren da je taj entuzijazam izabrao vas da vodite vaš život i budućnost! Čestitam vam što ste mladi Nijemci, a to znači djeca velike nacije! Velike, koja je činila i velike greške…“ Tako je počeo svoj govor De Gaulle tog devetog rujna 1962. pred mladim Nijemcima, a pola stoljeća nakon toga, na istom su se mjestu simbolično susreli Angela Merkel i François Hollande, a njemačka kancelarka poručila je mladima: „Budućnost Europe u vašim je rukama.“
Upravo u odnosu Europe prema mladosti, ogledat će se naša budućnost. Pisala sam ovog ljeta u svom strateškom eseju za Institut za društvena istraživanja u Beču i program Europes Futures. A za tu budućnost Europe, uz njene brojne unutarnje i rubne periferije, iznimno je bitno sidrište koje je iznjedrilo Europu kakvu znamo ili kakvu smo do sada poznavali.
Još u prosincu, vlada Emmanuela Macrona upala je u krizu nakon što nije izglasan ključan zakon o migracijama. Radikalna desnica tvrdila je da nije dovoljno tvrd, ljevica pak da je pretvrd. Prema zakonu bilo bi lakše protjerivati migrante koji su optuženi na zatvorske kazne dulje od pet godina ili bi pak bilo teže migrantima dovoditi obitelji u Francusku. Od izbora u ljeto 2022. Macronova stranka bez većine je u parlamentu, desnica i dalje jača, a uz migracije, u zemlji kolonizatora i duboke društvene podijeljenosti i nejednakosti po porijeklu, otpor prema političkoj klasi koju predstavlja Macron sve više raste, tim više što je i nakon prosvjeda tzv. žutih prsluka obećao da će promijeniti način vođenja politike. Nakon zamjene na čelu vlade, Macronov kabinet sada vodi najmlađi premijer ikad, Macronov pulen 34-ogodišnji Gabriel Attal. Stavljen je u „špic“ u doba političke borbe s desnicom uoči europskih izbora. Macron je netom uoči odlaska na komemoraciju u Njemačku, nakon dugo vremena održao veliku konferenciju za francuske medije u kojoj je najavio “građansko naoružavanje”, objavljujući set mjera kojima bi se ojačala građanska odgovornost među mladim Francuzima i spriječio radikalizam. Govorio je i o jačanju granica, borbi protiv „neciviliziranog“ ponašanja, najavljujući veću policijsku nazočnost na ulicama.
Uz to najavio je i demografsko “naoružavanje” ili nove demografske mjere, što je na noge pak podiglo lijevo-liberalnu javnost.
Sve je to Emmanuel Macron ugurao u prve tjedne ove 2024. i zatim otišao u Njemačku, na komemoraciju 81-ogodišnjem Wolfgangu Schäubleu . Službeni posjet, podsjećam, odgodio je u srpnju 2023. Tada su ulicama francuskih gradova bjesnili prosvjedi i nemiri nakon što je policija ubila ni krivog ni dužnog sedamnaestogodišnjeg Nahela Merzouka u Nanterreu. Progovarali su tada po tko zna koji put glasovi mladih, tamnoputih Francuza, o nepravdi i nejednakosti. Hoće li mladi premijer Attal, dakle, u posljednjem dijelu posljednjeg Macronovog mandata moći napraviti jednakiju i bolju Francusku u kojoj svi mladi školarci nose iste uniforme i pjevaju Marseljezu, dok desnica maršira sve jače?
Tijekom Macronova boravka u Berlinu, objavljen je datum službenog posjeta Njemačkoj. Održat će se od 26. do 28. svibnja. Deset dana prije europskih izbora.
Iz Elizejske palače priopćeno je da će to biti prigoda da obje zemlje pokažu svoju zajedničku predanost demokraciji, dok Njemačka proslavlja 75 godina od prvog demokratskog ustava usvojenog u Zapadnoj Njemačkoj nakon drugoga svjetskog rata. Posjet dolazi i uoči dva velika sportska događaja kojima su ovoga ljeta domaćini Francuska i Njemačka – Europskog nogometnog prvenstva i Olimpijskih igara. Iako se predsjednici učestalo sreću, bit će to prvi službeni posjet jednog francuskog predsjednika Njemačkoj od 2000. godine.
Njemačkoj koja već danima gori. Prvo su, zbog ekonomske krize i poticaja u poljoprivredi na ulicama danima bili poljoprivrednici. Prosvjedi kojima su nadjenuli ime – njemačkih žutih prsluka jer su ih vrlo brzo u njihovim legitimnim zahtjevima, pokušale izmanipulirati ekstremno desne stranke. No, deset dana uoči Macronovog govora na njemačkom, njemački istraživački portal Correctiv, dio mreže EDMO (kojoj pripada i N1 Hrvatska projektom N1 Disinfo, op.a.), objavio je bombu od teksta. Koncem studenog u Potsdamu, neonacistički aktivisti, ugledni poduzetnici koji ih podupiru, susreli su se s predstavnicima stranke AfD, Alternative za Njemačku, kako bi raspravili plan takozvane „remigracije“, izraza koji za protjerivanja migranata koristi ekstremna desnica, a koji se počinje šuljati u medijske i političke narative drugih. Na sastanku je navodno bilo i dvoje članova konzervativne Kršćansko demokratske unije, jedne od središnjih njemačkih stranaka, koju je godinama vodila Angela Merkel.
U doba europskog predizbornog ludila, i brušenja noževa desnice na najlakšu metu – druge, drugačije, „europski način života“, kao da se igra po scenariju Putinove propagande. No, Njemačka je i dalje Njemačka. Sidrište. Militantna ili obrambena demokracija, kako je zovu, jer je nakon kraja rata usvojila set legalnih mjera kako bi prevenirala bilo kakav pokušaj ponovnog uništenja demokratskog sustava. Moguća je zabrana stranaka, ako su prijetnja ustavnom poretku. Iako je AfD od 2017. parlamentarna stranka, već nekoliko godina traju rasprave o zabrani stranke koje su sada ponovno potpirila recentna otkrića. Ekstremni dijelovi AfD-a već su neko vrijeme pod sigurnosnim nadzorom.
Nijemci su izašli na ulice i danima su ondje. CDU, stranka koja je sebe tijekom vladavine Merkel voljela nazivati sidrištem i njezin lider Friedrich Merz, koji je u prošlosti koketirao mogućom suradnjom s AfD-om, sada je održao govor u kojem je najavio potpuni sanitarni kordon prema Alternativi za Njemačku.
Još početkom prosinca 2022. u Njemačkoj su uhićeni članovi zavjereničke desničarske terorističke organizacije, čiji cilj je bio izazivanje građanskog rata, puč i, ni manje ni više nego – uspostava Reicha. Skupina dobro umrežena u vojnim, obavještajnim i pravosudnim krugovima, za svoj je naum gomilala vojsku i oružje u stvarnom svijetu, dok je istodobno sijala svoje ideje kroz digitalni prostor i utabane kanale širenja laži već davno otvorene u Europi, među frakturama nagomilanih kriza. Tijekom pandemije ekstremni desničari pokušali su upasti i u Reichstag, što je svakome s osviještenim povijesnim sjećanjem izazvalo trnce.
No Correctivov izvještaj naslovljen “Tajni plan protiv Njemačke”, galvanizirao je naciju. Mjesto sastanka, nedaleko mjesta na kojem je održana konferencija u Wannseeu na kojoj je dogovorena provedba Hitlerovog “konačnog rješenja” dodalo je samo još više na gorčinu i ljutnju koja se osjetila na ulicama njemačkih gradova posljednjih dana. Naročito oštra bila je crkva. Biskupi istočne Njemačke osudili su politike AfD-a i ostalih ekstremno desnih stranaka. Biskupi Hamburga, Berlina, Erfurta, Dresdena Magdeburga i Görlitza, objavili su 18.siječnja zajedničko priopćenje.
“Primitivne fantazije protjerivanja migranata i svih onih koji ih podupiru, odbijanje pomoći onima koji traže utočište, ostracizam hednikepiranih, poricanje da su klimatske promjene također rezultat djelovanja ljudi, sve je to nekompatibilno s našim društvom”, objavili su biskupi u svojem priopćenju. Erfurtski biskup Ulrich Neymeyer izjavio je kako je to poziv katolicima koji su članovi AfD-a na buđenje jer članstvo u takvoj stranci ih odvaja od njihove vjere. Georg Bätzing, predsjednik njemačke biskupske konferencije ustvrdio je pak da nije moguće biti katolik i podupirati AfD. Zajedničku izjavu potpisali su freiburški nadbiskpu Stephan Burger i luteranska biskupkinja Badena Heike Springhart: “Svatko tko jaše na poništenju ljudskog dostojanstva i sebi dopušta da ga vode rasizam i mržnja prema ljudskoj vrsti nije više dio naše demokracije. Mi, kao katolički i protestantski kršćani, stojimo zajedno u širokom savezu za demokraciju i ljudska prava.”
No, nije se trebalo čekati tajne sastanke da se utvrdi ono što AfD-ovi zastupnici govore javno već dugo. Primjerice zastupnik u Bundestagu, René Springer potvrdio je svoju potporu planovima deportacije. Na X-u je napisao: „Poslat ćemo strance nazad u njihove zemlje. Milijune njih. To nije tajni plan. To je obećanje.“ U državi u kojoj je više od trideset posto populacije migrantskog porijekla, državi koja stari i koja treba sve više novih sugrađana da pogone ekonomski mlin i zelenu tranziciju, u državi koja je prošla povijest kakvu je prošla, takve stvari i dalje rezoniraju. Još.
Prvi u nizu prosvjeda, ispred ureda kancelara u Berlinu organizirao je 18-ogodišnji student. U danima koji su slijedili gledali smo slike neviđene u Njemačkoj još od pada Berlinskog zida. Ipak, stotine tisuća ljudi na ulicama ne znači da je AfD oslabio ili da su ideje koje ih povezuje sa sličnima u Europi nestale. AfD je prema istraživanjima druga najjača stranka u Njemačkoj. Jača i od Socijaldemokrata kancelara Scholza. A taj trend nije samo trend u europskim sidrištima s potpuno drugačijim povijesnim pozicijama u novoj postratnoj Europi. Desnica jača svugdje. Alternativa za Njemačku dio je skupine Identitarijanaca, u kojoj su još i stranka Marine Le Pen, Geerta Wildersa koji je odnio pobjedu na izborima u Nizozemskoj te vođa talijanske Lege Matteo Salvini. Još na jesen, tijekom okupljanja u Firenci koje su nazvali „Obnovom (renesansom) za Europu“ najavili su plavo-crni val koji će zavladati Europom nakon izbora u lipnju i pozvali Europske pučane da s njima stvore novi savez koji će voditi Europu.
Prema najnovijoj projekciji European Council of Foreign Relations, dvije europske desne skupine stranaka, navedeni ID, kao i ECR, zajedno bi mogle imati 25 posto zastupnika u Europskom parlamentu nakon izbora u lipnju, najviše ikad, ali i više glasova od Pučana ili Socijaldemokrata pojedinačno.
Desnica ima trend rasta, dok tradicionalne stranke centra padaju – od najvećeg EPP-a, preko sada drugog S&D-a, zatim trećih liberala, skupine Renew i Zelenih.
Kako zaključuje ECFR, ova analiza trebala bi služiti kao zvono za buđenje europskim policy-makerima za sve ono što je na kocki na europskim izborima. Ako se ostvari ovakav odnos snaga i ako se dogodi da će većinu stvarati desnica s EPP-om, uz sve najave sanitarnih kordona, to će naravno imati i geopolitičke implikacije za novi kurs i sastav Europske komisije. Sastav Europskog vijeća pak, mijenja se, svjedočimo u godini za nama, prema rezultatima nacionalnih izbora, osovina onih koji Europu vide drugačije od onih sa sidrišta – jača. Pomalo naivno, izvješće ECFR-a zaključuje kako progresivni političari i kreatori politika u Europi moraju početi razmišljati o trendovima koji stvaraju navike glasača, te da moraju početi pripremati narative koji se tiču ekonomskih i sigurnosnih imperativa koji su ključni za njihove odluke… „Moraju prepoznati nijanse u razmišljanjima europskih građana i politički se natjecati s proaktivnim politikama, umjesto odlučivanja za narative koje tjera strah i koje ekstremna desnica uspješno koristi…“ I tako preko sidrišta dolazimo na kraju do periferije. Najnovije Europe, Hrvatske, čiji premijer kaže kako smatra da je njemačka javnost dovoljno zrela i da će zemljom upravljati stranke koje su dio mainstreama te da moramo pratiti ekonomsku situaciju jer kad netko u Njemačkoj zakašlje, onda ostali imaju prehladu.
U svijetu sile i straha, umanjivati jasne tendencije opasna je stvar. U svijetu sile i straha pitanje je također što je to danas uopće – mainstream, ali i što je uopće danas sidrište Europe. Navala zla u manipulaciji strahom nešto je vrlo poznato i ne bi se trebalo uzimati olako, pogotovo na periferiji. Periferiji koja nikada neće biti sidrište, europskoj periferiji koja je najstarija na svijetu u kojoj se takvoj, bez mladosti ili sa zapuštenom mladosti olako priča o sadašnjosti, a nimalo o budućnosti.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
