Rekordna turistička sezona donijela je više od 80 milijuna noćenja i zaradu koja se procjenjuje na čak 9,5 milijardi eura ukupnih prihoda. Za to su zaslužni i svi oni koji su radili u turizmu, od sobarica, recepcionara, kuhara i konobara.

No, težak i zahtjevan rad na velikim vrućinama često se pretvara u gotovo robovlasnički odnos. Poslodavci ne daju slobodne dane svojim radnicima, tjeraju ih da rade po 13 i više sati dnevno, a smještaj i hrana koje im obećaju često su upitni. Ove je sezone na Jadranu radilo više od 35.000 radnika. Od toga ih je najviše radilo u uslužnim djelatnostima na poziciji konobara, pomoćnog kuhara i prodavača.

Sezonski su radnici tijekom turističke sezone jedan od njezinih najvažnijih elemenata, ali tvrde da nemaju nikakva prava. Sugovornici Jutarnjeg lista otkrili su neke tamne strane sezonskog rada u turizmu, tvrde kako im je radno vrijeme “od jutra do sutra”, da je teško dobiti slobodan dan te da prekovremeni sati uglavnom nisu plaćeni.

Sezonci u manjim objektima prijavljeni su na minimalac, iako primaju daleko više novca ispod stola.

“Pala sam u nesvijest, moje iscrpljeno tijelo to nije moglo podnijeti. U trenutku kada sam se srušila na pločice lokala, moj šef nije reagirao, nije me želio ni dignuti, na što je naravno dotrčala moja mlađa sestra. Dignula me sa svojih 50 kila i nazvala hitnu. Još veće poniženje uslijedilo je kad sam se probudila. Tada mi je šef jasno dao do znanja da ako se ne vratim na posao u roku od pola sata, neće mi isplatiti taj dan. Suze su mi krenule jer sam znala da sam taj dan već odradila osam sati. Ali, to nije osam sati ugodnog posluživanja gostiju, to je osam sumornih sati koje ne bih poželjela ni najgorem neprijatelju. Usprkos tome nisam se vratila na posao, još sam imala ono malo dostojanstva. Kada kažem malo, uistinu to mislim. Jer kada te svaki dan šef naziva lažljivicom, lijenčinom, balavicom i sve ti vrijeme gleda u grudi, osjećaš se kao rob, ne zaposlenik”, ispričala je 19-godišnja Zagrepčanka, koja je radila kao konobarica u Novalji.

Iza osmijeha animatora kriju se ozljede, suze i neprospavane noći, priča 19-godišnja Dora N. o svom sezonskom poslu u Vrsaru. Već prvi tjedan kad je iz Zagreba stigla u Istru, shvatila je kako unaprijed dogovoreni uvjeti ne vrijede. “Moj tim i ja radili smo 15 sati dnevno, bez slobodnog dana. Tijekom pauza učili smo nove koreografije, koje animator mora znati, a koje su se stalno izmjenjivale. Naravno, nismo obavljali samo posao animatora, radili smo sve bez iznimke i nismo se imali pravo žaliti. Spajali smo žice, postavljali pozornicu, bili tehničari i kostimografi, a sve to zbog manjka radnika u animacijskom timu. Iskorištavali su nas koliko god su mogli. Čak i kad su se pojavile prve ozljede ništa se nije promijenilo. To je zahtjevan fizički posao, no čak ni ozljede koljena, stopala i povraćanje njima nisu bili dovoljan dokaz da ne možemo više! Bili smo iscrpljeni, ozlijeđeni i ljuti. Ljuti na to što nas iskorištavaju samo zato što smo sezonski radnici. Jer nas gledaju kao jeftinu radnu snagu koju treba iskoristiti”, govori djevojka za Jutarnji list.