Bh. pisac Dario Džamonja živio je sve ono što je napisao. Rastao je sa Sarajevom, bio je njegov vrhunski poznavatelj, novinar, pisac, kolumnist, boem i jedinstvena ličnost.

Rođen u Sarajevu 1955. godine, književnost ga je odabrala da živi i piše za svoj grad i zemlju. Kad se zaratilo Dario je ostao u svom gradu.

S nevjericom je gledao kako “Muje, Save i Ivani s kojima se cijelog života družio nisu bili samo to – njegovi prijatelji i raja, već duboko u sebi ili pod samom kožom samo Muslimani, Srbi i Hrvati koji su jedva dočekali priliku da se pridruže stadu, da zauvijek izgube svoju individualnost koju su cijelog života gradili, i da postanu ćelije jednog bolesnog, nacionalnog bića monstruma, koje je osuđeno na propast, ali koje će prije toga učiniti sve da za sobom povuče što veći broj u ništavilo”.

Nije mogao shvatiti da postoje takvi PAPANI, kako ih je nazivao (“što nije ništa drugo do skraćenica za Primitivac, Amoralan, Polupismen, Agresivan, Nacionalista”).

Kada su ga pitali koje je nacionalnosti – odgovorio je: “Mrtvac. Pripadnik najbrojnije nacije na svijetu.”

“Umro je 15. listopada 2001. godine, treći put. Prvi put je umro, kako je napisao, 1993. kada je napustio Sarajevo. Godine 1998. je opet umro kada je napuštao Ameriku i svoju djecu. Prije 11 godina ispisao se iz živih”, tako je govorio Sidran na 11 godišnjicu njegove smrti.

Sarajevo je bilo njegov najdraži rođendanski poklon, a Affan Ramić je volio reći da “Daco ne živi od pisanja, on od toga umire”.

Danas se navršava 14. godina od njegove smrti. Danas je dan kada su javili da je pao.