Da bi se moglo govoriti o ravnopravnosti žena i muškaraca na tržištu rada, neophodno je postići njihovu ravnopravnost i u privatnom životu odnosno privatnim obvezama, napominje pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić odgovarajući na pet pitanja u "Intervjuu za 5" N1 portala.
Je li nasilje nad ženama danas tema – problem na kojem se doista kontinuirano radi, i u državi i u društvu, a ne samo, čast iznimkama, deklarativno zagovara i formalno zgraža kad se u javnost dogodi neki „veliki“ slučaj?
Ljubičić: Prije svega, ukazujem kako nasilje u obitelji nije i ne može biti privatna stvar pojedinca i pojedinke, odnosno rješavati se unutar njihove (bračne, izvanbračne, partnerske) veze jer se ne radi o “običnoj” razmirici, svađi ljubavnika ili nepodudaranju mišljenja koje se može riješiti komunikacijom ili dogovorom. Dakle nasilje u obitelji predstavlja aktualni društveni problem kojem bi se svakako trebalo i moralo posvećivati više pažnje, posebice ako se ima u vidu podatak da je tijekom 2017. bilo ubijeno 15 žena od strane njima bliskih osoba ili partnera.
Iako se o nasilju nad ženama više piše i govori kada se događaju pojedinačni slučajevi nasilja, posebice femicida (o kojima izvještavaju i mediji), nasilje nad ženama predstavlja pitanje kojim se institucija Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova kontinuirano bavi. Pored toga, na Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama – 22. rujna 2017. osnovala sam Promatračko tijelo i imenovala članove tijela “Femicide Watch”. Riječ je o tijelu koje će nadgledati sve slučajeve ubojstava žena, voditi sveobuhvatnu evidenciju podataka svih ubojstava žena, ustanoviti bazu podataka, izrađivati analize i davati preporuke za unaprjeđenje sustava prevencije, zaštite i procesuiranja nasilja nad ženama.
VEZANE VIJESTI
Prigodom obilježavanja pojedinih značajnih datuma iz područja ljudskih prava (posebice međunarodnog ili nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama) ističemo kako smo se opredijelili za nultu točku tolerancije prema nasilju. Stoga ne smijemo dozvoliti da takve izjave ostanu prigodničarske i rezervirane za protokolarna obraćanja javnosti, već da u svakoj prilici, a pogotovo u konkretnim slučajevima, jasno damo do znanja da je neprihvatljivo prebacivanje krivnje ili odgovornosti na žrtvu, propitivanje njezinih motiva bez uvida u njezino psiho-fizičko stanje i životnu situaciju, svrstavanje nasilja u obitelji u bračne odnose ili dovođenje u vezu s ljubavlju. Pojedinačna i društvena osuda nasilja može i mora imati uvijek istu poruku: za svako nasilje, pa tako i nasilje u obitelji krivnju i odgovornost uvijek snosi nasilnik.
Javno pozivam sve institucije da promptno i učinkovito djeluju na prevenciji nasilja, zaštiti žrtava i kažnjavanju počinitelja, a sve pojedinačno da ne izgubimo osjećaj solidarnosti i građanske hrabrosti suočavanja s nasiljem prema ženama koje žive u strahu, koje je često sram potražiti pomoć, kojima se često poručuje da nasilje moraju trpjeti, koje same ne vide izlaz ili si ne mogu i ne znaju pomoći.
Je li angažmana u borbi protiv nasilja nad ženama bilo više prije ulaska u Europsku uniju?
Ljubičić: Iako se možda u javnosti stječe dojam kako se nasiljem u obitelji više bavilo prije nego je Republika Hrvatska pristupila Europskoj uniji, smatram da se i nakon 2013. godine angažman po tom pitanju nastavio u značajnoj mjeri. Na to ukazuju kontinuirane aktivnosti koje se poduzimaju vezano uz ovu problematiku, posebice vezano uz normativni okvir koji se nastoji poboljšati (nasilje u obitelji je od 2015. opet postalo samostalno kazneno djelo, 01.01.2018. stupio je na snagu i novi Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, a 22.09.2017. Vlada RH je donijela novu Nacionalnu strategiju zaštite od nasilja u obitelji za razdoblje 2017.-2022.). Pored navedenih aktivnosti, provode se i brojne druge aktivnosti i kampanje, kako državnih tijela (uključujući i instituciju Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova) tako i organizacija civilnog društva – posebice vezano uz vođenje skloništa i savjetovališta za žrtve obiteljskog nasilja.
Međutim, iako postoji društveni angažman, položaj žrtava obiteljskog nasilja i dalje je nepovoljan, posebice ako se imaju u vidu njegove specifičnosti – radi se o obliku nasilja koje je u pojedinim slučajevima teško prepoznatljivo jer se javlja u različitim pojavnim oblicima, u pravilu bez prisutnosti svjedoka, traje dulje vrijeme, a žrtve uslijed straha i nepovjerenja u sustav ponekad nisu sklone njegovom prijavljivanju, što dovodi do stvaranja određene tamne brojke toga oblika nasilja. Stoga je nužno ulagati i daljnje napore po pitanju borbe protiv obiteljskog nasilja.
Mnogo je neargumentiranog protivljenja Istanbulskoj konvenciji, a neki, koji ne dolaze iz redova onih koji izmišljaju rodnu ideologiju pokušavajući tako spriječiti ratifikaciju, ipak smatraju da ona neće značiti puno u popravljanju stvarnog položaja žena, primjerice Žarko Puhovski smatra da je riječ o „neobičnom tipu bure u čaši vode“ i da je Istanbulska konvencija samo „pitanje pristojnosti“. Zašto je važna njezina ratifikacija?
Ljubičić: Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (tzv. Istanbulska konvencija) propisuje da je nasilje nad ženama ozbiljno kršenje ljudskih prava i oblik diskriminacije žena. U preambuli istog dokumenta nasilje nad ženama definirano je kao “rodno uvjetovano nasilje“ i “sredstvo dominacije muškaraca nad ženama“. Istanbulska konvencija potvrđuje nešto što je kroz sudsku praksu regulirano još 2009. kada se Europski sud za ljudska prava u predmetu Opuz protiv Turske prvi put izravno bavio nasiljem u obitelji kvalificirajući ga kao rodno zasnovano nasilje (gender-based violence) i oblik diskriminacije žena u smislu članka 14. Konvencije.
U fokusu Istanbulske konvencije upravo je ono što stoji u samom njezinu nazivu; dakle, sprječavanje i borba protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Konvencija polazi od činjenice da su žrtve nasilja u obitelji u velikoj većini slučajeva žene, a da je nasilje počinjeno u pravilu od njihovih sadašnjih ili bivših bračnih/izvanbračnih partnera. Republika Hrvatska treba ratificirati Istanbulsku konvenciju, i to što prije, zbog zabrinjavajućih statističkih podataka o obiteljskom nasilju. U Hrvatskoj je prisutan trend velikog porasta broja kaznenih djela među bliskim osobama. Prisutan je i trend ‘brutalizacije’ obiteljskog nasilja – sve je manje prekršajnih, a sve više kaznenih djela, a također svake godine raste broj ubijenih žena od strane njihovih bivših ili sadašnjih partnera ili supruga.
Konvencija ima za cilj osigurati učinkovitu zaštitu žrtava od nasilja, posebice žena – žrtava rodno uvjetovanog nasilja. Njezinom ratifikacijom Republika Hrvatska se obvezuje osigurati zakonski okvir koji će, između ostalog, učinkovito sankcionirati svako nasilje između partnera, neovisno o tome radi li se o bivšim ili sadašnjim partnerima te neovisno o tome dijeli li počinitelj ili je dijelio isto prebivalište sa žrtvom. Također se obvezuje žrtvama nasilja osigurati besplatnu pravnu pomoć – što nije slučaj prema trenutnom zakonskom rješenju, zatim poduzeti potrebne zakonodavne ili druge mjere kako bi osigurala osnivanje dovoljnog broja lako dostupnih skloništa za žrtve nasilja te niz drugih mjera čime se unaprjeđuje borba protiv nasilja nad ženama na nacionalnoj razini. Zbog svega navedenoga, značaj ratifikacije Istanbulske konvencije je velik i predstavlja vrlo korisno pravno sredstvo koje bi trebalo dati doprinos borbi protiv nasilja nad ženama.
”Spreman sam za raspravu u parlamentu, među strankama i javnosti, i pokušat ćemo tu razdvojiti stabla od šume u idućim mjesecima”, najavio je premijer Andrej Plenković na plenarnoj sjednici Europskog parlamenta u Strasbourgu upitan za Istanbulsku konvenciju. Doduše, on je već davno najavio da će pokrenuti pitanje ratifikacije, koju je mogla i trebala obaviti još ranije SDP-ova Vlada, ali nikako da procedura doista i krene. Čini li Vam se da smo nakon najnovije Plenkovićeve izjave barem korak bliže ratifikaciji ili je to bilo rečeno samo za potrebe tog trenutka s obzirom na to da je bio u EP-u?
Ljubičić: Pozdravljam sve aktivnosti usmjerene na borbu protiv nasilja nad ženama uključujući i svaku najavu aktivnosti oko ratifikacije Istanbulske konvenciji. Zasigurno da svaka takva najava ima određeni značaj i da predstavlja jedan korak bliže u ratifikaciji konvencije te su u tom smislu takve izjave dobrodošle. Sama činjenica da se o ratifikaciji Istanbulske konvencije u zadnje vrijeme učestalo raspravlja svakako ukazuje da postoji određena razina svijesti o ovoj problematici. U svojim godišnjim izvješćima o radu kontinuirano ukazujem na nužnost ratifikacije Istanbulske konvencije. Napominjem i kako sam bila članica Radne skupine za izradu Nacrta prijedloga Zakona o potvrđivanju Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Radna skupina izradila je Nacrt prijedloga Zakona o potvrđivanju Istanbulske Konvencije i provela javnu raspravu o njoj koja je završena u rujnu 2017. No usprkos najavama samog državnog vrha da će Konvencija biti ratificirana do kraja 2017., Vlada još uvijek nije uputila Zakon u Sabor.
Island je nedavno prvi u svijetu donio zakon po kojemu se tvrtke obvezuju da za isti rad jednako plaćaju muškarce i žene te da će odsad biti ilegalno muškarce plaćati više od žena. Slične propise, ali ne na razini zakona, imaju Švicarska i američka savezna država Minnesota, a brojni borci i borkinje za ljudska prava smatraju da bi primjer Islanda trebale slijediti i druge zemlje. Borba za prava žena traje već više od sto godina i ne nazire joj se kraj, doduše uvijek treba imati na umu da se za prava najprije treba izboriti, ali i dalje boriti da bi ih se zadržalo i da bi ih se unaprijedilo. No gdje smo mi po tom pitanju – dok se bliži još jedan 8. mart – u državi i društvu u kojoj su žene, čiji se život uglavnom vrti između ‘dvije smjene: poslovne i privatne’ – i dalje slabije plaćene od muškaraca premda su obrazovanije?
Ljubičić: Jaz u plaćama između žena i muškaraca prema podacima Državnog zavoda za statistiku u RH iznosi između 11 i 12 posto dok je na razini Europske unije tijekom 2014. godine iznosio 16,3 posto. U kontekstu navedenog prije svega naglašavam kako se često jaz u plaćama percipira isključivo kao nejednaka plaća muškaraca i žena, međutim to je tek jedan segment koji čini jaz. Naime, na njega utječe nekoliko faktora, a prije svega horizontalna i vertikalna segregacija na tržištu rada, trendovi kasnijeg uključivanja žena, njihovog ranijeg odlaska te češćeg sklapanja rada na određeno vrijeme, dvostruke opterećenosti žena: istraživanja pokazuju da žene nose nerazmjerno veći teret brige za djecu – 58 posto te obavljaju kućanske poslove – 83 posto.
Stoga, da bi se moglo govoriti o ravnopravnosti žena i muškaraca na tržištu rada, neophodno je postići njihovu ravnopravnost i u privatnom životu odnosno privatnim obvezama. U kontekstu navedene problematike napominjem kako sam tijekom 2016. i 2017. godine provodila EU-projekt “Prema stvarnoj ravnopravnosti muškaraca i žena: usklađivanje profesionalnog i obiteljskog života”, čiji ciljevi su: uklanjanje rodnih stereotipa, nametnutih rodnih uloga i “muških” i “ženskih” profesija, usklađivanje privatnog i poslovnog života i za žene i za muškarce te uklanjanje nejednakosti unutar obitelji, edukacija poslodavaca o važnosti senzibiliziranog pristupa majkama te promoviranje aktivne uloge očeva u formativnim godinama razvoja djeteta.
Iako predstavljaju većinski – 51 posto – i visoko obrazovaniji – 60 posto – udio u hrvatskoj populaciji, žene ostvaruju veću prosječnu plaću tek u tri tržišna područja: građevinarstvu, uslužnima djelatnostima i rudarstvu dok u području djelatnosti zdravstvene zaštite i socijalne skrbi žena u prosjeku godišnje zaradi 27 posto manje od plaće muškarca – što iznosi oko 35.000 kuna, a u području financijske djelatnosti i djelatnosti osiguranja žena ostvaruje 76 posto plaće koju ostvaruje muškarac.
Dala sam i nekoliko prijedloga za moguća rješenja: utvrditi transparentne kriterije vrednovanja zadataka za konkretna radna mjesta; poticati uravnoteženu zastupljenost žena i muškaraca na svim radnim mjestima i u profesionalnom obrazovanju; uvesti poticajne mjere/poslovne kvote na radnim mjestima na kojima su žene podzastupljene; značajnije uključiti sindikate kada se radi o sektorskim gospodarskim djelatnostima u kojima postoji veliki rodni jaz u plaćama te poticati poslodavce i tvrtke na izradu i donošenje korporativnih strategija rodne ravnopravnosti – trenutno ih je na Zagrebačkoj burzi manje od pet posto koje imaju takve strategije.
