Na adresu portala tangosix.rs stiglo je pismo supruge jednog vojnog pilota.
Zbog karaktera poziva njenog supruga željela je ostati anonimna. U razgovoru s njom i drugim izvorima koji mogu svjedočiti o istinitosti njenih tvrdnji, novinari ovog portala su se uvjerili u autentičnost iznesenih činjenica.
Njeno pismo, objavljeno na tangosix.rs, prenosimo u cijelosti:
Odluka da napišem ovaj tekst, moj stav ili komentar, kako ga tko shvati, proizašla je iz brojnih medijskih naslova i izjava koje se odnose na helikoptersku nesreću. Pitala sam se koga bi uopće moglo zanimati što ja o tome mislim, ali sam onda shvatila da ovo ne pišem zbog drugih, već zbog sebe. Da meni bude lakše. Nadam se da će se bar netko zapitati s kakvim strahom se suočavaju porodice vojnih pilota u Zrakoplovstvu vojske Srbije.
Tragediju i tugu koje se riječima ne mogu opisati doživjela sam vrlo osobno. Razlog je jednostavan. Moj muž je vojni pilot. Ponosna sam na njega, ali kako vrijeme prolazi, sve češće poželim da obavlja neki drugi, sigurniji posao.
VEZANE VIJESTI
Po mnogo čemu mi smo tipična porodica u Srbiji. Imamo stan za koji ćemo kredit otplaćivati narednih 20 godina. Imali smo tu nesreću da i prije nego što smo počeli živjeti u njemu zažalimo što smo ga uopće kupili. Investitor je u jednom trenutku odlučio da više nema novca za gradnju zgrade, pa su stanari morali izdvojiti dodatna sredstva kako bi je završili. Tako nas je stan koštao kao da smo kupili trosoban, a nismo – ima samo jednu sobu. Ja, usprkos višegodišnjim pokušajima, ne mogu naći posao, a za dijete nema mjesta u vrtiću. Zbog svega ovoga nikada se nismo žalili i smatram da nemamo prava na to. Jer to je sudbina mnogih porodica, a ima i onih koji mnogo više nego mi zaslužuju pomoć. Ipak, nisam ovo spomenula bez razloga. Upravljanje avionom ili helikopterom zahtijeva potpunu posvećenost i nebrojeno puta sam čula: Ne mogu sada razmišljati o tom problemu, imam sutra let, moram se pripremiti.
Svaki njegov let donosi novu strepnju i strah. Povećavaju se svaki put kada čujem da je let otkazan, jer se letjelica pokvarila ili su zbog kvara morali sletjeti. Događa se to često. Vremenom sam ga prestala pitati ima li taj dan let, to saznam tek po završetku radnog vremena. Zato sam vrlo osobno doživela ovu, ali i druge tragedije u kojima su piloti poginuli. Poistovjetila sam se, prije svega, s njihovim porodicama. Ne znam kada će nekome pasti na pamet da se slika za novine ili će odlučiti da bi tog dana mogao postati ’’heroj’’, pa će narediti mom mužu da leti u nesigurnim uvjetima ili u neispravnoj letjelici. Šta poslije toga? Netko će izjaviti saučešće, uvježbano tužnim izrazom lica pruzeti odgovornost. Ponuditi novčanu pomoć? Tada njihova pomoć nikome nije potrebna. Te porodice žele da se njihovim sinovima, muževima, očevima osiguraju sigurni uvjeti da časno obavljaju ovo, po mnogo čemu, elitno zanimanje.
Poslije toliko godina neminovno je da sam upoznala brojne pilote i njihove nadređene. Većina je baš onakva kako ih zamišljate. Hrabri, sposobni, odvažni…Ima i onih drugih, s potpuno suprotnim osobinama, a neki su, čak i na rukovodećim mjestima. U skladu s današnjim trendovima marketing im je izuzetno bitan i herojska djela čine samo kada su u blizini novinari. Mene su učili da heroji urade herojsko djelo, a ne kite se u novinama tuđim perjem. No, to su stvari s kojima se, možda, sami piloti trebaju boriti. Ove tragedije pogađaju porodice.
Znam da se ništa neće promijeniti, bit će ovo aktualna vijest sve do sljedećeg velikog događaja. Netko je odgovornost preuzeo, ali odgovornih nema. Neće biti sankcija, smjena. Od neposredno nadređenih tim pilotima do vrha vlasti. Svi će zadržati svoje pozicije koje su im toliko bitne da će žrtvovati živote kolega i građana Srbije.
Voljela bih da me budući događaji demantiraju. Voljela bih da piloti mogu potpuno posvećeno obavljati zanimanje koje vole. Voljela bih da se njihov rad i predanost više cijene. Voljela bih da porodice ne strahuju za njihove živote”.
