U svojoj 55. godini, Morrissey je ponovno u usponu: njegova autobiografija dobila je sjajne kritike, a vratio se i zanimljivim albumom ‘World Peace Is None of Your Business’. Večeras Morrissey izlazi pred zagrebačku publiku.

Tko bi dakle bio taj Morrissey? Nepodnošljivi narcis, nepredvidljivi čudak, šarlatan ili možda ipak posljednja autentična pop-zvijezda?

U trideset godina na sceni Morrissey ili Moz svakako je pružio indicije za mnoštvo različitih zaključaka. Kao gej (on sebe zove humanseksualcem), vegetarijanac i borac za prava životinja, naravno da u startu nije bio prihvatljiv određenim društvenim skupinama, no teško se sjetiti još neke pop-zvijezde koja je u tako dugom vremenskom razdoblju kontinuirano pobuđivala tako strastvene oprečne reakcije.

Morrissey se prezentirao kao sentimentalna i patetična ličnost, prošarana kabaretskim finesama, neosporno visprena, zajedljiva, ali i brutalno sklona ispovijedima i samosažaljenju. Vrline i mane u njegovom su se slučaju veličanstveno ispreplele: kao da nikad i nije imao izbora nego da strastveno, kad ga publika ponese, ostavi srce na sceni. To mu se, uostalom, zna dogoditi i danas, kad je načet ozbiljnim bolestima. Lako ga je (bilo) voljeti i ne voljeti, a tabori njegovih fanova i hejtera nerijetko su bili iracionalno ispremiješani.

Lako mu se može prišiti da je lajav, kontradiktoran i ciničan, no on je uvijek imao o čemu i pričati i pjevati. Njegov raskošan melodramatski svijet napučen je zanimljivim likovima: tu je, naravno, prvo on sam, potom i prijatelji, neprijatelji, ljubavnici, idoli, uzori i kojekakvi likovi derivirani iz života i literature.

Ništa od toga nikad nije krio, posebno ne uzore: divio se javno mnogima, između ostalih Jamesu Deanu, Marianne Faithfull, Oscaru Wildeu, Jeanu Genetu, Pasoliniju i Viscontiju. Nije tajio ni svoje neprijatelje, na čelu s Margaret Thatcher i engleskom kraljevskom obitelji, kao ni svoje interese i časne i manje časne opsesije, a kako je sve radio iskreno, da ne kažemo naivno, upetljao se i u neočekivane i neugodne rasprave i skandale.

Zbog njegove pjesme ‘Bengali in Platforms’ bila se povela diskusija o mogućem rasizmu. Napisavši stih ‘England for the English’ u muzički sjajnoj pjesmi ‘The National Front Disco’ zaočijukao je s desnicom i skinsima, kao i navijačkim grupama u melodijski lijepoj ‘We’ll Let You Know’, što je, naravno, načelo temu njegovih političkih uvjerenja. Simon Reynolds u Enciklopediji Britannici tumači njegovu opsesiju kriminalcima, skinhedsima i bokserima kao tipično homoerotsku umjetničku inspiraciju, što se čini uvjerljivijim nego političko tumačenje. Usput, kad smo već kod nogometa, Robbie Keane, čuveni Tottenhamov topnik, Morrisseyev je bratić.

Moz nikada nije posustajao

U svojoj turbulentnoj karijeri, omeđenoj višegodišnjim pauzama između ploča, često osamljen i bez diskografskog ugovora, uvijek daleko od rodnog Manchestera, Moz nikad nije posustajao – ako već nije imao novih pjesama, uvijek je bio spreman zabaviti medije kakvom nepromišljenom izjavom, istupom i ispadima često na rubu (samo)parodije, pa čak i ispod tog ruba. Sve je to dio nekima odbojnog, a nekima neodoljivog Moz svijeta.

Rođen je kao Steven Patrick Morrissey u Manchesteru 22. svibnja 1959. godine, što fanovi znaju i u pola noći, jer papagajski ponavlja kako je njegov najsretniji dan u životu bio 21. svibnja 1959. Opus The Smithsa (1982. – 1987.) konzerviran je u svom vremenu, na radost hordi hard fanova koji Morrisseya niti podnose niti slušaju, što je tek naizgled kontradikcija.

Diskografiju The Smithsa nije moguće podcijeniti, no danas se čini da je Morrissey svojim daljnjim opusom višestruko nadrastao onaj kultne grupe, jer osim zbrzanog i pomalo sfušanog albuma ‘Southpaw Grammar‘ iz 1995. njegova karijera ne pati od diskografskih viškova. Primjerice, album ‘Maladjusted’ iz 1997. bio je podjednako slabo primljen kao nesretni ‘Southpaw Grammar‘, iako je bio puno kvalitetniji, što je možda bio razlog sedmogodišnjoj diskografskoj stanci.

Moz dakle broji devet izvrsnih albuma u karijeri, što je sjajan skor, kojem kao deseti možemo pridružiti ‘Bona Drag’ iz 1990., ploču koja je bila mnogo više od puke kompilacije ranih singlova. Danas čak ‘I Kill Uncle’ iz 1991. – svojevremeno ismijan – zvuči smisleno i interesantno, dok su ploče ‘Your Arsenal’ (1992.) i ‘Vauxhall and I’ (1994.) remek-djela koja zapravo nemaju ozbiljnu konkurenciju u britanskom popu u posljednjih dvadesetak godina.

Opust trajno prožet utjecajima punka

Godina 2004. bila je godina Mozovog velikog povratka na scenu: album ‘You Are The Quarry’ ne samo da je bio iznimno uspio, već je požeo iznenađujući komercijalni uspjeh. Morrissey je prvi put u karijeri – uključujući i vrijeme The Smithsa – uspio prebaciti milijunsku tiražu i to zahvaljujući uspjehu na američkom tržištu (usporedbe radi, spomenuti ‘Maladjusted’ iz 1997. u Velikoj Britaniji je prodan u samo 80.000 primjeraka). Sljedeći, ‘Ringleader of the Tormentors’ (2006.) – sniman u Rimu s Tonyjem Viscontijem i Ennijom Morriconeom – bio je za nijansu slabiji, dok je ‘Years of Refusal’ (2009.) opet bio energični rock-album u produkciji glasovitog alter-producenta Jerryja Finna.

Retrospektivno, vidljivo je koliko je Morrissey ulagao u muzičku raznovrsnost i vlastiti muzički razvoj. Kao rani konvertit na punk i doživotni obožavatelj New York Dollsa i Ramonesa, nikad nije bježao od svoje rane fascinacije i njegov je opus trajno prožet utjecajima punka. Ipak, pravi su poetički temelj njegove karijere bili rockabilly i glam-rock (ponajprije David Bowie i T. Rex) i nije slučajno što je baš Mark Ronson maestralno producirao album ‘Your Arsenal’.

The pjevač

Danas, u svojoj 55. godini, Morrissey, velik i zbrkan kao i uvijek, romantičan i glamurozan, ponovno je u usponu: njegova autobiografija objavljena ove godine u ediciji Penguin Classic (!) dobila je sjajne kritike, pa je već najavio debitantski roman. Nakon petogodišnje pauze, vratio se zanimljivim albumom ‘World Peace Is None of Your Business’ (2014.) snimljenim u Francuskoj.

S novim producentom Joeom Chiccarellijem, koji je dosad producirao ploče Becka i White Stripesa, i s naramkom novih elegantnih pjesama, Moz je očito iskoračio prema svijetu croonera, šansone, flamenca, gitara i mariachija (ima veliku podršku latino-publike otkad živi u Los Angelesu), a da pritom nije napustio svoju poetiku.

I da, kao i toliko puta ranije, Moz se još jednom muzički presvukao da bi ostao isti, the pjevač i autor, jedan i najveći.

Nenad Rizvanović, tjednik Novosti

Dva dana prije zagrebačkog koncetra (Paviljon 9, Zagrebački velesajam), Morrissey je nastupio u Beogradu.