Od prve eksplozije atomske bombe 1945. godine osam je zemalja provelo više od 2.000 testiranja nuklearnog oružja: Sjedinjene Države, Rusija, Ujedinjena Kraljevina, Francuska, Kina, Indija, Pakistan i Sjeverna Koreja. Zahvaljujući sporazumima poput onog o sveobuhvatnoj zabrani nuklearnih pokusa, svjetska je zajednica neprestano na oprezu zbog novih testova.
Međutim, zbog sigurnosti i tajnosti moderni nuklearni pokusi izvode se pod zemljom zbog čega se teško detektiraju. Često su jedini pokazatelji da su se dogodili, seizmički valovi koje stvaraju.
U znanstvenom radu objavljenom u časopisu Geophysical Journal International Mark Hoggard i kolege razvili su metodu kako razlikovati podzemne nuklearne pokuse od prirodnih potresa s oko 99 posto točnosti.
Radioaktivni otpad
Izum nuklearnog oružja potaknuo je međunarodnu utrku u naoružanju dok su Sovjetski Savez, Velika Britanija i Francuska razvijali i testirali sve veće i sofisticiranije uređaje kako bi održali korak sa SAD-om.
Mnogi rani nuklearni testovi uzrokovali su ozbiljnu ekološku i društvenu štetu. Na primjer, američki test poznat pod nazivom Castle Bravo iz 1954., proveden u tajnosti na atolu Bikini na Marshallovim otocima, uzrokovao je velike količine radioaktivnog otpada na nekoliko obližnjih otoka i njihove stanovnike.
Između 1952. i 1957. Ujedinjena Kraljevina je provelo nekoliko testova u Australiji, rasipajući radioaktivni materijal na pustinjskim područjima Južne Australije s razornim posljedicama za lokalne domorodačke zajednice.
Godine 1963. SAD, Ujedinjena Kraljevina i SSSR složili su se da će buduće testove izvoditi pod zemljom kako bi što više smanjili radioaktivni otpad. Usprkos tome, testiranje se nastavilo podjednakom brzinom jer su Kina, Indija, Pakistan i Sjeverna Koreja također ušle u utrku tijekom sljedećih desetljeća.
Kako uočiti atomsku bombu
Tijekom tog razdoblja međunarodna zajednica se potrudila otkriti kako nadzirati nuklearna testiranja. Natjecateljska priroda razvoja oružja utjecala je na to da se mnoga istraživanja i testiranja provode u tajnosti.
Zemlje koje su ratificirale Sporazum o sveobuhvatnoj zabrani nuklearnih pokusa danas upravljaju globalnim mrežama alata posebno dizajniranih za prepoznavanje bilo kakvih potencijalnih pokusa.
To uključuje:
– stanice za ispitivanje zraka za otkrivanje malih količina radioaktivnih elemenata u atmosferi
– vodene postaje za otkrivanje podvodnih testova
– infrazvučne detektore za otkrivanje niskofrekventnih udara i eksplozija u atmosferi
– seizmometri za bilježenje podrhtavanja Zemlje izazvanih podzemnim ispitivanjima.
Igla u plastu sijena
Seizmometri su izgrađeni za mjerenje seizmičkih valova – sićušnih vibracija na površini tla koje nastaju kada se velike količine energije iznenada oslobode pod zemljom, primjerice potresima ili nuklearnom eksplozijom, piše Science Alert.
Postoje dvije glavne vrste seizmičkih valova. Prvi putuju prema van u svim smjerovima, uključujući u dubinu Zemlje prije nego što se vrate na površinu. Drugi su oni koji putuju Zemljinom površinom poput valova koji se šire jezerom.
Problem u praćenju podzemnih nuklearnih pokusa putom seizmičkih valova jest u tome što je teško razliovati eksplozije od prirodnih potresa. Zato je praćenje podzemnih testova često poput traženja igle u plastu sijena veličine planeta.
Nuklearni pokusi vs. potresi
Tijekom proteklih 60 godina razvijene su različite metode za otkrivanje izvora valova. Neke od najjednostavnijih uključuju analizu položaja ili dubine izvora. Ako se nešto dogodi daleko od vulkana i granica tektonskih ploča, moglo bi se smatrati sumnjivim. S druge strane, ako se nešto dogodi na dubini većoj od recimo tri kilometra, malo je vjerojatno da se radilo o nuklearnom pokusu.
Međutim, ove jednostavne metode nisu pouzdane. Na primjer, zbog tajnosti, testovi se mogu provoditi u područjima sklonim potresima, a mogući su i plitki potresi.
Ova se metoda pokazala vrlo učinkovitom za prepoznavanje podzemnih nuklearnih pokusa, ali nije savršena. Nije uspjela detektirati sjevernokorejski nuklearni test iz 2017. koji je generirao značajne površinske valove jer je izveden unutar tunela u planini.
Ovaj problem naglašava važnost korištenja višestrukih neovisnih tehnika i metoda praćenja jer niti jedna se metoda vjerojatno neće pokazati pouzdanom za sve događaje.
Metoda Marka Hoggarda i njegovog tima pokazala se uspješnom u otprilike 99 posto slučajeva. To se svakako može smatrati korisnim alatom.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!