Kino i film kao umjetnost omogućeni su širim masama zahvaljuući mnoštvu umjetnika s različtim životnim pričama, vizijama, ali prije svega, zajedničkom radu i "brainstormingu".
Kao svi umjetnici i filmaši imaju ideje kojima se stalno vraćaju, svjesno ili nesvjesno. To u određenom trenutku postaje njihova fiksacija, bez obzira bila to neka od karakternih osobina, osobna frustracija ili težnja.
VEZANE VIJESTI
Film im s druge strane dozvoljava igranje s vlastitim osjećajjima, a njihovi fetiši postaju dosta jasniji ukoliko neko vrijeme posvetimo samo jednom redatelju.
Primjera radi, svima je dobro poznato da Quentin Tarantino ima strašno veliku opsesiju ženskim stopalima, što nikada nije krio.
Redateljske fiksacije mnogo su intimnije od onoga kako ih predstave u svojim djelima, dosta kompleksnije i većina ih se niti ne može objasniti.
U ovom tekstu pokušali smo sumirati velike redatelje i sve njihove najveće opsesije, koje su predstavili tokom minulih godina egzistencije na svjetskoj filmskoj sceni.
Neke od njih su upravo njihovi fetiši i fiksacije učinili slavnim režiserima.
Lars von Trier: Mučenje žena
U počecima svoje karijere, a pogotovo u trilgiji Europa (The Element of Crime, Epidemic, Europa), koristio je prikladne dijelove njemačkog ekspresionizma i do tada neviđene oblike znanstvene fantastike.
Kasnije je prihvatio Dogma 95 pokret u pokušaju da dovede realizam u kino s The Idiots ili Dancer in the Dark. Od toga je odustao u Dogvilleu, a provokativni dio njegove karijere krenuo je s Melancholijom, Antichristom i Nymphomaniacom.
U posljednja tri navedena filma dosta pažnje posvećivao je ženskim protagonistima, učinivši da svaka od njih prođe kroz ekstremne količine boli, poniženje zbog ljudi koji ih okružuju. U većini slučajeva, ljudi iz okruženja su upravo uzrok svih patnji.
Jedno je zajedničko za sve ženske likove njegovih filmova: Mnogo će patiti.
Luis Bunuel: Katoličanstvo
Odgojen je na jezuitskoj tradiciji, a postao je najnadrealniji redatelj kojeg znamo.
Svoju režisersku karijeru posvetio je dokazivanju plitkosti ljudskoj bića, društva, pogotovo onog visokog, a katoličku crkvu koristio je kao medij preko kojeg će dokazati sve ljudske mane.
U kompletnoj svojoj filmografiji, putem nadrealnih elemenata dokazuje besmisao religije i njene uloge u ljudskim životima.
Stanley Kubrick: Toaleti, kupaonice
Kubrick je bio više od redatelja, bio je vizionar. Njegovi filmovi su uvijek imali bogat sadržaj, ali – ključne stvari su se dešavale u kupaonicama.
Imao je Kubrick i drugih opsesija, poput sotonizma i seksualnosti, ali ključne negativne situacije su se pak događala “među pločicama”.
General Ripper počinio je samoubojstvo u toaletu u Dr. Strangeloveu, Alexov identitet je obznanjen u kadi u A Clockwork Orange, Jacka duhovi proganjanju u Overlook Hotelu u Shiningu, naravno u WC-u, a ikonografska scena iz toaleta je snimljena i u Full Metal Jacketu.
Toalet, u Kubrickovoj interpretaciji znači mjesto gdje su uklonjene sve “fasade” osobnosti, odnosno lokacija gdje je čovjek ostavljen sam sa svojom ranjivošću.
Alejandro Jodorowsky: Kastracija
Jedan od najoriginalnijih filmaša koji nema mnogo filmova iza sebe, ali je svaki napravljen s posebnom strasti i na osnovu osobnih sjećanja i fantazija. On je uvijek znao šokirati publiku tako što je htio da se publika osjeća kao da je na drogama dok gleda film koji je on režirao.
Kastracija je za njega simbolička poruka. Poraz alfa mužjaka kao što je The Coronel iz El Topa, El Gringa u Santa Sangre je ubila supruga, a u The Holy Mountain, kastracija je ritual kojeg obavlja vođa kulta svim svojim članovima.
Martin Scorsese: Mračna strana američkog prosperiteta
Kada smo u uvodnom dijelu teksta rekli da su fiksacije neke režisere učinili slavnim, mislili smo upravo na Scorseseja. On je dio New Hollywood pokreta i pravila škole mu postaju nebitna u nekom trenutku.
Uspio je ostati svjež, sa svojim osobnim i grubim pristupom, u kojima je miješao američki san zajedno s brutalnosti i nasiljem koje je kreiralo one protagoniste koji su američki san željeli samo za sebe.
Više novca, više materijalnih stvari, više ljubavi, veće i luksuznije kuće, automobili, žene i slično sve je ono što možemo vidjeti na ekranu kada u potpisu stoji Scorsese.
Možda je njegovu režiju i fiksaciju mračnom stranom najbolje definirao kraj filma The Gangs of New York. Sjećate se trenutka kada polako nestaje grob mesara Billyja dok se New York diže ka savršenstvu. Ostaci onih koji ostaju u sjeni čine da New York sija još jače.
Federico Fellini: Žene
Vjerojatno najveći talijanski redatelj svih vremena jer je portretirao apsolutno sve aspekteitalijanskog života i kulture u 20. stoljeću. La Dolce Vita, Otto e Mezzo, Amarcod su postavili nove temelje u kinematografiji, čime je utjecao na brojne redatelje nakon njega.
U srcu sve politike, religije i priča koje je ispričao uvijek je stajala žena.
Ali ne bilo kakava žena, već žena koja bi u prošlosti mogla predvoditi matrijarhalno društvo.
Akira Kurosawa: Kontrast između djetinjstva i smrti
Japan vjerovatno nikada neće imati boljeg redatelja od Kurosawe. Čovjek koji je režirao Seven Samurai, Yojimbo, The Throne of Blood i mnoge druge filmove, pomogao je u oblikovanju ikona japanskog društva kakvi su samuraji.
Kod Kurosawe se jasno vidi kontrast čistoće mladosti i pokajanja u starosti. Njegovi likovi non-stop traže iskupljenje, novi nastavak života.
Paul Thomas Anderson: Posljedice uspjeha
Sa Boogie Nights uzdrmao je svijet 1997. godine kada je portretirao porno industriju na velikom platnu Hollywooda. Kasnije je svoju reputaciju zaradio kroz Magnoliju i Punch-Drunk Love.
There Will Be Blood je definicija svega onoga što je Paul Thomas Anderson godinama nudio ljubiteljima njegovog rada. On je kroz svoje filmove studirao ljude.
Svi likovi u njegovim filmovima znali su kako doći do slave i novca, ali nikada nisu uspjeli postići unutrašnji mir. Njegovi likovi postaju zatvorenici sami sebe, bez mogućnosti da pobjegnu.
Guillermo Del Toro: Mašinerija satova
Del Toro je odrastao na bajkama, horor pričama i stripovima. Adaptirao je blockbustere i filmove koje je radio sebi za dušu.
Ismijavao je religiju, ljudske prirode, a u centru svega uvijek je stajao mehanizam sata, kao personifikacije sila koje definiraju čovječanstvo.
Za kraj, spomenimo i neke počasne opsesije, poput otuđenja udobnosti Sophije Coppole, Guy Maddinovoj opsesiji starom Kanadom, Terry Gilliam se konstantno borio sa stvarnošću i imaginacijom, a Jacques Tati dehumanziacijom modernog život. Jedna od impozantnijih je i Wes Andersonova opsesija detaljima.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.
