Knjiga "Jeziku je svejedno" autora Anđela Starčevića, Mate Kapovića i Daliborke Sarić, predstavljena je u četvrtak u Zagrebu i najavljena kao znanstveno utemeljena demistifikacija problematike jezične upotrebe koja ima za cilj pokušati pridonijeti pomicanju javnih rasprava o jeziku u Hrvatskoj u pravom smjeru.

Knjiga je objavljena u izdanju nakladnika Sandorf, a o njoj je na glavnoj pozornici Paviljona 6 Zagrebačkog velesajma u sklopu sajma knjiga Interliber uvodno govorio glavni urednik Ivan Sršen.

Rekao je kako je riječ o knjizi koja je već proizvela neke dosta burne reakcije a u njoj autori kritički analiziraju jezične predrasude i dominantne jezične ideologije koje se promoviraju kao navodno neutralni, objektivni i znanstveni, a time i obvezujući, pogledi na jezična pitanja.

Daliborka Sarić pojasnila je naslov knjige koji je, kako je rekla, “nekakva šaljiva definicija arbitrarnosti jezičnoga znaka, dakle osnovne činjenice ili spoznaje o jeziku a to je da bilo koji sadržaj može biti izražen bilo kakvom formom”.

“Dakle, iako je riječ o vrlo banalnoj činjenici, koja je očita već po tome što postoje različiti jezici, vidimo po načinu na koji se argumentiraju jezični savjeti da je ta činjenica ipak još uvijek ostala neshvaćena među mnogima koji se bave jezikom”, rekla je Sarić.

Glavni razlog koji je troje autora potakao na pisanje knjige potpuno je zagušenje javnog prostora pseudolingvističkom produkcijom u obliku jezičnih savjeta, koji, kako naglašavaju, redovito ignoriraju temeljne spoznaje lingvistike kao znanosti o jeziku te stvaraju kod prosječnih govornika jezičnu nesigurnost i promoviraju isključivost i netoleranciju prema svemu što se ne uklapa u rigidno zamišljen standard.

To je redovito u potpunom sukobu s onime što se u lingvistici tijekom zadnjih stotinjak godina znanstveno shvatilo i dokazalo o jezičnim pojavama.

“Zaključili smo da nam je dosta jezičnih savjeta na svakom koraku, u svim medijima. Ako živite u zapadnom društvu, svaki čas sa svih strana čujete poruke koje vam govore da vaš jezik nije legitiman. To nema nikakve veze sa znanošću a ima jako puno s ideologijom, s toksičnim ideologijama”, pojasnio je Anđel Starčević.

Željeli su napisati konkretnu kritiku tzv. jezičnog savjetodavstva, te analizom korpusa savjetodavnih tekstova ukazati na proizvoljnost tih ‘jezičnih savjeta’, neosnovanost jezičnih zabrana i na sveopće mistificiranje problematike jezične upotrebe.

“Tako da, kad god vam netko kaže da je nešto nepravilno – to nema veze sa znanošću, to ima veze samo s ideološkim stavovima koji mogu biti manje ili više toksični, koji mogu biti šovinistički ili mogu biti i progresivni; sve ovisi o nama, o stavu koji imamo o životu i svijetu”, napomenuo je Starčević.

Iz te je prvotne namjere nastao drugi dio knjige, pod nazivom “Anatomija hrvatskog preskriptivizma”. Prvi dio, “Preskriptivizam i ideologija standardnog jezika” donosi pregled temeljnih spoznaja o komunikaciji, jezičnoj varijaciji te o standardnim i nestandardnim varijetetima.

Troje autora u knjizi tumače ono što je u modernoj znanosti o jeziku samorazumljivo i općeprihvaćeno – da se komunikacija ne odvija u kontekstualnom vakuumu, da su ‘kvarenje’ ili ‘poboljšavanje’ jezika neznanstvene kategorije, jer jezik se ‘samo’ mijenja; da je polisemija u samoj naravi leksika, da je trajna i dinamična interakcija standarda s drugim varijetetima kao i interakcija polisistema hrvatskog jezika s inojezičnim sustavima prirodna i poticajna za razvoj jezika, i slično.

Na pitanje jezičnih ideologija osvrnuo se Mate Kapović, koji je kazao kako standardizacija jezika u 19. stoljeću nije bila neutralan čin, već duboko politički čin nastao s rađanjem novih nacionalnih država.

U pogledu na jezičnu politiku i planiranje ne postoji neutralna pozicija, a jedino je pitanje kakvu ideologiju zagovaramo. Za njega, kako je naglasio, nije sporno da i u suvremenim društvima mora postojati nekakav vid standardizacije, no problem je što se ta standardizacija mistificira na način da se neznanstveno promatra tako da se samo standardni vid jezika smatra najboljim, najvrjednijim, najelegantnijim, najljepšim i jedinim pravilnim, dok se sve ostalo tek eventualno tolerira.

“Takav stav ne samo da je neznanstven, već bi vam svaki ozbiljan lingvist rekao da to što je nešto zapisano kao standardno ne znači da je taj oblik jedini ispravan, a da je sve drugo lošije i ne valja”, poručio je.

Kako autori višeput u knjizi jasno ističu, njihov rad nije ni na koji način usmjeren protiv standardnog jezika, nego je na djelu kritika njegovih ‘samozvanih čuvara’, odnosno kruta, izrazito formalistična preskriptivizma kakav se razmahao nakon hrvatskog osamostaljenja, te prerastao u sredstvo manipulacije i izazivanja jezične nesigurnosti.

Svoj rad nazivaju ‘lingvistički aktivizam’, a knjiga je namijenjena žrtvama bilo kojeg oblika jezičnog nasilja s ciljem da široj publici pruži osnovne uvide u problematiku preskriptivizma i ideologije standardnog jezika.

“Istina je zapravo sasvim suprotna – institucije su te koje obično unose kaos u jezik a ne govornici”, poručili su autori na kraju.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows | i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram