Talijanski premijer Matteo Renzi, koji je nakon poraza na referendumu o ustavnim promjenama najavio svoju ostavku, u 1000 je dana od mladog popularnog vođe i reformista postao gubitnik, vođa kojeg je osporila politička klasa, a većina Talijana odbacila, piše u ponedjeljak AFP.
Skoro 60 posto talijanskih birača reklo je u nedjelju na referendumu “ne” njegovoj ustavnoj reformi, što je prava pljuska političaru koji je u veljači 2014. sa samo 39 godina postao najmlađi šef vlade u povijesti Talijanske Republike. Opisan kao političar kojemu se možda i previše žurilo, Renzi je bio obećao da će zemlju stubokom reformirati, od vrha do dna, i vratiti je u sam prvi plan u Europi, na mjesto koje joj pripada. No, usprkos golemoj energiji koju mu nitko ne osporava, taj Toskanac nikada nije uistinu uspio uvjeriti svoje građane u nužnost njegove politike, a kamoli ih okupiti oko tog cilja.
VEZANE VIJESTI
Često optuživan da vlada sam, ne mareći za kompromis, Renzi je duboko podijelio svoju Demokratsku stranku lijevog centra (PD) između većine i “pobunjenika” na krajnje lijevom krilu. Prije tri godine, čovjek koji je bio gradonačelnik Firence stao je na čelo PD-a i obećao da će “dovesti u red” lokalne ‘bosove’ u stranci, a i neke druge. Da bi to ostvario, sa svog je puta uklonio “političke teškaše” poput bivšeg premijera Massima D’Aleme ili bivšeg gradonačelnika Rima Waltera Veltronija.
U veljači 2014. je izgurao Enrica Lettu, bivšeg drugog čovjeka stranke kako bi sam preuzeo poziciju čelnog čovjeka vlade. “#Enricostaisereno” – Enrico, budi miran – bila je poruka na Twitteru koju je Renzi uputio svom prethodniku, manje od mjesec dana prije nego ga je zamijenio, a koja je obišla cijelu Italiju.
Veliki poklonik društvenih mreža koje obilno koristi, taj lokalni dužnosnik koji nikada nije sjedio ni u parlamentu ni u vladi uživao je po dolasku na vlast veliku popularnost obrnuto proporcionalnu prkosu Talijana prema političkoj klasi, Renzi je tako u lipnju 2014. bio nagrađen s 40 posto glasova PD-a na izborima za europski parlament. Nakon što je obećao po jednu reformu svaki mjesec i sveobuhvatnu promjenu u 100 dana koji su jako brzo prošli, u ljeto 2014. daje si 1000 dana da Italiju učini “jednostavnijom, odvažnijom i konkurentnijom”.
Pamtit će se po reformi tržišta rada nametnutoj sindikatima, a izglasanoj u parlamentu s puno muke, koja je pridonijela povećanju broja ugovora na neodređeno, uz, kako tvrdi vodeći talijanski sindikat CGIL, smanjenje visokih nameta, što nije riješilo ništa po pitanju problema nezaposlenosti. Matteo Renzi tu ključnu reformu smatra istinskom reformom ljevice, što je paradoks za nekoga koji za sukob desnice i ljevice tvrdi da je stvar prošlosti i koji je uvijek tvrdio da njegova stranka ne može dobiti izbore ukoliko “ne zavede” i desni centar. Čak je uspio i šarmirati bivšeg premijera Silvija Berlusconija u vrijeme pregovora o ustavnoj reformi, dok taj “pakt” nije puknuo početkom 2015.
Energičan i dinamičan, ambiciozan, “žedan vlasti”, kako neki tvrde, Renzi je cijelo ovo vrijeme zadržao dojam vječnog tinejdžera s toskanskim naglaskom obojenim blagim tepanjem. Dobar dio Rimljana je iznenadio svojim kasnim ostajanjem do kasno navečer u palači Chigi kako bi dovršao svoje poslove, odolijevajući čarima Vječnog grada, kako bi se za vikend vratio u Toskanu gdje mu žive supruga Agnesa i troje djece.
Praktični katolik, Renzi je rođen 11. siječnja 1975. u Firenzi. Studirao je pravo, a prve korake u politici je učinio kao gimnazijalac volontirajući u kampanji za budućeg premijera i predsjednika Europske komisije Romana Prodija.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
