Prije sto godina Britanke su dobile pravo glasa nakon godina borbe koju su vodile sufražetkinje, čije su spektakularne akcije šokirale zemlju ali promijenile svijet.
Britanski parlament 6. veljače 1918. usvojio je “zakon o predstavljanju naroda 1918”: osam milijuna žena starijih od 30 godina dodano je na izborne liste. Trebalo je čekati još deset godina da žene dobiju pravo na glasovanje već s 21 godinom, poput muškaraca.
Među aktivisticama koje su se borile za to pravo, sufražetkinje su se istaknule svojim nasilnim djelovanjem, neviđenim za to doba, iako je njihov utjecaj danas tema rasprava. Sufražetkinje su se vezale za tračnice, razbijale izloge, sabotirale električne vodove te čak aktivirale bombu u domu jednog ministra.
Utemeljiteljica skupine Emmeline Pankhurst zalagala se za to militantno nasilje.
pročitajte još
Jedna od njihovih najspektakularnijih akcija bilo je samoubojstvo aktivistice Emily Davison koja se bacila pod kopita konja koji se utrkivao za kralja u Epsomu 1913.
Stotine sufražetkinja zatočeno je i štrajkalo glađu iza rešetaka.
Mnoge su bile nasilno hranjene, ali je ta praksa zabranjena 1913. zakonom koji je primorao vlasti da oslobode zatvorenice kad su preslabe. Vraćane su, međutim, u zatvor kad je to njihovo stanje ponovno dopuštalo.
Emmeline Pankhurst tako je zatočena i oslobađana 11 puta.
Protivnici prava glasa za žene vidjeli su u tim taktikama nove dokaze neodgovornosti i emotivne krhkosti žena.
Godine 1999. časopis Time svrstao je Emmeline Pankhurst na listu najutjecajnijih osoba 20. stoljeća.
“Zacrtala je ideju suvremene žene: poremetila je društveni poredak do točke nakon koje nema povratka”, pisao je časopis.
“Militantna kampanja bila je apsolutno ključna za glasovanje”, ocjenjuje Krista Cowman, profesorica povijesti s britanskog sveučilišta Lincoln. “Prije toga proteklo je pedeset godina pacifističke kampanje koja, u stvarnosti, nije učinila ništa”.
Povjesničari ocjenjuju međutim da je uloga koju su žene odigrale za Prvog svjetskog rata više pridonijela usvajanju zakona iz 1918. nego djelovanje sufražetkinja.
U poljima, tvornicama, uredima i trgovinama, žene su počele zauzimati mjesta mobiliziranih muškaraca. Njihova uloga u društvu temeljito se promijenila.
“Mnogo feministica nadalo se da će njihov patriotski doprinos tijekom rata podržati njihov zahtjev za pravom glasa”, tvrdi povjesničar Joshua Goldstein u “War and Gender”.
Doista, krajem rata, usvojene su prve reforme prema jednakosti prava. “To označava istinski početak”, smatra povjesničar, stručnjak koji je radio na filmu “Sufražetkinje” iz 2015.
“U dvadesetim godina izglasao se čitav niz zakona u Velikoj Britaniji radi poboljšanja životnih uvjeta žena, poput razvoda i jednakog pristupa nekim zanimanjima”.
Novi Zeland bio je pionir na području glasovanja žena već 1893., slijedila je Australija 1902., Finska 1906. i Norveška 1913.
Uslijedilo je drugih tridesetak zemalja: Sovjetski Savez (1917.), Njemačka (1918.), SAD (1920.), Brazil i Tajland (1934.) te druge.
Francuskinje su prvi put glasovale 29. travnja 1945.
Švicarska se na to odlučila tek 1971., a to pravo još je ograničeno u zemljama Perzijskog zaljeva.
