Demografsku problematiku već se duže vrijeme na sva zvona predstavlja kao ključno pitanje opstanka i razvoja Hrvatske, no premda je riječ o krajnje ozbiljnom problemu, pristup je neozbiljan i kratkovidan, na što opetovano upozoravaju i struka i zainteresirana javnost.
Nešto manje od milijardu kuna bit će u 2018. godini osigurano za mjere pronatalitetne politike, a odnosi se na povećanje dohodovnog cenzusa kroz izmjene Zakona o doplatku za djecu, čime će se obuhvatiti veći broj obitelji koje će primati taj doplatak, povećanje broja vrtića te uređivanje poslijepodnevnih programa u vrtićima, najavljeno je u ponedjeljak nakon sjednice Vijeća za demografsku revitalizaciju.
VEZANE VIJESTI
Demografska obnova – školski primjer izostanka razumijevanja uloge javnih politika
Ne ulazeći u ovom tekstu u izvore neslaganja (doduše, ne samo po ovom pitanju) na relaciji Pantovčak – Banski dvori, ali u kontekstu toga da su demografske obnove svima puna usta valja reći da je ona jedno od primarnih područja interesa na oba politička brda. Ili se takvim, iz kojih god već razloga, nastoji prikazati jer ono što izostaje da bi tome doista bilo tako, a na što upozoravaju i struka i zainteresirana javnost, jest da je fokus na demografsku obnovu promašen utoliko što je postavlja kao cilj, a ne posljedicu.
K tome, (ne)posredno služi i za stvaranje moralne panike, čime se učvršćuje tradicionalne rodne uloge i olakšava provođenje mjera koje ograničavaju prava žena, na što su već upozoravale i organizacije civilnog društva B.a.B.e., CESI, K-zona, RODA i Zagreb Pride analizirajući tada predizborne programe stranaka. U međuvremenu – jer od izbora je ipak prošlo već godinu dana, a Vlada se tek sad sprema na poduzimanje mjera za iduću godinu dok gotovo svakodnevno netko dijeli savjete oko poboljšanja demografske slike, provjerili smo što na najavu najnovijih mjera kažu upravo struka i zainteresirana javnost. Premda pozdravljaju mjere napominju da su problemi dugoročno i dalje tu, a neke stvari neće biti riješene čak niti na kratak rok.
Naime, i dalje izostaje razumijevanje uloge javnih politika, kao i poticanje boljeg usklađivanja obiteljskih i poslovnih obaveza, a demografsku obnovu se potiče kroz uzdizanje tradicionalne obitelji – što nije isključivo problem aktualne vlasti, nego i dijela oporbe, bilo desne, bilo lijeve. Dovoljno je, primjerice, sjetiti se roditelja-odgajatelja koji su “uzgojeni” u Zagrebu od strane Milana Bandića uz pomoć još nekih stranaka ili najnovije ideje HSS-ova šefa Kreše Beljaka o uvođenju zanimanja “roditelj”.
Razmatrajući takva i slična “rješenja” treba upozoriti da se zahvaljujući takvim odlukama jako otežava pristup tržištu rada (i to ponajprije ženama jer društvo još uvijek nije baš sklono dobronaklono gledati na muškarce koji bi kao očevi provodili vrijeme “doma” s djecom) jer ako ste 10 ili 15 godina nezaposleni i ne stječete iskustvo, poslije isteka te mjere odnosno ostvarivanja te naknade prisiljeni ste ostati kod kuće.
O kakvoj demografskoj politici govorimo ako poslodavci isključuju žene s tržišta rada?
“Gašenje požara” ne može biti odgovor na problem dugogodišnjeg nebavljenja pitanjem kvalitete života ljudi u Hrvatskoj što naravno utječe i na demografiju, upozorava za N1 Anamarija Tkalčec iz Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI): “Povećanje socijalnih davanja ne donosi strukturnu promjenu, možda će mrvicu olakšati svakodnevni život nekih obitelji, no pitanje je koliko je novaca točno predviđeno i za koje obitelji. Što znači dobiti 100 do 200 kuna više, a trebaju nam sigurni i stalni poslovi, dostupno kvalitetno obrazovanje, usluge vrtića, dostupna i kvalitetna zdravstvena usluga, prometna povezanost, humani uvjeti stanovanja, dovoljan broj pedijatara u cijeloj Hrvatskoj, dostupna kvalitetna prehrana i uvođenje društveno osjetljive porezne politike koja će osigurati kvalitetu života što bi samim tim bilo poticaj da ljudi ostaju u zemlji i imaju obitelj”.
“Pitam se i koje su to mjere koje štite žene od otkaza jer su trudne, a Zakon o radu očigledno ne funkcionira jer nam se u CESI redovito javljaju žene koje su dobile otkaz nakon što su ostale trudne ili nisu dobile posao jer imaju malu djecu. Također, dijete nezaposlene majke nema pravo na mjesto u vrtiću jer prioritet imaju djeca zaposlenih roditelja pa kako onda žena ima mogućnost uopće tražiti/ dobiti posao ili se prekvalificirati. O kakvoj onda demografskoj politici govorimo ako poslodavci isključuju radnice iz svijeta rada bez ikakve sankcije, a usluge koje zajednica pruža nisu u skladu s potrebama svih članova i članica? ” – neka su od ključnih pitanja koje postavlja Tkalčec i s obzirom na to da je CESI organizacija za ženska prava.
Sva djeca trebaju imati jednake mogućnosti, a roditelji trebaju dozu fleksibilnosti
Da je svaka mjera koja pomaže obiteljima dobrodošla, smatra i Daniela Drandić, voditeljica programa Reproduktivna prava udruge Roditelji u akciji (RODA): “No, vrlo mala naknada od samo stotinjak kuna po djetetu neće činiti veliku razliku u stvarnom životu obitelji – ta naknada i dalje nije dovoljna da plati vrtić, školske obroke, produženi boravak i druge osnovne mjesečne troškove koji roditelji imaju”.
“Najava fonda za izgradnju vrtića i zapošljavanja odgajateljica je dobrodošla, no također treba imati na umu da kvalitetni vrtići moraju biti i financijski i geografski dostupni obiteljima koji ih trebaju – duže radno vrijeme je u jednu ruku pohvalno jer će na taj način veći broj roditelja lakše usklađivati svoje radno vrijeme s radnim vremenom vrtića – no roditelji koji rade u smjenama ili sezonski i dalje su zakinuti jer ne postoji fleksibilnije rješenje – a kvalitetniji i fleksibilniji Zakon o dadiljama i porezne olakšice za roditelje i vlasnice obrta za čuvanje djece bi, primjerice, bio korak u pravom smjeru. S druge strane, nije u redu i da djeca budu u vrtićima od ranog jutra do kasno navečer – roditeljima treba doza fleksibilnosti koja je zakonom zajamčena da mogu lakše podmiriti i poslovne, ali i obiteljske obaveze”, ukazuje za N1 Drandić. Upozorava pritom i da opet nema niti slova o produženim boravcima.
“Obitelji koje žive u siromaštvu trebaju mjere koje će im pomoći da izađu iz siromaštva, da njihova djeca imaju jednake mogućnosti za obrazovanje. Ove mjere to nažalost nisu zagarantirale. Ovo što smo dobili jučer je lijep način da se pune naslovnice, ali koji nažalost, ne nudi kvalitetno, sustavno i dugoročno rješenje za suzbijanje siromaštva, niti za pretjeranu pomoć obiteljima. Vrlo smo zabrinute zbog najave ukidanja poreznih olakšica za djecu pa makar to bilo 2020. godine – to će biti ogroman udar na zaposlene roditelje koji čine “srednji sloj” – ova već osiromašena skupina građana biti će prisiljena ili raditi na crno, ili potražiti svoju sudbinu u inozemstvu”, kaže Drandić.
Umjesto “gašenja požara” trebamo podizanje kvalitete života u cjelini
Zašto vlast, ali i društvo ignorira zapravo jednostavnu činjenicu da za demografsku obnovu treba doći do osiguravanja kvalitete života u cjelini, pitamo, između ostalog, naše sugovornice.
“Nažalost, čini se da je odgovor taj da mi kao građani i birači od njih to ne zahtijevamo. Kvalitetne mjere koje utječu na dugoročni boljitak obitelji i stanja društva u cjelini ne pune naslovnice”, primjećuje Drandić, a Tkalčec upozorava: “Vlast je već dugo sebi svrha i to je, na žalost, konstanta, a pitanje kvalitete života ljudi (od obrazovanja, rada, zdravlja, stanovanja .. do dostojanstvenih i pravednih mirovina) nije na „dnevnom redu“ (unatoč izbornim obećanjima/floskulama). Društvo se svelo na pojedinca, a kada pojedinac bude ponovno osjetljiv na pitanja društva u kojem živi, možda ćemo početi i kao društvo reagirati više i jasnije na NErad političkih elita za dobrobit onih koji su ih izabrali”.
Obrazovna reforma mora biti dio demografskog mozaika
Jasno je da je potrebno dugoročno održivo mijenjati sustav, no za to, napominje Drandić, najprije treba postojati plan i cilj: “Ako nam je cilj imati obrazovane mlade ljude koji su spremni se uloviti u koštac s izazovima koji će nuditi tržište rada i društvo za 10, 20 godina, moramo početi raditi odmah. Djeci trebaju jednaki i kvalitetni uvjeti za rast, razvoj i obrazovanje. Da bi to omogućili, trebamo podignuti životni standard obitelji (što zahtijeva promjene u zakonodavstvu u području rada i prava te ulaganje u infrastrukturu), ali i provesti prijeko potrebnu obrazovnu reformu”.
Naravno, riječ je o procesu koji traje i doista je ključno znati kakav sustav želimo da bismo postojeći mijenjali, nadopunjuje Tkalčec: “Za početak, ono što je danas nužno da se promjena dogodi, jest da oni koji su na pozicijama moći i odlučivanja shvate da su u službi, a ne na nagradnom putovanju, da prate gotovo na dnevnoj razini promjene koje živimo, propituju potrebe svih članica i članova društva te osiguraju novac u proračunu s jasnom idejom potrošnje, a na dobrobit društva. Uključivanje stručnjakinja i stručnjaka, civilnog sektora, organizacija za zaštitu ljudskih prava, kao i podizanje svijesti ljudi, pogotovo mladih, o izboru i pravu glasa jest važno u sustavu koji trenutno imamo ili uvođenje obaveznog glasanja koje bi možda doprinijelo demokratskom sustavu i raspodjeli moći”.
