Kako je voditi Književni klub u ženskoj Kaznionici u Požegi? Kako su iz tog kluba nastale priče koje tijekom praznika možete u nastavcima primati na mail? I kakve veze Charles Dickens ima s time? Doznajte u razgovoru s Luizom Bouharaouaom i Paulom Zore iz udruge Skribonauti.
“Nasmijalo me to s trovremenskim taftom, nasmijalo me toliko da sam ostatak rečenice u trenu zaboravila. Moram to zapamtiti da iskoristim u nekoj priči, rekla sam samoj sebi, ali prije nego što sam tebi stigla išta reći, išta odgovoriti, ili te barem pitati da ponoviš ono što si rekla prije tog trovremenskog tafta, ti si već nestala. Naljutila si se zato što sam napisala još jednu priču koja je sretna, još jednu priču u kojoj nema nikakvih problema. Naljutila si se zato što sam napisala ovu priču.”
Ovako završava prvi dio prve u nizu priča u sklopu newsletter kampanje ‘Nastavi priču’. Kampanja je nastala u sklopu Književnog kluba koji udruga Skribonauti vodi u ženskoj Kaznionici u Požegi. Kampanja je koncipirana tako da prijavite svoju e-mail adresu i naredna tri tjedna u svoj inbox primate nastavke do sada neobjavljenih priča triju hrvatskih spisateljica: Marije Andrijašević, Marije Rakić Mimice i Jasne Jasne Žmak. Priče su zasnovane na anonimnim fragmentima kratkih priča zatvorenica u požeškoj kaznionici.
Jedna od idejnih začetnica, Luiza Bouharaoua, objasnila je izvor ideje.
“Priče u nastavcima su vrlo star pojam – priče, pa čak i cijele knjige, nekoć su se u nastavcima objavljivale u novinama ili posebnim jeftinim izdanjima koji su u 19. stoljeću bili apsolutni hit. Charles Dickens je tu možda najpoznatiji primjer. On je gotovo sve svoje romane, uključujući i prvi ‘Pickwick Papers’, objavio u nastavcima. Riječ je o narativima koji u sebi nose dodatan momenat iščekivanja i kao takvi zadovoljavaju našu potrebu za zaokruženom pričom, ali i za iznenađenjem. To je zapravo ‘old school’ verzija onoga što danas zovemo serijama i koja je prethodila i televiziji i HBO-u i Netflixu, ali vršila jako sličnu, ako ne i istu funkciju. Ova kampanja nastala je na toj tradiciji na koju me podsjetila komercijalna promotivna kampanja izdavačke kuće Penguin Randomhouse, po imenu ‘Season of Stories’, i ponukala me da prilagodim format današnjem trenutku, a da priče, istovremeno, zadrže tu auru isčekivanja.”
To prilagođavanje Bouharaoua je objasnila na tribini na kojoj je kampanja predstavljena.
“Penguin šalje duge novele. I kad to dobijete na mejl, gledate na mobitelu, imate dojam da priči nema kraja – a to je samo jedan od nastavaka. To je super, ali istovremeno limitira broj situacija u kojima se priča čita. Moja je želja bila da se držimo forme kratkih priča, da nastavak bude taman dovoljno dug da je smislen i da čini zaokruženu cjelinu, a istovremeno dovoljno kratak da se čekajući tramvaj stigne pročitati.”
Kampanja možda jest novost, ali Književni klub nije – rad u zatvorima Skribonauti su počeli prije sedam godina. Cilj udruge je promocija i poticanje kulture, umjetničke produkcije, kao i neformalno učenje među marginaliziranim skupinama. Program Književnog kluba nastao je iz prethodnog iskustva rada u zatvorima s kratkoročnijim programima književnih tribina, a program Književnog kluba u Kaznionici u Požegi vode već tri godine. Zatvorsku knjižnicu opskrbljuju novim naslovima, što kupnjom knjiga, što kroz donacije u suradnji s partnerskom organizacijom, Autonomnim kulturnim centrom ‘Attack’. Tu je i Kino Sloboda, filmski program u sklopu kojeg u u kaznionici Lipovica već treću godinu prikazuju domaće dokumentarne filmove, uz gostovanje autora i autorica filmova. Ove godine program Kino Slobode prikazuje se i u ženskoj Kaznionici u Požegi.
“Književnu grupu čini 12 sudionica s kojima se sastajemo svaka dva do tri tjedna, svaki put s novim naslovom iz suvremene domaće književnosti. Ideja je sudionicama dati priliku da se kreativnije uključe u književni program – ne samo kao publika na tribini. Na početku smo čitale kratke priče, sada čitamo romane. Zatim u grupi, ponekad i vrlo žestoko, raspravljamo o pročitanom. Književni klub odlična je prilika za raspravu o književnosti, ali i drugim temama koje se u književnom tekstu nalaze i koje tekst otvara – povezivanje s vlastitim iskustvom, razvijanje kompetencija za čitanje književnog teksta. Kroz ovaj program polaznice imaju priliku i upoznati književnice i književnike koji im dolaze u posjetu jednom do dva puta godišnje, riječ o autoricama/ima koje odaberu posije pročitanih romana. Program Kina Slobode obuhvaća projekciju, razgovor s autorom poslije projekcije i zatim snimanje kratkog intervjua.Cilj programa je kao i u prethodnom primjeru kroz prikazivanje dokumentarnog filma otvoriti prostor za učenje o filmu, ali i razgovor o različitim temama i problemima. Posebno nam je važno i da je riječ o dokumentarnom filmu, manje vidljivom i manje dostupnom općenito, te da je riječ o domaćoj produkciji koja je često manje cijenjena i prepoznata”, govori Skribonautkinja Paula Zore.
‘Administrativne bizarnosti’
Priču s početka potpisuje Jasna Jasna Žmak, dramaturginja, spisateljica i scenaristica. Ali ispod njezinog potpisa je još jedan – Duncan i I. pseudonimi su autorica fragmenata iz Kaznionice u Požegi.
“Jedan dio žena s kojima smo radile pokazivao je afinitete prema pisanju. Krenule smo s njima raditi neke vrlo jednostavne vježbe, koje se inače rade na radionicama kreativnog pisanja. Davale smo im male zadatke koje su one između naših susreta pisale. Onda smo u rujnu ove godine s njima održale malo intenzivniju dvodnevnu radionicu kreativnog pisanja iz koje je zapravo jedan dio tekstova koje smo slale autoricama koje su sudjelovale u newsletteru – i prizašao. Kada smo prikupile respektabilnu količinu tekstova, probrale smo ih na način da smo iz te hrpe izbacile sve što nam se činilo kao zaokružena priča, vježbe za koje nam se činilo da pokazuju situacije koje su zanimljive, da je riječ o fragmentima dijaloga, da oslikavaju neku scenu koja je na ovaj ili onaj način zanimljiva i da pokazuje poseban stil. Ideja nam je bila da to bude nešto što je poticajno autoricama koje će pisati priče, nešto što im im ostavlja mogućnost izbora tema”, kaže Bouharaoua.
“Čim smo spomenule da se priče temelje na fragmentima koje su pisale žene iz Kaznionice u Požegi, suočile smo se s uvjerenjem da su žene pisale isključivo o svom zatvorskom iskustvu, što je kompletno netočno. Užasno mali broj fragmenata odnosi se na zatvorsko iskustvo. Većina se tiču tema koje su opća mjesta u književnosti – međuljudski odnosi, odrastanje i ljubav.” dodaje.
Razlog zašto su priče potpisane pseudonimima leži u – Zakona o izdržavanju kazne.
“Prema Zakonu o izdržavanju kazne zatvora osobama lišenima slobode zabranjeno je istupanje u sredstvima javnog informiranja. To se tumači tako da nije nije dopušteno da bilo kakav snimljeni materijal, slika ili zvuk, izađe iz zatvora i kaznionica. Radovi mogu van samo potpuno anonimni i lišeni osobnih podataka i informacija. Sustav je na ovaj način potpuno zatvoren za javnost, a zatvorenicima i zatvorenicama je onemogućeno da sami odlučuju žele li istupati u javnosti ili ne. To znači značajne restrikcije ili potpunu nemogućnost provođenja programa poput dokumentarnih radionica ili radionica fotografije, ali i restrikcije kod najbanalnijeg dokumentiranja provedenog programa. Također, to znači da se materijali proizvedeni na radionicama ne mogu pokazati javnosti”, govori Zore i objašnjava kako te restrikcije utječu na rad.
“Rad je kompliciran u nekim aspektima koji su dosta čudni. Način na koji dobivamo ove fragmente su neki vid administrativne bizarnosti. Ostavljamo ženama zadatke, one na komad papira kemijskom napišu rad, ali mi taj rad ne možemo dobiti – jer je u rukopisu. To znači da jedna od naših polaznica, koja vodi zatvorsku knjižnicu i ima pristup zatvoru, mora prikupiti sve te radove, sjesti, pretipkati sve radove, od svake žene tražiti da odabere pseudonim pod kojim će se rad voditi. Potom ona sve te radove preda upravi zatvora, koji nama to šalju poštom i onda mi to čitamo. Kad se vratimo nazad u kaznionicu, onda se nađemo s njima i onda ih ispitujemo tko je pod kojim pseudonimom jer ne možemo dati povratnu informaciju o radu ako ne znamo tko ga je napisao.”
6 žena – 6 priča i dječak koji sustavno laže
Kako je raditi s anonimnim fragmentima, na tribini su objasnile književnice Marija Andrijašević i Marija Rakić Mimica. Andrijašević je pjesnikinja koja je završila komparativnu književnost, etnologiju i kulturnu antropologiju. 2007. Godine nagrađena je Goranom za mlade pjesnike, a njena poezija uvrštena je u suvremene pjesničke antologije, kao i u talijanski izbor poezije s Balkana. Rakić Mimica radi kao profesorica hrvatskog jezika u Splitu. Dobitnica je dvije književne nagrade za svoje kratke priče – Prozak za najbolji prozni rukopis autora do 35 godina za 2015. i Brod knjižara Brod kulture 2016. Prozu je dosad objavljivala u svim važnijim književnim časopisima.
“Najviše me zanimalo kad ću doći do fragmenta koji se bavi pričama zatvorenica i samim zatvorom. To mi je predstavljalo najveći izazov – pisati o iskustvima nekoga tko boravi u zatvoru. Odabrala sam fragment jedne zatvorenice o tome da u sobi boravi sa šest žena, i priča o tome kako tih šest žena predstavlja šest priča. Ali kad sam krenula u proces pisanja shvatila sam da o zatvoru ne znam ništa i da će to biti poprilično zahtjevan zadatak. Nisam se dala i mislim da sam jednim sitnim dijelom uspjela odgovoriti na izazov. Neću otkrivati radnju jer će tek biti poslana u sklopu newsletter kampanje – ali dotaknula sam se dvije priče dviju žena koje borave u sobi gdje ih je sedam. Što se tiče formata kampanje, mislim da je to izvrsna ideja s obzirom na vrijeme u kojem živimo, s obzirom na to koliko ljudi čitaju i koliko imaju vremena za čitanje”, govori Rakić Mimica.
Marija Andrijašević objašnjava da su je fragmenti zatvorenica iznenadili i tematski i stilski. Pismenošću i talentom, kaže, ruše predrasude o ljudima koji završe u zatvoru.
“Izabrala sam tekst koji mi je stilski najviše odgovarao i počela sam ga pisati i širiti u slobodnom neupravnom govoru, baš zato što sam na umu imala to da će ići u newsletter. Sam rad na tekstu bio je iznimno jednostavan jer sam od Luize dobila dozvolu da ga rastrančiram, isfiletiram i od njega napravim što god želim. Pa sam uzimala ključne riječi. Ali inspiracija nije došla isključivo iz fragmenata, nego i iz mog neposrednog okruženja. Dobila sam fragment o dječaku koji je zbog nečeg izrazito tjeskoban i nesretan. Onda ja u svojoj varijanti priče pokušavam dati objašnjenje za to što mu se događa. Inspirirano je mojom cimericom koja svaki dan dolazi doma s pričama o iracionalnim postupcima dvanaestogodišnjaka, kojima je puno lakše napraviti ogromnu glupost, slagati i ustrajati u laži, nego priznati nešto i prihvatiti krivnju. Kombinirajući to iskustvo i fragment, dala sam život tom malom dječaku koji zapravo sustavno prolazi kroz prostor i vrijeme i – laže”, kaže Andrijašević.
Postoji i plan da sakupljene priče prerastu u – antologiju.
“Ideja o kolaborativnoj knjizi priča prethodila je ovoj kampanji i onda je njen krajnji neskroman cilj. Bit će to knjiga koja će istovremeno funkcionirati na dva plana – otvorit će prostor zatvorenicama da, makar posredno, progovore o temama koje su im važne, a istovremeno služiti kao dokument sadašnjeg trenutka na domaćoj književnoj sceni koja vrvi vrlo zanimljivim autoricama”, kaže Bouharaoua.
Žena – zatvorenica u Hrvatskoj
Na koncu, valja primijetiti i da žene u zatvoru predstavljaju svojevrsni društveni tabu.
“Formulacija da su žene ‘dvostruke prijestupnice’ došla je od jedne naše polaznice u književnom klubu koja je vrlo precizno sažela položaj žene koja je počinila kazneno djelo u našem društvu, posebice njihovu medijsku reprezentaciju. Kada govorimo o ženama zatvorenicima one su u društvu i u medijima uvijek iznimka i eksces, što naravno ima i veze s činjenicom da one kod nas obuhvaćaju jedva pet posto zatvoreničke populacije. S druge strane, žene koje počine teža kaznena djela, a tu govorimo o oko dva posto od spomenutih pet, medijski su potretirane kao monstrumi i uvijek su medijska senzacija. Na nekom osobnom nivou vidiljivo je da i zatvorenice same, češće nego muškarci, pokazuju veliku količinu internalizirane krivnje i srama, ne samo zbog kaznenog djela kojeg su počinile, nego i zbog rušenja društvenih očekivanja vezanih uz to što znači biti žena u našem društvu”, zaključuje Bouharaoua.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows | i društvenih mreža | Twitter | Facebook | Instagram
